„Svako umijeće i svako istraživanje,
te slično djelovanje i pothvat,
teže, čini se nekom dobru“

            – Aristotel (Nikomahova etika)

Aristotelov nauk o vrlini – put sredine i mjere, prijateljstvo, pravda, država i pojedinac

Aristotel se rodio 383. godine stare ere u Stagiri (Trakija), kao sin Nikomaha, ljekara makedonskog kralja Aminte II. Kada mu je bilo 17 godina, Aristotel je otišao u Atinu da bi stekao naučno obrazovanje, te je postao član i učenik Platonove Akademije, u kojoj je uz Platona neprekidno bio više od 20 godina. Jedna od glavnih crta kojom se Aristotel odlikovao i kao čovjek i kao mislilac bila je njegova istinoljubivost. Na jednom mjestu iz Nikomahove etike u kojem on kao učenik odaje poštovanje svom učitelju, ali ipak više cijeni istinu: Amicus Plato, sed magis amica veritas / Plato is my friend, but truth is a better friend“ / Platon mi je prijatelj, ali veci mi je prijatelj istina.

Moglo bi se sa punim pravom reći da je Aristotel živio ono što je pisao, i da se u njegovom životu i ličnosti primjećuju naznake helenskog ideala mjere. Mnogo mjesta u Nikomahovoj etici pokazuje da je on bio ne samo umjeren nego i plemenit čovjek. Nikomahova etika djelo je sabrano iz 10 knjiga – autentično Aristotelovo djelo, koje je nakon Aristotelove smrti izdao njegov sin Nikomah

Početne riječi ovog njegovog djela: Čini se da svako umijeće i svako istraživanje jednako kao i delanje i preduzeće idu za nekim dobrom, otuda je lijepo kazano da je dobro ono radi čega se sve pokreće, ukazuju na praktičnost onog o čemu će on u nastavku teksta govoriti. Slično Platonu i Aristotel smatra da se čovjek kao moralno biće može ispoljavati samo u državi tj. zajednici. Cilj čovjekovog delanja i radnji jeste neko dobro, i to ono dobro koje se bira radi sebe samog. Moglo bi se reći da je blaženstvo konačan i jedini praktičan cilj ljudskog delanja i života. Veza između države, pojedinca i moralnog vladanja za radi dobra pojedinca i države je prisutna kroz čitav tekst Nikomahove etike, te tako Aristotel kaže da državništvo u sebi sadrži sve ostale znanosti, kao i čovjekovu sreću i dobro. Sličan zaključak izvodi i Kant kada u svome radu O uobicajenoj izreci: to bi u teoriji moglo biti ispravno, ali ne vrijedi za praksu raspravlja o sreći i slobodi pojednica: .Sloboda člana društva kao čovjeka, čiji princip za kosntituisanje jedne političke zajednice ja izražavam u formuli: niko me ne može prisliti da na njegov način budem srećan (onako kako on zamišlja dobrobit drugih ljudi) jer svako sreću sme tražiti samo na putu koji se njemu samom čini dobar, ako pri tom samo ne nanosi štetu slobodi drugih da teže nekoj sličnoj svrsi, koja može postojati skupa sa svačinom slobodom prema mogućem oštem zakonu.

Najviše dobro se za Aristotela kaže mnogostruko, koliko i biće. Da bismo mogli razumjeti koje je to dobro koje je dobro po sebi i vodi ka blaženstvu, potrebno je to dobro izdvojiti od stvari koje su nam korisne. Čak i ako postoji jedno Dobro zasebito i posebito, ono kao takvo nije dostižno čovjeku. Dobroj lječničkoj znanosti najviše dobro je zdravlje, u ratnoj vještini to je pobjeda, te se nameće pitanje da li postoji jedno zajedičko dobro. Sve znanosti imaju svoju svrhu, pa bi se moglo reći da je svrha umovanja činidbeno dobro i konačni cilj. Aristotel smatra da je blaženstvo takvo više od bilo čega drugog, i da se ono uvijek bira radi njega samog.

Podjela vrlina

Aristotel je vrline dijelio na dvije vrste:

Diano – etičke (intelektualne)
Etičke (ćudoredne)

Diano – etičke vrline razvijaju se i stiču poučavanjem sa jedne strane, a sa druge strane vježbanjem. Diano – etičkim vrlinama je posvećena 6. knjiga Nikomahove etike. Za znanje kao diano – etičku vrlinu Aristotel kaže: Čini se da se svako znanje može predavati i da se svaki predmet znanja može naučiti. Za Aristotela od odlučujućeg značaja su diano – etičke vrline, u njima se čovjek pokazuje kao biće obdareno razumom. U njih spadaju: mudrost, razumna djelatnost (rasudbenost), razboritost. Sve diano – etičke vrline čovjek je stekao savlađujući znanja i iskustva prethiodnih generacija, i one se manifestuju u čovjekovoj razumnoj djelatnosti.

Etičkim vrlinama posvećene su 3., 4., i 5. knjiga Nikomahove etike, one su upravljene na djelovanje pod sredstvom ljudske volje. U njih ubrajamo: plemenitost, umjerenost, hrabrost, pravednost, darežljivost, izdašnost, velikodušnost, blagoćudnost. Etičke vrline također ljudima nisu date po prirodi, ali one se ne mogu javiti nezavisno od prirode. Priroda daje mogućnost da se vrlina stekne, ali se ta mogućnost realizuje samo čovjekovom djelatnošću. Čineći pravedna djela, čovjek postaje pravedan, delajući umjereno, čovjek postaje umjeren, postupajući hrabro, čovjek postaje hrabar. Suština etičke vrline sastoji se u spajanju ljudskog djelovanja sa umjerenošću.

Aristotel vrlinu definira kao odabiračku naklonost volje, smatrajući time da neko može biti odgovoran za svoje djelo samo ako je njegova odluka bila slobodna. Pohvalu ili pokudu zaslužuje neko djelo samo onda kada je učinjeno slobodnom voljom, a prašta se ako je učinjeno nehotično.

Vrlina kao sredina

Opšti motiv, koji se provlači kroz Aristotelove etičke norme, jeste težnja da se nađe srednja linija vladanja. Aristotel kaže da je sredina svojstvo vrline, i nakon što je odredio suštinu vrline Aristotel se posvećije definisanju pojedinačnih vrlina, pokazujući ekstreme kao njihove krajnje vrijednosti, između kojih se vrlina nalazi u sredini.

Hrabrost je sredina između strašljivosti i drskosti.
Samopouzdanje je sredina između kukavičluka i neustrašivosti.
Darežljivost je sredina između škrtosti i raspiništva.

Aristotel tvrdi da krepostan čovjek teži najboljem što se tiče užitaka i bolova, a da je porok suprotnost tome. Krepostan čovjek postupa u skladu razumom pomoću kojeg pronalazi razliku između lijepog – ružnog, korisnog – škodljivog, ugodnog – bolnog. Posao kreposti jeste upravo baviti se pobrojanim krajnim vrijednostima, i izabrati sredinu, i čovjek koji se time dobro služi biti će dobar, a ko ne loš. Svojstvo kreposti je težiti sredini, i svaki znalac izbjegava i suvišak i manjak. Čovjekova krepost je stanje stanje u kojem čovjek biva dobar i po kojem će raditi dobra djela.

Prema bivstvu i onome što je krepost / vrlovitost, ona je srednost u biti i svojoj suštini, a prema najboljem i pravednom, ona je krajnost i ono za čim se teži. Srednja stanja premašuju u odnosu prema manjcima, dok manjkaju prema suvišcima. Tako hrabar čovjek se čini drznikom prema plašljivcu, a kao plašljivac prema drzniku. Drskost i plašljivost su oprečna stanja hrabrosti. Srednje stanje je hvale vrijedno u svemu, s tim što se u jednom trenutku valja prikloniti suvišku, a u drugom manjku, jer ćemo na taj način najlakše znati odabrati sredinu između ta dva oprečna stanja i znati sta je ono pravo.

Pravednost i prijateljstvo

Među vrlinama kod Aristotela posebno mjesto zauzima pravednost, iz razloga jer se pravednost čini kao jedina vrlina koja je radi dobra drugog, i čovjek može biti pravedan samo u odnosu na drugog čovjeka. A briga o drugome jeste manifestacija staranja o društvu. U pravednosti se čovjek pokazuje kao političko i društveno biće. Pod pravednošću Aristotel podrazumjeva:

ono što je zakonito
ono što je pošteno i jednako

Pravednost je ono stanje koje ljude nuka da čine pravedna djela, da se ponašajau pravedno i da drugima žele stvari koje su pravedne. Pravedna činidba je sredina između nanošenja nepravde i podnošenja nepravde. Pravednost se smatra najvišom krepošću, i u širem smislu se kaže da si u pravednosti skupljene sve kreposti. Aristotel razlikuje opštu pravdu i pojedinačni pravdu. Opšta pravda se izjednačava sa poštivanjem zakona. Pojedinačna pravda se dijeli na:

distributivnu pravdu (ius distributiva) prema kojoj država raspoređuje dobra među svoje građane po geometrijskoj razmjeri tj. zasluzi.
korektivnu pravdu (ius comumutativa) i ona se dijeli na:

onu koja se tiče dobrovoljnih odnosa ljud (područje građanskog zakona)
onu koja se tiče nedobrovoljnih radnji (krivični zakon)

Osma i deveta knjiga „Nikomahove etike“ posvećena je razmatranju prijateljstva. Za Aristotela prijateljstvo je: Neka vrlina ili ono što ide uz vrlinu, osim toga , ono je nešto najnužnije u životu. Aristotel naglašava čovjekovu potrebu za prijateljstvom u bilo kojem periodu ljudskog života, pogotovo onog političkog, jer čovjek je politička životinja. Aristotel je razlikovao tri vrste prijateljstva:

Prijateljstva nastala iz koristi, nastaju onda kada ljudi ne vole svoje prijatelje zbog onog što oni jesu po sebi, već samo zbog dobitka kojeg oni očekuju.
Prijateljstva nastala iz uživanja, ona se temelje na prirodnom zadovoljstvu koja ljudi nalaze u svom društvu, i karakteristična su za mlade.
*Oba ova tipa prijateljstva nisu postojana jer kada nestane razloga za prijateljstvo (korisnost ili uživanje), sa njima nestaje i prijateljstvo.
Prijateljsva nastala zbog Dobra, ova vrsta prijateljstva je savršeno prijateljstvo i istrajava onoliko dugo koliko oba prijatelja zadržavaju svoj karakter (vrlinu), a vrlina je za Aristotela nešto trajno.

Glavno obilježje Aristotelove Nikomahove etike jeste shvatanje da za etiku nije glavna stvar teorijsko saznanje vrline, nego moralno delanje, moralno djelo, i na kraju moralan život. Aristotela zanima delanje,  ali ono delanje koje vodi ka čovjekovom dobru, samo ono delanje koje pospješuje postizanje čovjekovog dobra Aristotel naziva valjanim delanjem. Za Aristotela etički problemi su bili predmet njegove umne pažnje kao problemi etike građanina države. Tomu nas uči i Kant kada iskazuje kakav odnos države treba da bude prema pojedincu i obratno: Otadžbinska a ne očinska vlast jeste jedina vlast koja se može zamisliti u odnosu na ljude sposobne za pravo, i ujedno s obzirom na dobrohotnost vadara. Patriotski način mišljenja je takav da prema njemu svako u državi (poglavar od toga nije izuzet) na političku zajednicu gleda kao na majčino krilo, a na zemlju kao na očinsko tlo iz koga i na kome je on sam iznikao, i koje on mora također ostaviti za sobom kao skupceni zalog. Svako sebe tu drži ovlašćenim da štiti prava političke zajednice zakonima sveopšte volje, ali ne i da je podvrgne upotrebi po svojoj neuslovljenoj volji. – Ovo pravo slobode pripada članu političke zajednice kao čoveku, naime ukoliko je ovaj jedno biće koje je uopšte sposobno za pravo.

Između etike i politike postoji nerazdvoja povezanost. Država od građanina zahtjeva određene vrline bez kojih čovjek ne može koristiti svoja politička prava. Vrlina služi državi tako što na direktan način jača pojedince, a samim time indirektno utiče na jačanje postojećeg državnog poretka

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Aristotel, Nikomahova etika
Arno Baruzzi, Uvod u političku filozofiju novog vijeka
Immanuel Kant: Um i sloboda (politički spisi)
Frederik Koplston, Istorija Filozofije