Progon Boga iz svijeta (ne)ljudi

Što si učinio?  Slušaj!  Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da s ruke tvoje proguta krv brata tvoga
(Postanak 4., 10 – 11)

Ne ubijaj nedužna i pravedna.
(Izlazak 23., 7.)

I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha (Boga), Gospodara svjetova.
(Kur'an 5., 28)

Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.
(Kur'an 5., 32.)

Progon Boga iz svijeta (ne)ljudi i metafzika nerazumijevanja / zla

Progon Boga iz svijeta (ne)ljudi treba razmijevati kao jaz, nepremostivu daljinu te (od strane čovjeka) uvjetovani i naslilni rascjep između riječi Božijih svetih knjiga i djela njegovih podanika – ljudi. Tome svjedoče tuga i bol svijeta, a koje svoju kulminaciju i ekspresiju doživljavaju u najnehumanijiem ophođenju jednog čovjeka prema drugom čovjeku, ili određene grupe ljudi prema drugoj grupi ljudi, a takav vid međuljudskog ophođenja nazivamo još i ratom, ubistvom, mučenjem, sliovanjem, agresijom, kolonizacijom, etničkim čiščenjem, progonom, genocidom, holokaustom i sl..

Odatle ovaj tekst ima za cilj, da simbolično na 24. godišnjicu genocida počinjenog u Srebrenici solidariše se kako sa nevinom srebreničkim žrtvama, tako i sa svim nevinim žrtvama svih krvavih ratova. Odatle će se u tekstu pored konkretnih ljudskih tragedija referirati i na same izvore činjenja zla drugom čovjeku, kao i na mogućnosti da se zlo rata i ubijanja nevinih prevlada. U prvome redu treba istaći učenja monoteističkih religija, čiji nas sveti tekstovi upravo tome uče, te zabranjuju činjenje nereda na zemlji.

S tim u vezi na početku teksta su navedeni i dijelovi iz svetih Knjiga, a koji potvrđuju moju prethodnu misao. Stoga treba ukazati na pokvarenost ljudi, a ne religije, ili pak Boga kao savršenog i svekoliko najboljeg bića. Ipak reći će se da su u ime Boga sa druge strane počinjeni neki od najsvirepijih zločina u historiji čovjeka. Ova pak tvrdnja ili prigovor treba se razumijevati kao apsurd nerazumijevanja samih riječi Boga. U tom smislu potrebno je ispravno definisati i promijeniti taj splet strašnih riječi Ubistva u ime Boga, u ispravno i precizno: Progon Boga. Progon Boga se dešava onda, a to kazuje i sveta Knjiga muslimana – Kur'an, kada ljudi čine nered na Zemlji, pa zato budu upozoreni, oni kaži, pa mi samo red uspostavljamo. Taj red i ljudsko uređivanje društva bi se mogao sažeti u riječi Unošenje mrtvog Boga u svijet. Na taj način vrši se degradacija Boga kao savršenog bića, a korijene ljudske hrabrosti da vrši blasfemičnu degradaciju Božijih zapovijedi i Njega samog, treba nalaziti u ljudskoj ignoranciji, neznanju, nerazumijevanju i gluposti, a što prethodi nečemu već toliko često viđenom u historiji čovjeka: zlu, ubijanju, ratu, progonu ….. degradaciji i čovjeka i Boga.

S tim u vezi Jean – Paul Sartre u svome djelu Kritika dijalektičkog uma kazuje riječi koji produbljuju prethodno rečeno: Ništa zbilja – ni velika divljač, ni mikrobi – ne može da bude strašnije za čovjeka nego inteligentna, krvoločna, okrutna vrsta koja bi mogla razumjeti i osujetiti ljudsku inteligenciju i čija bi svrha bila upravo uništenje čovjeka. Ova vrsta je očigledno naša koja sebe shvata kroz svakog čovjeka kod drugih u sredini oskudice.

Rat i njegova razaranja proistekla iz nerazumjevanja drugog je vezan uz čovjeka od njegova postanka na Zemlji. Tome nas uče i pripovijesti Biblije i Kur'ana, a vezane za sinove Adama (Adema a.s.) Kaina (Kabila) i Abela (Habil). Fenomen rata je i u polju interesovanja filozofije, te kineski filozof / mudrac i vojni strateg Sun Tzu (545. – 470. god. p.n.e.) u svome djelu Umijeće ratovanja kazuje sljedeće: Nije najveće umijeće ratovanja uvijek pobjeđivati u bitkama – najbolje je pobijediti neprijatelja bez borbe. Uočivši posljedice razaranja filozofi su težili ka epistemološkom razrješenju i pokušaju izgradnje zajednice vječitog mira. Odatle se kao zapovijed praktičkog uma nadaje kantovski rečeno maksima vlastitog djelovanja i volje kao opšteg zakona. Interpretirajući Kantov nacrt o vječitom miru Jurgen Habermas kazuje sljedeće: Cilj dokidanja rata zapovijed je uma. Praktični um do važenja dovodi najprije veto morala protiv sistematskog ubijanja i onoga biti – ubijen.

Kant prije svega u Vječnom miru: Filozofski nacrt pokušava iznaći načine za konačnim svjetskim pomirenjem i koji prema njegovim riječima mora doći posle onog što se dosada nazivala mirovnim ugovorima, a koji nisu ništa drugo nego priprema za neki drugi novi i krvaviji pohod. S tim u vezi Kant je anticipirao skorašnje napore i trud UN – a, zabranivši svaki rat koji vodi ka istrebljenju jedne, dvije ili više sukobljene strane. S tim u vezi Kant kazuje: Rat do istrebljenja, koji može da zatre podjednako obe strane a zajedno s njima i njihovo svekoliko pravo, završio bi večnim mirom na velikom groblju čovečanstva. Prema tome, takav se rat, kao i upotreba sredstava koja njemu vode, mora neizostavno zabraniti.

Taj zadatak zabrane krvoprolića i brisanja jednog ili više naroda sa lica Zemlje povjeren je organima UN – a, koji su zaduženi da u takvim slučajevima reaguju i daju garant i spriječe strašne zločine. Ipak, kako Habermas primjećuje u svome djelu Rascijepljeni zapad, svjetska organizacija i UN, nažalost često (a dovoljno je da se samo desi jedanput da bi se nazvalo često) nisu u stanju da prepoznaju i spriječe zločine, koji se i u ovom trenutku dešavaju. S druge strane, svjetska organizacija često nije ništa više od tigra od papira. Trupe UN – a često nisu u stanju – kako to pokazuje tragedija Srebrenice – ispuniti dane garancije.

Za izgradnju budućeg mira prema Kantovu mišljenju neophodno je poštovati svoga neprijatelja, te ne praktikovati podle taktike, deportacije, logore, silovanja i ubistva civila. Jer to šteti, a tome smo svjedoci i mi u našim društvima izgradnji mira i povjerenja u društvima nakon što se stihija vatra ugasi: Nijedna se država u ratu sa drugom ne sme upuštati u takva neprijateljstva da bi u budućem miru nužno onemogućila međusobno poverenje, a to su: iznajmljivanje plaćenih ubica, trovača, kršenje ugovora, podsticanje na izdaju u državi sa kojom se ratuje.

Mir kao imperativ i zahtjev uma da se ispuni bez sumnje zahtjeva postepeno rješavanje i suočavanje sa duhovima prošlosti. Mir odatle ne treba razumijevati kao ispraznu misao nego zadatak koji teži ka stabilizaciji i ublažavanju rana nastradale strane. Stoga se formiranje funkcionalne političke zajednice koja počiva na principima slobode njenih participanata nadaje kao primaran zadatak u izgradnji mirnog društva. Može se reći da onda svaki rat prije svega počiva na nepoštivanju čovjeka kao slobodnog bića, a malo za tim se uvijek pri ruci nađu i razlike iskorištene da se drugi prikaže kao neprijatelj. Poštivanje čovjeka kao slobodnog bića za Kanta je uslov funkcionalne zajednice, a kada se kaže funkcionalne misli se i zajednice koja njeguje mir i toleranciju: Sloboda člana društva kao čovjeka, čiji princip za kosntituisanje jedne političke zajednice ja izražavam u formuli: niko me ne može prisliti da na njegov način budem srećan (onako kako on zamišlja dobrobit drugih ljudi) jer svako sreću sme tražiti samo na putu koji se njemu samom čini dobar, ako pri tom samo ne nanosi štetu slobodi drugih da teže nekoj sličnoj svrsi, koja može postojati skupa sa svačinom slobodom prema mogućem oštem zakonu.

Portret žrtve

Žrtva je djelo zločinca, i razumijevanje boli žrtve podrazumijeva i ispravno sjećanje na žrtve. U svome eseju Zrcalo sjećanja – ispravno pamćenje u nasilnu svijetu, Miroslav Volf problematizira fenomen pamćenja zlodjela, kako sa pozicije žrtve, tako i sa onog koji čini zlo. U sjećanju na tragedije, Volf ističe da treba ostati istinoljubiv, te istinu gledati onakvom kakva zaista jeste, bez želje da se žrtva omalovaži ili zločin preuveliča: Sjećanje na zla ima i kognitivne i pragmatične dimenzije, a one su, iako različite, isprepletene. Na kognitivnoj razini, ispravno pamtiti zla znači pamtiti gledanjem “istini pravo u oči – bez uljepšavanja i bez iskrivljavanja”. Što se ovdje točno podrazumijeva pod “istinom” i do koje mjere možeme istinito pamtiti, bit će predmet rasprave. Čak i kad se načelno složimo da možemo pamtiti istinoljubivo, da li je bilo koja uspomena na neko zlodjelo istinita, bit će predmet velikog spora, kao što to pokazuju rasprave u Njemačkoj, Irskoj, Hrvatskoj i Srbiji ili Ruandi. Ali, ono to ne bi trebalo biti sporno jeste da je svako neistinito sjećanje na počinjeno zlodjelo nepravedno sjećane, nepravno ili prema žrtvi ili prema počinitelju, a nadasve prema oboma.

Opasnosti neistinitog sjećanja su pogubne, i one su zapreka u procesu pomirenja do jučer zaraćenih strana. Posebnu bol i tugu u tome daje bahato ponašanje prema žrtvama, negiranje zločina, ili čak štaviše slavljenje zločinaca kao nacionalnih heroja, tome smo na veliku žalost svjedoci i mi sami. Volf Kazuje: Pamtiti neistinito znači pamtiti pogrešno, iznad svega, zato što pameteći neistinito činimo zlodjelo, a to činimo bez obzira da li neistinito pamtimo kao počinitelji, žrtve ili treće strane. Kada se na kognitivnoj razini desi krivo pamćenje zlodjela, onda se to desi i na pragmatičnoj razini. Često se dešava i obrnuo: pamtimo neistinito jer smo skloni koristiti uspomene u zle svrhe – kako bi sebe opravdali, osvetili se, zaštiti se od umišljenih opasnosti.

Fenomenu sjećanja na žrtve treba dakle pristupiti istinoljubivo, spokojno i sa punim poštivanjem žrtve. Pablo Picasso je tragediju bombardovanja Guernice oslikao u djelo koje prevazilazi vremenske okvire zločinca, a žrtvi odaje poštovanje, a nama, njenim posmatračima kazuje o tragediji ljudi susojećajući njihovu bol i patnju.

Pablo Picasso (1881. – 1973. god.) ,Guernica (1937. god.), Muzej moderne umjetnosti, New York

Guernica je nadahnuta terorističkim bombardovanjem Guernice, nekadašanje prestonice Baska, u severnoj Španiji. Slika ne prikazuje sam događaj, u stvari, nizom snažih likova, ona nas podseća na agoniju totalnog rata …. Ova zidna slika je na taj način bila proročanska vizija propasti – koja nam još više preti u ovo doba nuklearnog ratovanja.

Bosanskohercegovački slikar Mehmed Džihić, je također dao svoj doprinos istinoljubivom sjećanju na genocid počinjen na današnji dan na prostoru Srebrenice. Slika koja prikazuje uplakane i iznemogle žene i djecu, dok im vojnici prilaze u koloni kojoj kao da se ne naslućuje kraj, govori o bolu i patnju žrtve u njenim posljednjim trenucima. Sa pravom treba kazati da je ovo maestralno djelo Guernica Bosne i Hercegovine, simbol njena stradanja i žrtve. Slika odiše ljudskom patnjom, a u nama budi neizmjeran osjećaj poštovanja i suosjećanja sa žrtvom.

Mehmed Džihić, Srebrenica

Razumijevanje / voljenje Boga u drugom čovjeku

Ukoliko smo ranije kao uzrok zlu, stradanju i ratu odredili pojmove ignorancije, nerazumjevanja, neznanja i gluposti, onda je neophodno da istima suprotstavimo nešto što će neutralisati njihov uticaj. U svojoj pripovjetci Od čega ljudi žive Tolstoj problematizirajući čovjekov odnos spram samome sebi, drugima i Bogu, kazuje sljedeće: Bog je ljubav, i toj božanskoj ljubavi čovjek treba iznaći načina da zavoli sebe, druge i Boga. U romanu Malo Drvo Forrest Carter – doživjevši katarzu, a nakon što je bio član i lider Ku Klux Klana – pišući ovu knjigu o životu Malog Drveta – Cherokee dječaka, Carter opisuje između ostalog i ljubav, a za koju kazuje da ona znači isto što i razumjeti, jer voljeti nekog znači razumjeti ga, a razumjeti nekog znači voljeti ga. Navedeni primjeri stapaju se u jedan i konačni cilj svakog čovjeka, a to je blagostanje i mir sa svim živućim.

Zar je ljudima tijesno živjeti na tom divnom svijetu pod tim neizmjernim zvjezdanim nebom? Zar se može usred te čarobne prirode zadržati u duši čovjekovoj čuvstvo mržnje, osvete ili strasti za uništenjem sebi sličnih? Svega sla u čovjekovu srcu moralo bi, čini se, nestati u dodiru s prirodom – tim najneposrednijim izražajem ljepote i dobra. (Lav Tolstoj).

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Svete Knjige: Biblija i Kur'an
Sun Tzu: Umijeće ratovanja
Lav Tolstoj: Od čega ljudi žive
Forrest Carter: Malo Drvo
Immanuel Kant: Um i sloboda (politički spisi)
Vječni mir – Filozofski nacrt
O uobičajenoj izreci: to bi u teoriji moglo biti ispravno ali ne vrijedi za praksu

Jean – Paul Sartre: Kritika dijalektičkog uma
Jurgen Habermas: Rascijepljeni zapad
Miroslav Volf: Zrcalo sjećanja – ispravno pamćenje u nasilnu svijetu
H. W. Janson: Historija umjetnosti