Smrt Boga i “rađanje” natčovjeka

Određenje smrti Boga kao Nietzscheove natčovječne istine nema namjeru da se ta teza istraži i potvrdi u logičkom smislu, jer potvrdu o postojanju Boga ili o njegovom nepostojanju odnosno smrti iskustveno nije moguće dokazati, te stoga izricanje sudova u formulaciji A = B, kada govorimo o Bogu kao nadosjetilnom biću nije moguće. Sa druge strane logičku analizu takvog jednog stava nam ne dopušta ni sama Nietzscheova filozofija, a to je primjetio i Georg Simmel, kada tvrdi da gola logička interpretacija za Schopenhauera nije potrebna, obratno, ona kao takva za Nietzschea nije mogućna. To je potvrdio još i Kant prilikom izučavanja antitetičnosti čistoga uma, te poteškoća u pronalaženju dokaza za antitetične stavove – te ustvrdio da teza o postojanju Boga ili o negaciji njegova postojanja može biti samo predmet vjerovanja, a nikada sigurnog znanja zasnovanog na principima i pravilima uma, te odnosa razuma spram iskustva.

Ciljem ovog teksta se odatle nameće potreba da se iskaže da Nietzscheovo učenje i tvrđenje smrti Boga predstavlja konačnu tačku, i odrednicu u kojem je njegova cjelokupna filozofska misao tekla. Smrću Boga Nietzsche se razračunava sa metafizičkom tradicijom zapadno – evropske misli, koja svoje korijene ima u Platonovoj filozofiji, a koja je svoje ostvarenje pronašla u kršćanstvu. Smrt Boga je za Nietzschea uslov prevrednovanja starih metafizičkih zabluda, te postavljanje života kao jedine validne i mjerodavne instance svega smisla i istine. Bog za Nietzschea ne predstavlja ništa drugo nego jedno djelo ljudske uobrazilje, kako to on kaže – domišljanje: a ja hoću da vaše domišljanje bude ograničeno mogućnošću mišljenja.

Ideja Boga – provedena u kršćanstvo se odatle postavlja kao glavni krivac zastranjena samog života i životnih instikata, a ona se iznjedrila iz onih bića sa slabom voljom – koji su pred strahom od zemaljskog života metafizički kreirali jedan drugi nadosjetilni svijet – bolesni i umirući počeli su prezirati telo i zemlju i pronalaziti svetove nebeske i kap krvi koja isceljuje: pa još i te slatke i smrtonosne otrove uzeli su od tela i od zemlje.

Izricanje smrti Boga se odatle javlja kao jedini mogući cilj u kome je išla Nietzscheova misao, naime ona sa time dobija svoju završnu formu i moć da bude praktična – odnosno da bude životna. Stoga kritika Sokrata kao prvog znaka dekadencje grčkoga života, te Platona kao idejnu potporu krščanstva su ono na šta Nietzsche ustremljuje svu svoju kritiku, te i samo „kršćanstvo stoga, kao platonistička ideologija koja do kraja dovodi vladavinu nadosjetilnih vrijednosti mora biti odbačeno. Ono što je sebi pri takvoj kritici Nietzsche postavio kao cilj jeste onovno vraćanje izvoru života – naime Zemlji, kao jedinom mogućem mjestu gdje je život moguć. Na taj način kako Eugen Fink primjećuje te sažime Nietzscheovo filozofiranje u jednu misao i konačno odredište takvog jednog mišljenja jeste „vratiti opstanku karakter neobuzdanosti, neustanovljenosti i time usuđivanja, odbaciti tlačeće utege kao što su Bog, moral i onostranost što čovjeka suzavaju.

Sa druge strane Nietzscheov Zarathustra uzvikuje da bi verovao samo u boga koji zna igrati“ – a to je onaj Bog koji potiče život i koji u svojoj smrti vidi novi život – Dionis. Dionis bog veselja i praznične zanesenosti je jedini koji uopšte može da opravda život, iz njega izvire tragički junak, glorifikovani Bog koji pati. Sa te instance posmatrano Nietzche tvrdi da dioniski zanos i slavljenje života onome koji ne samo da shvata riječi dioniski „nego sebe shvata u reči „dioniski“, nije potrebno nikakvo pobijanje Platona ili hrišćanstva ili Šopenhauera – on po zadahu otkriva trulež.

To trulo za Nietzschea znači ono protiv života, zlo koje je usmjereno prema čovjkeu – zlim zovem ja to i neprijateljskim za čoveka: sve te nauke o jednome i savršenome i nepokolepljivome i sitome i prolaznome. Iz tog razloga Nietzscheova filozofija života ima zadatak da sruši metafizičke bajke te da postavi nove temelje za budućnosnu filozofiju, čiji će se jedini smisao i istina otkrivati u životu. Na taj način smrt Boga predstavlja mogućnost kako to primjećuje Eugen Fink preobrazbe čovjeka koja će u njoj omogućiti nicanje zemlje i zemaljskog života na njoj – preobrazbom čovjeka u spoznaji smrti Boga uopće tek niče „zemlja“ koja je isuviše dugo bila idealističkim pogrešnim interpretacijama prekrivena i izopačena.

Povratak zemaljskom životu, nasuprot kršćanskoj koncepciji života  koje je „od samog početka, suštinski i temeljno bilo izraz gađenja i prezasićenosti koje oseća život sit života, samo prerušen, samo skriven, samo nagizdan pod plaštom verovanja u drugi ili bolji život, je ono što Nietzsche zahtjeva od modernog čovjeka, a kao idealne tipove življenja, on poseže u poli – koloritni svijet filozofije i tragičke umjetnosti prije pojavljivanja sokratovskog morala, te platoničke izvanzemaljske mudrosti, te hrišćanstva kao religije koja je preuzela koncepte Platonove metafizike. Stoga smrt Boga nije ono jedino što Nietzsche postulira kao vrhovni zadatak svoje filozofije, već ono grčko junaštvo protkano agonalnim principima djelovanja i stvaranja uslijed djelovanja volje za moć. Stoga junaštvo nije u dokidanju egzistencije Boga, te njegovom protjerivanju iz svijeta, nego „junački karakter ljudskog opstanka valja zadržati još nakon smrti Boga; što se kao Bog činilo tuđe i onostrano, valja vratiti u život. Otuda hrišćanstvo za Nietzschea predstavlja „smrtno neprijateljstvo prema onima koji se drže zemlje …. hrišćansko je mržnja prema čulima, prema radovanju čula, prema radosti uopšte.

Ono kao takvo treba biti prognano i zabranjeno kazuje Nietzsche u svome Antihristu, sva njegova filozofija i kritika, zapravo dobija svoje ostvarenje i konačno odredište u smrti Boga. Ona predstavlja napor da se čovjek vrati Zemlji, te da odatle crpi svu istinu koja mu je potrebna – a ona je skrivena u stalnoj životnoj borbi za više volje. Stoga ne čudi da Nietzsche sam sebe naziva Antikristom (grčki Ἀντίχρıστος: protu-Krist), prema biblijskoj i starokršćanskoj predaji, protivnik Krista koji će se kao »čovjek bezakonja« pojaviti neposredno prije Sudnjega dana i u ime Sotone ujediniti sve neprijatelje Crkve u borbi protiv nje, ali će ga Krist nadvladati. Izvor pojma neki vide u perzijskome i babilonskome mitu o borbi titana u kojoj se božanstvo bori protiv svojih neprijatelja. U Starome zavjetu pojavljuje se kod proroka kao bezbožna moć koja želi uništiti Izrael i Jahvu (kod Ezekijela u personifikaciji Goga i Magoga), kod Danijela je četvrto svjetsko kraljevstvo, a kod Ezre u rabinskoj teologiji aludira na opasnost od Rimskoga Carstva. U Pavlovim poslanicama Antikrist je osoba preko koje djeluje Sotona. U Ivanovim poslanicama i drugim novozavjetnim tekstovima Antikrist je protivnik Krista i progonitelj Crkve; najčešće je aluzija na hereze u prvoj Crkvi, dakle shvaćen je kolektivno. U Apokalipsi je prikazan kao strašna zvijer koju će Krist uništiti na Sudnji dan. U ranome kršćanstvu Antikrist se često odnosi na pojedine rimske careve koji progone kršćanstvo, ili ima mitološko značenje (vječna borba Boga protiv kaosa) u već pominjanom djelu, koji predstavlja htijenje njegove volje za moć da se ona manifestuje i materijalizuje u životu. Glavna tendencija Nietzscheovog antikršćanskog stajališta jeste da se otkrije njegova prava stvarnost, koja je uvijek svoje napade upućivala prema samom životu. Otuda za Nietzschea hrišćanstvo znači biti protiv života – hrišćanstvo ne treba kititi i ukrašavati: ono je vodilo rat do smrti protiv višeg tipa čoveka, proganjalo je sve osnovne instinkte ovog tipa – snažan čovek kao izopačen tip, izopačenik. Hrišćanstvo je stalo na stranu ovih slabih, ništavnih, bezuspješnih. Iz protivstavljanja instinktima održanja snažnog života ono je stvorilo ideal; iskvarilo je sam um duhovno najsnažnijih priroda time što je podučavalo da se na vrhunske vrednosti duhovnosti gleda kao na grešne, kao na bludne vrednosti, kao na iskušenja.

Upravo se u kritici kršćanstva ponajviše osjeti Nietzscheova razočaranost u cjelokupnu filozofiju zapadne misli, koja je ustuknula od instikata života, te probala da napravi jedan van – osjetilni svijet ideja, te da potisne životne i zemaljske nagone u onostranost. Na taj način kršćanstvo je za Nietzschea smrtno neprijateljstvo prema onima koji se drže zemlje …. hrišćansko je mržnja prema čulima, prema radovanju čula, prema radosti uopšte.

Jedini izlaz za spas čovjeka Nietzsche vidi u povratku Zemlji i životu na njoj – koja se u duhu predskoratske filozofije pojavljuje kao mjesto iz koje proističu sve vrijednosti. Na taj način sloboda čovjeka kao što navodi Eugen Fink nije više sloboda spram Boga ili nekog drugog inteligibilnog bića, ona se vraća da se derivira spram jedinog iz čega se ona može derivirati, naime spram zemaljskog života – time što se opstanak pomiče natrag u zemlju, time što se njegova sloboda temelji na zemlji, točnije što nije više sloboda spram Boga, ali nije niti sloboda spram Ničega, nego sloboda spram zemlje, kao krila iz kojeg sve potječe.

Na taj način zaključno za ovaj tekst može se reći da Nietzscheove osporavnje Boga znači označavanje Boga kao metafizičke zablude koja je svoj najveći zločin učinila protiv života, osakativši ga, praveći od njega ancillu nadosjetilnog – u kome Nietzsche vidi najveću zabludu zapadno – evropske metafizičke misli – ono što nas razdvaja nije činjenica da nikakvog boga ne nalazimo ponovo ni u istoriji, ni u prirodi, niti iza prirode – već da ono što je poštovano kao bog ne osećamo kao „božansko“, nego kao dostojno žaljenja, apsurdno, kao štetno, ne samo kao zabludu, već kao zločin protiv života …. osporavamo boga kao Boga.

Elaborirajući Nietzscheov nauk o smrti Boga, Eugen Fink navodi da je ono najvrednije proisteklo iz takva Nietzscheova učenja jeste to da je život otrgnut iz mjerila božanskog i nadosjetilnog, te da je vraćen i spušten ponovno na Zemlju, te na taj način vaga opstanka pri tome nije više u Božijoj ruci, iz smrti Boga sve se nanovo vidi, zemlja je posljednja mjera; vjerno njoj provodi se veliko ispitivanje svih ljudskih stvari. Samo se na taj način omogućuju sredstva za prikupljanje jedne životne filozofije, koja će pod sredstvom volje za moć život postaviti kao mjerodavnu instancu smisla i istine.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Arnautović, Samir, Nietzscheov nihilizam i metafizika, Sarajevo – Publishing, Sarajevo, 1999.

Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, Matica Hrvatska, Zagreb, 1965.

Fink, Eugen, Nietzscheova filozofija, Znaci, Zagreb, 1981. Upute na tekst:

Niče, Fridrih, Antihrist, Riznica, Beograd, 2011 Upute na tekst:

Niče, Fridrih, Ecce homo, Grafos, Beograd, 1985.

Niče, Fridrih, Rođenje tragedije, Dereta, Beograd, 2012.

Niče, Fridrih, Tako je govorio Zaratustra, Grafos, Beograd, 1987.