Govorna radnja u Čehovljevoj drami Tri sestre

Čehov – Tri sestre – Zagrebačko kazalište mladih

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Govorna radnja u Čehovljevoj drami Tri sestre

Momenti snažnog uzbuđenja su ono što likove Čehovljeve drame Tri sestre, čini umornim, iscrpljenim. Čehov pokazuje nekoliko ključnih trenutaka koji ostavljaju snažne posljedice na živote likova, stoga i njihov govor postaje odraz tog toka događaja, uzbuđenja, ali i uništenja se vide u njihovom govoru. Ono što se dešava u likovima odražava se kroz njihov govor, a govorom djeluju jedni na druge. Koliko je govor, tj. govorna radnja važna postaje nam jasno kada shvatimo da je, kako navodi Anatolij Efros u okviru zbornika Čehov u višnjiku savremenog teatra, u drami Tri sestre Tuzenbah umro kao jedini lik koji je krenuo da nešto uradi. Dakle, jedini lik koji nije bio umoran i preopterećen sadašnjim trenutkom, umire. Govornom radnjom likovi tvore svoj karakter, njihov ugao posmatranja svijeta vidi se svaki put kada progovore, tako da će se u ovom radu promatrati neka od mjesta u drami koja najsnažnije ukazuju na to. Tuzenbah će, prije neko ode u smrt reći nešto što zvuči kao svakodnevna, usputna stvar, a to je da taj dan nije popio kafu, on vjeruje da će je popiti kada se vrati sa sastanka sa Soljonijem, on je uveren da je život divan. To  je sve što će reći i izaći će sa scene. Veršinjin koji uporno govori o budućnosti, također će reći da taj dan nije ni doručkovao ni popio čaj, ali, kako objašnjava  Efros, kada Veršinjin ne dobije čaj onda će moliti druge likove da pričaju o budućnosti i radu u budućnosti, moli ih da govore.

Olginim govorom na samom početku drame obaviješteni smo da je njen, Mašin i Irenin otac umro prije tačno godinu dana, na proljeće  kada je padao snijeg, dok sada sija sunce. Olga se seća, ona suprotstavlja i razmišlja. Suprotstavljena su dva različita trenutka tačno godinu dana udaljena jedan od drugog. Pošto se u drami sve odvija sada i ovdje, u našu svijest prizvan je  i snijeg koji je padao prije godinu dana, i sunce koje sija u trenutku Olginog govora:sada otkucava sat, a i tada je otkucavao na isti način. U nastavku govora saznajemo da je prije jedanaest godina, na proljeće, u Moskvi sijalo sunce. Tim suprotstavljanjem, pronalaženjem sličnosti i razlika između ovih trenutaka, Olga otvara radnju, svojim govorom kreira opozicije na kojima počiva cijela drama.

OLGA: Proteklo je jedanaest godina, a ja se svega sjećam kao da smo odande otputovali jučer. Bože moj! Kad sam se jutros probudila, ugledala sam slapove svjetlosti, ugledala sam proljeće, i u duši mi se uzbiba neka radost, tako sam se poželjela vratiti u zavičaj!

Govornom radnjom oživljen je prostor Moskve, tako se već na početku ove drame, kako kaže Almir Bašović u knjizi Čehov i prostor, naglašava važnost Moskve za tri sestre i Andreja koji postaju jedno djelatno lice čiju bi radnju mogli definirati kao želja za odlaskom u Moskvu. Sestre se nalaze u nekom provincijskom gradu, a atmosfera koju osjetimo govori nam da one nikada nisu ni otišle iz svog zavičaja, da porede sve sa Moskvom, ne samo proljeće, nego i ljeto, i jesen i zimu, svaki dan, svaki trenutak. Olga je najstarija sestra, oca i majke više nema. I obaveza da se održi bodrost uglavnom leži na njenim plećima. Olga svojim govorom vrši jasnu radnji, pred njom se nalazi zadatak, ona je ta koja otvara i zatvara radnju ove drame, progovara prva i posljednja, dakle, djeluje prva i posljednja. Čitajući Olgin  govor krećemo u potragu za nekim djelovanjem, pitamo se zašto ona primjećuje da je sat otkucao baš kao prije godinu dana, zašto baš sada govori o očevoj smrti, pitamo se da li je sat tako otkucao i prije jedanaest godina, onda kada su sestre otputovale iz Moskve. Upravo u tome leži bit radnje ove drame, njena unutrašnja logika. Kada se povede reč o Čehovljevim dramama, prvo što nam pada na um da kažemo jeste kako se u njima ništa ne događa. Sestre snažno uzvikuju: U Moskvu!, njihov uzvik i atmosfera koja se formira na početku drame tjeraju nas da pomislimo kako će Prozorovi zaista otputovati u Moskvu, ne očekujemo ništa suprotno.Dramska napetost u ovoj drami zasniva se, kako navodi Bašović, upravo odnosom tih likova prema prostoru Moskve. Na ovaj način je, kako objašnjava Bašović, horizont očekivanja čitatelja okrenut je na jednu stranu, očekujemo jedno, a dogodi se drugo. Pomislimo da se ništa ne događa,  a dogodi se sve ono što mislimo da se neće dogoditi.  Hristić Jovan u svojoj knjizi Čehov, dramski pisac, kaže da ako bismo nekome ukratko ispričali šta se to dešava u ovoj drami, vidjeli bismo da je radnja jasna i uočljiva, ali je način na koji spoznajemo tu radnju drugačiji, zbivanja nisu onako izdvojena i ogoljena kao što je to slučaj sa klasičnom dramom i ne padaju nam u oči, okružena bezbrojem na izgled beznačajnih sitnica. Pomislimo da se ništa ne događa, a Tuzenbah umre, Prozorovi ne odu u Moskvu. Zar je smrt ništa, zar je izgubljena nada, neispunjenje zacrtanog cilja, ništa?

Čehov je osjećao odvratnost prema sižejnoj neprirodnosti,  shvatao je da dramski lik nije dramski samo po snažnim efektima koji ne odgovaraju onome što čovjek jeste u svakodnevnici, shvatao je da čovjek govori i o sitnicama, samo što kod njega te sitnice imaju moć da izraze suštinu jednog bića koje je autentično baš po tome što izražava svoju misao šta god da učini, kad god progovori. Luigi Pirandello u svom tekstu Govorena radnja objašnjava kako raznovrsni i složeni činioci nekog karaktera moraju da se sliju u određeni sadržaj, da se realiziraju u izvesnoj situaciji, oblikujući jednu osnovnu fizionomiju koja se svuda manifestuje i određuje prirodu svojih postupaka. Kada Maša, odmah nakon Olginog govora, krene da zviždi, Olga će je zamoliti da prestane to činiti jer je boli glava, jer je napušta mladost, dok u njoj raste i jača samo mašta. Nakon te Olgine replike, Irina predlaže odlazak u Moskvu. Ispostavit će se da je taj odlazak samo maštanje koje će da jača, da raste dok se, u konačnici, ne uruši samo u sebe. Govorom likovi grade svoj karakter, njihov odnos prema svijetu vidljiv je iz onoga što govore i kako govore. S obzirom na to da u drami nema postupka koji nije radnja, djelovanje na nekoga, očigledno je da se i jezik kako ga shvataju Platon i Von Humboltd može shvatiti kao dramski fenomen, jer i u njegovom temelju stoji radnja.


Čak i onda kada likovi pričaju o vremenskim prilikama, kada raspravljaju o svom životu, o sadašnjosti, o odnosu prema prošlosti i budućnosti, oni predstavljaju vlastiti ugao posmatranja svijeta, što do izražaja dolazi u prvom činu, prije Veršinjinovog ulaska u dramu. Prije nego što Veršinjin uđe na scenu, kreirana je specifična atmosfera, očekuje se njegov dolazak, ali kao nešto što će biti dosadno, očekuju čovjeka koji će pričati o svojoj porodici – čovjeka koji govori previše. On još nije ušao na scenu, a već se oseća ironija povodom tog čudnog, možda čak apsurdnog čoveka. Sestre nisu ni najmanje uzbuđene povodom Veršinjinovog dolaska, ali one još uvijek nisu čule najvažniju informaciju- Veršinjin dolazi iz Moskve! Veršinjina najavljuje Tuzenbah i to u salonu koji, kako kaže Bašović, predstavlja prostor sjećanja sestara.. Tuzenbah, koji ne govori o budućnosti, predstavlja Veršinjina kojem je budućnost jedna od osnovnih tema razgovora, a sve se to odvija u prostoru sjećanja. Jasno nam je na ovaj način stvorena jedna kompleksna atmosfera, napetost koja se javlja i kao iščekivanje odlaska u Moskvu, tj. budućnosti, ali i iščekivanje evociranja onoga što je bilo, a sve se to vezuje za Moskvu i tip napetosti koja se gradi odnosom prema tom prostoru. Kada Veršinjin kaže odakle dolazi, sestre se nađu u čudu, Irina  ponavlja, uzvikuje pitanje: Iz Moskve? Vi ste iz Moskve?

Dakle, za sestre je najvažnije to da je Veršinjin došao iz Moskve, Olga ga neće ni pozdraviti, tj. neće potvrditi njegovu pretpostavku da je ona najstarija sestra, sada je najbitnije vidjeti čovjeka koji je došao iz prostora njihove prošlosti, a nadaju se i budućnosti, čovjeka  koji je sa sobom donio Moskvu, moskovski zrak kojeg sestre tako spremno udišu.Čitav dijalog Veršinjin- tri sestre povezan je s prostorom i s opozicijom ovdje- tamo. Veršinjin će, kao čovjek koji putuje od mjesta do mjesta, kao neko ko se prilagođava sredini u kojoj se nalazi, odmah prokomentarisati klimu u tom provincijskom gradu, pohvalit će svježinu zraka, ljepotu rijeka i šuma, a Olga će na njegove komentare odgovoriti negiranjem svega toga:

OLGA: Da, samo što je hladna. Ovdje je hladno i ima komaraca.

Kao jedan od primjera za fatičku funkciju jezika Marina Katnić-Bakaršić u svojoj knjizi Stilistika, navodi i razgovor o vremenu koji je u najvećem broju slučajeva odraz čistog ispoljavanja te funkcije koja služi uspostavljaju, produženju ili obustavljanju komunikacije. Dramski tekst uzima, kako objašnjava Katnić-Bakaršić, elemente razgovora, osobine svakodnevne komunikacije, i oblikuje ih na sebi svojstven način, tako da razgovor o vremenu u ovoj drami ne predstavlja ni puko uspostavljanje ni produžavanje komunikacije, to nije nešto uzgred rečeno. Kroz gore nevedenu repliku Olga  izražava svoj odnos prema životu kojeg žive ona i njena porodica.Ono što se čini kao obični, svakodnevni govor o klimi i vremenskim uslovima postaje izražavanje svega onoga što tri sestre nose u sebi, postaje nam jasno da su nelagoda i nepripadanje koje sestre osjete kada su van Moskve ono što određuje osnovnu sižejnu nit ove drame. Kako navodi Pirandello, u svakom našem činu uvek je čitavo biće , u svakoj riječi koju izgovore likovi ove drame vidi se čitavo njihovo biće. Mogli bismo reći da je ono što Olga zapravo govori: „Meni je ovdje hladno, meni i mojoj porodici.Ovaj grad nam polako siše krv. Želimo otići, vratiti se u Moskvu, tamo sija sunce, tamo je toplo.“

Jedna od mogućnosti za razumjevanje nekog lika jeste da vidimo da li ista ideja teče kroz sve njegove izjave. U izjavama Olge, Irine i Maše uvijek je dominantno jedno osjećanje, u Veršinjinovim replikama osjeti se vjera u budućnost, u Tuzenbahovim replikama vlada pomirenost sa sadašnjim trenutkom, u Natašinim replikama nazire se, a već na kraju drame postaje jasno, njeno zauzimanje porodične kuće Prozorovih, Čebutikin što god da kaže dolazi iz novina, čak i onda kada ne naglasi da je to što govori pročitao u novinama, autor se pobrine da u didaskaliji piše kako su mu novine još uvijek u rukama, iz njih crpi svoje znanje i pogled na svijet. Veršinjin koji se lako prilagođava bilo kojem prostoru stoji nasuprot sestara koje se nikako ne mogu prilagoditi nijednom prostoru koji nije prostor Moskve, on postaje nit spasa, zraka moskovske svjetlosti i toplote u njihovoj hladnoj svakodnevnici. Početak je onda kada dođe Veršinjin. Olga je, netom prije Veršinjinovog ulaska, otišla u dvoranu, Maša oblači kaput jer je neraspoložena  i želi izaći, Irena je zbunjena Čebutikinovim poklonom, međutim, sve se mijenja Veršinjinovim ulaskom, on svojim govorom utiče na druge likove. Čim se uvjeri da je Veršinjin zaista došao iz Moskve, Maša skida kaput, Irena je dobila bolji rođendanski poklon-prisustvo prostora Moskve, Olga dotrči iz dvorane nazad u salon i drama Tri sestre može početi, Moskva je tu, oživljena je u prostoru prošlosti, preko čovjeka koji govori o budućnosti.Nije to prosto lirski razgovor inteligencije, nego razgovor- događanje sa unutarnjim ciljem: da se spoji vreme. Dakle, na početku prvog čina prošlost je u prvom planu, sestre se prisjećaju Moskve i požele se u nju vratiti, sa Veršinjinovim dolaskom prošlost i budućnost se miješaju, sestre se osećaju kao da su u Moskvi, čime njihova želja za odlaskom jača, postaje snažnija.

Tuzenbah koji vjeruje u život i njegovu ljepotu najavljuje Veršinjina koji vjeruje da će život nekad, u dalekoj budućnosti, biti lijep. Likovi govore o radu, naglašavaju njegovu važnost i vrijednost, a sjede i razgovaraju. Jasna nam je opizicija koja nastaje odmah na početku drame, Tuzenbah, jedan od najsvjetlijih ljudi, jedini u celom komadu, koji se rešio da nešto preduzme najavljuje Veršinjina koji govori o budućnosti, razgovara sa sestrama koje pričaju o radu, razgovara sa Čebutkinom čija se spoznaja svijeta svodi na poznavanje novinskih članaka i isječaka, sa Soljonijem koji  govori ono što se na prvi pogled čine kao besmislice, a sve to naglašava tragičnost Tuzenbahovog položaja u svijetu, tragičnost njegove smrti. Tuzenbah govori kako nikada nije radio, osjeća čežnju za djelovanjem i odbacivanjem dosade. On je jedini koji će krenuti nešto da uradi, jedini koji govori kako će ljudi raditi pa makar to bilo za dvadeset  godina, u neko skorije vrijeme, osjeća čežnju za radom, njegovo djelovanje se ne sastoji u konstantnom pričanju o vrijednostima rada, o boljem životu za sto ili dvjesto godina, sve gleda iz sadašnjosti, a jedini će umrijeti.

ČEBUTIKIN: Ja neću raditi!

TUZENBAH: Vi se ne računate!

SOLJONI: Za dvadeset i pet godina nas više neće biti na svijetu, hvala budi Bogu! Za dvije-tri godine vi ćete umrijeti od kapi, ili ću vas ja izmlatiti i isprašiti vam metak u glavu, anđele moj! ( Izvadi iz đepa staklenčicu mirisa i škropi se po grudima i rukama).

Soljonijevi govori, iznenadna citiranja dijelova basni, izjavljivanje općepoznatih činjenica kao nekih istina do kojih je upravo došao, naglašavaju i podcrtavaju maštanja drugih likova, u prvom redu Prozorovih. Soljonijev govor o radu i Tuzenbahovoj smrti jasna je govorna radnja, naglasio je ono što vidimo u posljednjem činu ove drame, svoj dvoboj sa Tuzenbahom i njegovu smrt, a najavio je i smrt svih maštanja i nadanja. Dvoboj kao da se odvija tu, u prvom činu, gdje su jedan pored drugog i Tuzenbah i Soljoni koji govori o ubistvu, što u tom momentu zvuči kao šala koju nećemo uzeti za ozbiljno. To je šala koja će nagovijestiti ubistvo i pri tome okrenuti naš horizont očekivanja u drugom smijeru i koja će, kada se ispostavi kao istina, izazvati šok i iznevjerenje stvorenog očekivanja. Nakon svega što je rekao Soljoni uzima miris i škropi se njime, kao da sa sebe hoće da spere zadah smrti, da se udalji od onoga što će učiniti, što je učinio, i nastavlja govoriti, a miris uzima i u trećem činu za vrijeme požara i ponavlja isti postupak, govori o požaru, o smrti  i vadi miris da sakrije smrad paljevine.Atmosfera koju stvara Soljenijev način govora i način na koji je Tuzenbah govorio o maštanjima drugih likova jako je slična, i jedan i drugi s lakoćom odbacuju ono što je važno za druge, Tuzenbah kritizira maštanja o Moskvi i filozofiranja o radu kao da već zna da se ništa od toga neće ostvariti, Soljoni govori o smrti, požaru i ubistvu na isti način, kao da već zna da će se sve to ostvariti, tj. kao da je znao. Atmosfera koja će vladati nakon Tuzenbahove smrti je osjećaj bolnog saznanja da je sve ono o čemu su sestre maštale ostalo samo na nivou mašte. Ideju života u sadašnjosti, tj. pomirenja sa životom onakvim kakav jesteTuzenbah je izražavao u svim svojim govorima, pa nakon njegove smrti svijest sestara o nemogućnosti odlaska u Moskvu naglo oživljava, više nema onoga koji je želio raditi i funkcionisati sad i ovdje.Brojni su paralelizmi u komunikaciji. U prvom činu Soljenij i Čebutikin izmjenjuju nereplicirane, malo čime motivirane iskaze. Soljoni govori o nekim logičnim, svima vidljivim činjenicama, dok Čebutikin čita i govori ono što je svima dostupno u novinama, njihove rečenice nisu besmislene, ali su nesvrhovite u kontekstu zbivanja. Nije slučajno što je Tuzenbah u gore navedenom dijalogu o radu pričao baš sa Čebutikinom i Soljonijem, Čebutikin kaže da neće raditi, Tuzenbah kaže da je on željan rada, a Soljoni sve to uokviruje govoreći kako će Tuzenbah umrijeti, tj. neće ni on raditi, iako bi to htio.

Ne, oni nisu pasivni. Nisu smešni u svom brbljanju. Ali dramatika njihovog postojanja sastoji se u tome što uprkos svoj njihovoj energiji, umu, obrazovanosti, inteligenciji, do kraja ne mogu da shvate svoj sopstveni život. Likovi govore mnogo, ali nisu neaktivni,  jednostavno pokušavaju shvatiti sebe, smisao svog postojanja, a ne uspijevaju to učiniti, što se odražava i u onome što govore, i u načinu na koji govore. Mašino recitovanje stihova Puškinove poeme Ruslan i Ljudmila učestvuje u kreiranju njenog karaktera. Naravno da će njeno prvo recitovanje, u kombinaciji sa zviždanjem, izazvati komički efekat, ali taj  efekat počinje da se transformiše kako se razvija radnja drame,  tako da će na kraju stvarati efekat suprotan onom smijehu kojeg je izazivao na početku, odražavajući time i transformaciju lika. Istu promjenu efekta kojeg izaziva doživjet će, kako navodi Bašović, i uzvik kojeg sestre uporno ponavljaju. Kada prvi put uzviknu: U Moskvu!, pred nama je cijela drama, prvi čin je prepun mogućnosti, tj. pruža mnoštvo mogućnosti za razvoj. Na početku je taj uzvik izraz nade, kasnije izaziva smijeh koji prelazi u očajnički krik. Na kraju trećeg čina Irina kaže Olgi:

IRINA: Preklinjem te, preselimo se! Ništa nije ljepše na svijetu od Moskve!  Otputujmo, Olja! Otputujmo!

Kada Irina izgovori ovu molbu nakon požara, na kraju trećeg čina koji predstavlja eksplozivno razvijanje radnje i kretanje ka svojevrsnoj katastrofi, vidimo da je taj uzvik postao nešto mnogo više, sestre će ponavljati isti uzvik i kada shvate da neće otići u Moskvu, on je konstantan izraz njihovog stanja, uzvik je uvijek isti, ali je njegov smisao uvijek drugačiji, mijenja se uporedo sa razvojem radnje. Sestre kao da se nadaju da će se dozivanjem Moskve sve riješiti, da će se u nedostatku nekog drugog rješenja čvor raspetljati, kao da očekuju da će te riječi imati efekat poput onog antičkog deus ex machinaČehov je pokušao da razvije novu vrstu dijaloga koji bi, paradoksalno, izrazio razdvajanje, ne slabeći osjećanje zajedničkog stanja. Likovi se toliko razlikuju, svoje zanje crpe iz različitih izvora, naglašavaju različite vrijednosti i poglede na svijet, a opet, sve njihove pozicije povezuje neobično zajedništvo, težnja da shvate sebe i svijet oko sebe. Na ovaj način su, kako kaže Jovan Hristić u gore navedenoj knjizi, grupisane ličnosti koje su uprkos svim svojim različitostima međusobno povezane, a karakteristično je to da se i razlike, i,  što je još važnije, sličnosti osjete čim likovi progovore.


Prvi čin drame Tri sestre, s jedne strane stvara plodno tlo za razvoj snažne eksplozije, rušenja i uništenja, dok sa druge strane izgleda kao da smiruje istu tu mogućnost. Čitava drama Tri sestre zasnovana je na okupljanjima čiji se karakter iz čina u čin mijenja. Kako navodi Bašović, u prvom činu vidimo odnos života i smrti, smrt i imendan, u drugom činu likovi čekajukarneval i slavljenje života koje će izostati, da bismo u trećem činu gledali požar kao svojevrstanironijski komentar karnevala iz drugog čina.Karneval predstavlja rušenje granica, slavljenje života, ali i rušenje granica između života i smrti, što će  kulminirati u trećem činu. Zapaljivost atmosfere podsticana je od samog početka drame, da bi u konačnici došlo do stvarnog požara, gdje se odražava karneval kao miješanje života i smrti. Taj požar nije toliko strašan sa stanovišta stvarnog fizičkog uništenja koliko postaje strašan kada likovi počnu govoriti o njemu, karnevalska atmosfera prožima i njihov govor:

MAŠA: Tra-ta-ta…

VERŠINJIN: Ta-tam…

MAŠA: Ta-ra-ra?

VERŠINJIN: Tra-ta-ta!

Ulazi Fedotik.

FEDOTIK ( pleše ): Pogorio sam, pogorio! Do temelja!

Od početka trećeg čina likovi se smiju, pjevaju i plešu iako znaju za snažan požar. Kada pročitamo didaskaliju koja nam objašnjava da se čuju zvona za uzbunu  ne očekujemo da će se likovi smijati, a oni to ipak čine, posmatrajući prvi čin ne očekujemo da će se desiti ono što se dešava u trećem i četvrtom činu, a ipak se desi. U trećem činu do izražaja dolazi govorna radnja, izražavanje cijelog bića kroz govor, bez obzira na kontekst i situaciju, bez obzira na požar i uništenja. Nataša  govori o neodjevenoj djeci koja stoje na ulici, zatim govori o svojoj djeci koja mirno spavaju, njena jedina briga jeda njena djeca od pogorjelih ne dobiju influencu. Neodjevenu djecu koja su ostala bez svog doma Nataša spominje samo da bi se naglasila njena do krajnosti dovedena brigu za vlastitu djecu koju ona  ispoljava od početka drame.

NATAŠA: Da… Ja sam sigurno rašćupana. ( Pred ogledalom.) Kažu da sam se ugojila… a to nije istina! Ni najmanje! A Maša spava, umorila se, sirotica!… ( Anfisi, hladno) Preda mnom ne smiješ sjediti! Ustani! Odlazi odavde

Ovdje Nataša govori o sebi, pa o Maši, da bi govor kulminirao ljutnjom na Anfisu koja je na momenat sjela, čime Nataša pokazuje svoju poziciju, preuzimanje uloge koju su nekada imale tri sestre,  sada ona Mašu naziva siroticom, ona je ta koja upravlja onim što se odvija u kući. Onako kako su tri sestre povezane sa prostorom Moskve, tako je Nataša povezana sa prostorom njihove kuće, samo što će Nataša ostvariti svoj cilj i pri tome doslovno istisnuti tri sestre iz kuće kao jedinog prostora u kojem su mogle, bar na tren, osjetiti prostor Moskve. A onda ih je Nataša sve poterala i svi su POSLUŠNO i TIHO počeli da se razilaze. To Natašino postepeno preuzimanje vodstva najbolje se može vidjeti kroz postepenu promjenu njenog govora, dok se udaljavanje sestara, također, može osjetiti kroz promjene u njihovim govorima. Kada Nataša, u gore navedenom govoru, izgrdi Anfisu, obratit će se Olgi govoreći joj da bi Anfisu trebali poslati na selo, da više od nje nema koristi, na što će se Olga izvinuti i reći da ni ona ne zna razlog zbog kojeg je Anfisa i dalje tu, ali da je ne može otpustiti. Nataša će odmah reći kako je ona ta koja se mora brinuti o kući i kako Anfisa mora ići, Kuligin prekida Natašin govor, Olga neće imati priliku da odgovori na njenu repliku i Anfisa će se, zajedno sa Olgom, iseliti iz kuće, čime je Natašina govorna radnja i „jačanje“ njenog utjecaja naglašeno, dok je istovremeno naglašeno i „ opadanje“ uticaja sestara. Kako objašnjava Bašović, prostor kuće na ovaj način dobija važnost lika u klasičnoj književnosti.

Maša je znala svirati klavir, a sada je zaboravila, Irina govori kako su joj se svi jezici koje je znala pomiješali, kako počinje zaboravljati. Veršinjin je sestrama govorio kako će ljudi nekada biti obrazovani kao one, da će pričati i po nekoliko jezika kao one, a treči čin nas tjera da se pitamo o kakvoj to budućnosti govori Veršinjin ako su sestre već sada počele zaboravljati, ne samo ono što su nekada znale, nego i same sebe. Četvrti čin je, kako kaže Bašović u gore nevedenoj knjizi, sav u potenciranju budućnosti i onoga što će se desiti. To je na neki način i paradoksalno jer je to čin u kojem sestre shvate da neće otići u Moskvu, Tuzenbah umire, Veršinjin odlazi, a vjera u budućnost je ipak tu. Nataša je preuzela vlast u kući, sestre su sada u jednom prostoru koji ih više nikako ne može podsjećati na prošlost, a Veršinjin sa sobom odnosi na momenat oživljenu Moskvu. Dakle, sadašnjost je nepodnošljiva, prošlost tu više ne mogu osjetiti, sestrama ne preostaje ništa drugo nego da govore o budućnosti. Međutim, to nije naivno nadanje da će uskoro sve biti uredu:

OLGA: Glazba svira tako veselo i čovjek poželi živjeti! O bože moj! Proći će neko vrijeme i mi ćemo otići zauvijek, ljudi će nas zaboraviti, zaboravit će naša lica, glasove i koliko nas je bilo, ali naše će se patnje pretvoriti u radost za one koji će živjeti poslije nas, na zemlji će zavladati sreća i mir i ljudi će se lijepom riječi i blagoslovom spomenuti onih koji žive sada.(…) Olga govori o smrti, o onome što je Soljoni već napomenuo, budućnost može biti bolja, ali nakon smrti, ostaje nada da će život biti bolji, ali sestre više ne vide sebe u toj slici, vide samo patnju koju će neko nekad spomenuti uz blagoslov, ne vide se ni u onoj najširoj slici koju je nudio Veršinjin,  shvataju da su zaboravile same sebe, da nisu spoznale svoj život, da će se njihova patnja pretvoriti u radost, njihova lica će izgubiti obrise. Nakon Olginog govora Čebutikin pjevuši, čita novine i govori da je svejedno, čime je naglašeno sve ono o čemu Olga govori, naglašena je važnost replike kojom završava drama.

Samo da znamo, samo da znamo! – Olgina je replika kojom završava drama Tri sestre. Nakon svega što je rečeno o govornoj radnji  postaje nam jasno da su se sve replike, sve sličnosti i razlike između likova sručile u ovaj završni govor. Samo da znamo!- replika je koju možemo zamisliti da izgovaraju svi likovi, replika je koja ostaje da visi u zraku, i odjednom prekriva cjelokupnu dramu i sve ono što su likovi govorili. Pitamo se da li je osjećanje koje izaziva ovaj uzvik isti onaj osjećaj, zagušljiva, teška atmosfera koja vlada na početku drame, pitamo se da li on nastaje i prije samog početka i ostaje neizgovoren do kraja drame. Olga je na ovaj način djelovala kao što je djelovala izgovaranjem svog prvog govora, na njoj je da održi vjeru, pa makar to bilo i replikom koja istovremeno izražava i strašnu sumnju i strašnu nadu, neobičan spoj očaja i nade na kojoj, kao što smo mogli vidjeti, počiva cjelokupna drama. Nije slučajno što se prije ovog završnog govora scenom prošeta Čebutikin koja čita novine i čitajući ih govori: Trara…ra…tupija…sjedim na klupi ja…(Čita novine) Svejedno! Svejedno!

Svi likovi ove drame žele spoznati sebe, i svi to izražavaju kroz svoj govor koliko se god ti govori činili neprilagođeni datoj situaciji. I Čebutikin bi želio znati ko je, želio bi spoznati sebe i svijet oko sebe, spustiti novine iz ruku i reći nešto što ne dolazi iz nekog članka ili naslova kojeg je usput pročitao, i upravo u tome leži spoj nade i očaja, Čebutikin čita novine kao sredstvo kroz koje se može proviriti u svijet,  a o svijetu ne zna ništa, četvrti čin ove drame naglašava vjeru u budućnost a predstavlja raspad svega onoga čemu su se likovi nadali. U  Tri sestre ima suviše mnogo drama da bi se sve one mogle rasplesti onako kao što znamo da se klasične drame raspliću. Time je naglašena i govorna radnja, djelovanje govorom, ispoljavanje cijelog bića i govorom i šutnjom, pa nam postaje nam jasno da je Olgin završni govor, tj. zadnja rečenica, odraz, refleksijasvake od tih pojedinačnih drama koje u sebi nosi ovo djelo.


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Čehov A. P.: Drame.
Bašović Almir: Čehov i prostor: struktura dramskog prostora u Čehovljevim dramama kao koncentrirani izraz dramske strukture.
Bašović Almir: Maske dramskog subjekta.
Efros Anatolij: Proba je moja strast ( odlomci ) i  Krejča Otoman: Čehovljevi komadi. U: Čehov u višnjiku savremenog teatra.
Hristić Jovan: Čehov, dramski pisac.
Katnić-Bakaršić Marina: Stilistika.
Kernan, Alvin B: Character and Conflict.
Matek-Šmit Zdenka: A. P. Čehov, Tri sestre: Monološki ili dijaloški govor?.
Pirandello Luigi: Govorena radnja. U: Rađanje moderne književnosti.
Williams Raimond: Drama od Ibzena do Brehta.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤