Jean Baudrillard – “Inteligencija zla ili pakt lucidnosti” (Prikaz knjige)

Jean Baudrillard (1929. – 2007. god.). Francuski sociolog, filozof, kulturalni teoretičar, politički komentator i fotograf. Bio je jedan od vodećih kritičara postmoderne kulture, komunikacijske ekonomije i medijskog sistema. Provokativan i često radikalan, svoje sociološko – filozofske ideje ispisuje osobenim jezičnim izrazom.

Jean Baudrillard – “Inteligencija zla ili pakt lucidnosti” (Prikaz knjige)

U knjizi Inteligencija zla ili pakt lucidnosti Jean Baudrillard raspravlja o odnosima moći koji oblikuju današnje moderno društvo. Posmatrajući odnose moći koji kreiraju stvarnost, a koju će autor negirati, ne u njenom fizičkom smislu, nego u metafizičkom smislu, pripisujući joj iščeznuće kao i svojedobno Nietzsche smrt Bogu, Baudrillard dolazi do zaključka, a odatle i započinje njegovo izlaganje da stvaran svijet ne postoji. U odnosima moći, u političkom svijetu, Baudrillard tvrdi da se vodi rat između dvije suprotstavljene strane, te dvije strane čine zbirnost svih kultura svijeta, od kojih se jedna zasniva na razmjeni simbola (nezapadnjačka društva), a druga na razmjeni novca i znakova (zapadnjčka društva). Takav sukob neminovno zahtjeva dublju analizu sadržine te dvije sukobljene strane.

Odnosi moći

Iako sam autor u knjizi ne izdvaja kao posebno poglavlje u kojem raspravlja o odnosima moći koji čine osnovu formiranja društvenih odnosa, iz samog teksta se da zaključiti da upravo odnosi moći, ili još preciznije sama moć, mišljena kao metafizička kategorija – ničeanski, predstavlja polazišnu tačku Baudrillardovih razmatranja. Stoga razumijevanje suprotstavljenih strana prethodno pomenutih u uvodu, zahtjeva i obrazlaganje njihovih izvorišta moći.

Moć Baudrillard shvata dakle ničeanski, njen pravac kretanja je odozgo, dakle moć je metafizička kategorija, stoga je ona iracionalna, a svoj izvor ima u volji za moć. Kao takvu kategoriju nemoguće ju je posjedovati, a to primjećuje i sam Baudrillard. Ipak priskrbljivanje volje za moći predstavlja utrku u kojoj samo oni najlucidniji pobjeđuju – ali istodobno i gube. Moć pomoću koje se vlada potiče samo iz jednog izvora, a to je suptilno rješavanje moći, i tu

Baudrillard upućuje kritiku demokratskom društvu i samoj ideji slobode unutar jednog demokratskog društva. Pri tome se obrušava na sam društvo, koje u rješavanju svoje moći, svoju moć prenosi na one koji njima vladaju. Moć je dakle ono što dajemo, čega se odričemo, davanje moći predstavlja istovremeno i poziv na odgovornost i kaznu onima kojima je prenosimo.

Moć okarakterisana na ovaj način, ima dakle stalnu potrebu da bude prenošena, te na taj način jednom dovoljno akumulirana, ona ima tenziju da vlada cijelim svijetom. Iz ovakvog objašnjenja postaje razumljivo zašto Baudrillard pretpostavlja rat dvije sukobljene kulture. Gledano iz ove pozicije to predstavlja rat dvije vrste moći, rat u kome obje moći imaju tendeciju i želju da postanu sveobuhvatne i univerzalne. Takvoj jednoj moći Baudrillard suprotstavlja inteligenciju zla, ne samo zlo kao puku nesreću, već inteligenciju koja nas misli.

Stvarnost vs. integralna stvarnost

Baudrillard počinje sa tvrdnjom da je stvarnost iščezla, na sličan način kao što je iščeznuo i Bog. Odbacivanjem jednog stvarnog svijeta, nužno je moralo doći i do odbacivanja ideje Boga, a time i svijet privida. To se nije desilo Nietzscheovim povikom „Bog je mrtav“. Smrt Boga, i odagnavanje stvarnosti leže u želji za stvaranjem jednog hiperrealnog svijeta, svijeta spoznaje, svijeta nauke. To je možemo reći posljednji čin, sada već neobuzdane volje za moć, u svojoj nakani da stvori vrli novi svijet – utopiju, u kojoj neće bit kajanja kako to kaže Baudrillard zbog istočnog grijeha.

Integralnu stvarnost Baudrillard pripisuje integralnoj svijesti, a takva stvarnost se identificira kao jedna završenost, otuđena od svake transcedencije, stvari u njoj postaju ono što one naprosto jesu, lišene svih iluzija, a kao takve nastavlja Baudrillard stvari postaju nepodnošljive. Dakle integralna stvarnost ne trpi gubitke, jer je njenih prirodnih (stvarnih) grabežljivaca sve manje, ona ima tendenciju da postane sveoubahvatna stvarnost, kao što je to stvarnost nekoć bila. Iščeznuće stvarnosti Baudrillard vidi kao nepostojanje nečega sa čime bi se mogla ona razmjenjivati, nepostojanje njenih protivnika. Ono sa čim je stvarnost nekoć saobraćala i
borila se jeste svijest, sada ta svijest pak nije ništa drugo nego integrisana svijest, koja je vođena voljom za moć, pobijedila – izgubila u stoljetnoj borbi sa stvarnošću, pri tome stvarajući jednu novu integralnu hiperrealnost.

Integralna stvarnost na taj način ocrtava daljni put razvoja društva u svojoj borbi za sveobuhvatnošću. Njena borba za sveobuhvatnošću podrazumijeva prije svega borbu protiv svakog oblika zla. Integralni čovjek, kao dio integralne stvarnosti, nastoji se modoficirati i genetički usavršiti, namjera takvog jednog društvenog poretka, jeste lišavanje svakog svakog slučaja (u integralnoj stvarnosti ne postoji slučajnost), svake fiziološke ili karakterne patologije. Stoga se zlo nastoji svesti sa metafizičkog nivoa, na opipljivi – integralni dio, a jednom tako derivirano i dovedeno u integralni svijet, ono postaje i otklonjivo.


Takav primjer Baudrillard vidi u genetičkim modifikacijama u stvaranju novih jedinki, gdje se iz gena njihovih roditelja uklanjaju „zločinački geni“, te se dobijaju jedinke nesposobne da čine bilo kakvu vrstu zla. Ilustraciju takvih spleta okolnosti možemo primjetiti u filmu „Minority Report“ Stevena Spielberga. Manipuacija koju izvodi integralna stvarnost jasno ocrtava biće budućnosti, to će biti preinačeno, ispravljeno ljudsko biće. Takvome biću se onemogućuje da postane ono što može da bude.

Integralna stvarnost dakle, ili virtuelna stvarnost koja zamjenjuje stvarnost se ispostavlja kao jedno sterilna stvarnost u kojoj nema prostora za grešku, za nešto što se predočava kao zlo. Nakon otklonjanja metafizičke odlike stvarnosti, iste nakane integralna stvarnost ima da učini i sa zlom, zlo se progoni materijalno, integralna stvarnost upire prstom u zlo i lišava ga se. Zlo postaje objektivizirano, a jednom objektivizirano ono postaje i objektivno otklonjivo.

Nakane takvog jednog projekta Baudrillard opisuje u svome esejeu Duh terorizma. Kao metaforu integralne stvarnosti Baudrillard navodi ekran upravo zbog ukinuća treće dimenzije, dimenzije dubine, i transcendiranja, koje po njemu simboliziraju one odluke, estetskog ili kritičkog stava s čijim se ukidanjem, utapanjem u ravan ekrana, ukida mogućnost reprezentacije, a uspostavlja poredak vizualne konzumacije (transparentnosti).

Sa ukidanjem mogućnosti reprezentacije ukida se i imaginarno te se približavamo jednom potpuno ostvarenom svijetu u kojem stvari postaju identične samima sebi. Primjer takvog djelovanja i svođenja sa trodimenzionalnih dubina u puku jednodimenzionalnu postojanost, Baudrillard navodi nasilje počinjeno slici i samo stanje moderne umjetnosti

Moderna umjetnost, i slika

Slika u pravom smislu te riječi nije povezana sa istinom ni sa stvarnošću, ona je privid, povezana je sa prividom, te referira na istrgnuti djelić vremena, stoga ona za nas treba da predstavlja uvijek apsolutno iznenađenje koje primamo i osjećamo opažanjem i intuicijom. No, slika u integralnoj stvarnosti postaje nešto drugo, ona više nije apsolutno iznenađenje, trenutak otrgnut od vječnosti vremena, ili mjesto sudara svjetla poteklog od predmeta i svjetla poteklog iz pogleda.

Ako slika nije više detalj vječnosti, postavlja se pitanje, šta ona jeste? Baudrillard tvrdi da ona prestaje biti ono apsolutno iznenađenje koje se stvara pred očima posmatrača. Nad slikom se kako to Baudrillard kaže vrši nasilje, odnsono slika se izrabljuje u svrhu dokumentacije, svjedočanstva, odnsono njema svrha postaje čisto informativna. Slike uništavamo preopterečavajući ih značenjem, odnosno ubijamo ih smislom.

Pojam reprezentacije biva zamijenjen pojmom transparentnostti. Sve je dakle savršeno istureno u sferu vizualnog opažanja, nadasve ništa nije ostalo za spoznati, interpretirati, prevrednovati ili dovesti u pitanje ili kritikovati. Sve je svedeno na jednu dimenziju – dimenziju transparentnosti. Ljudi time više nisu žrtve nasilja slika, oni samo postaju slika – jedna priprosta dimenzija transparentnosti, manje ili više obojan papir bez refleksije o samome sebi, bez negativa, kao digitalna slika osuđen da bude uvijek ono što prosto jeste, nikada nešto drugo.

Kako spasiti sliku i čovjeka unutar integralne stvarnosti, sliku ćemo spasiti ako je posmatramo sa istim intenzitetom kao našu vlastitu sliku u ogledalu, te da je otkrijemo kao mjesto podudarnosti između svjetla poteklog od predmeta, i svjetla poteklog iz oka, te u tome otkrijemo trenutak ukraden od vječnosti. Groblje integralne stvarnosti, nakon što je pokopalu metaforu, znak i sliku, kopa grobnu jamu i onome što je ostalo od umjetnosti.

Umjetnost je u integralnoj stvarnosti postla materija bez duha, beživotna čami u zbrci stvarnosti, pri tome ne reflektirajući o transcedenciji. Savremena umjetnost, kao i sve drugo u integralnoj stvarnosti jeste jednodimenzionalna stvar koja naprosto jeste. Suvremena umjetnost je lišena transcedencije, ona se ne postavlja kao nešto što nije, što nas navodi na razmišljanje, ona biva apsolutnom podudarnošću sa stvarnosti, koju naprosto zrcali. Umjetnost se po mišljenju Baudrillarda javlja kao prostituirana ideja, koju svako može da preuzme, time takoreći stvara umjetnost, i biva umjetnikom, tako npr., slikar kada slika, tema njegova rada nije ono što on slika, nego sam čin njegova slikanja, on naime slika činjenicu da slika.

To je samo jedan oblik uništenja umjetnosti, a drugi ima svoj izvor u samom posmatraču umjetnosti, koji naprsto prihvaća da ništa od umjetnosti ne razumijeva, ali jednostavno pod imperativom kulture, on besmisao ideje umjetnosti danas prihvata kao smislen. Na taj se način sama ideja umjetnosti razrjeđuje i postaje minimalna, te se ostvaruje u konceptualnoj umjetnosti koju naprosto prihvaćamo kao umjetnost, zbog već prethodno pomenutog kulturnog imperativa, iako nam takva umjetnost ništa novo ne govori, naime ona se javlja kao čista estetizacija osjetila, ona je tu, mi je zamjećujemo i prihvatamo kao takvu.

Rezultat zahtjeva suvremene umjetnosti jesto da se sve javlja kao genijalno, i da svakom predmetu trebamo pridati status umjetničkog djela. Umjetnost je po shvatanju pređašnjih filozofa plod genijalnog djelovanja, a u integralnoj stvarnosti pošto nema djelovanja, stvari idu u drugom pravcu. U integralnoj stvarnosti svaki predmet može da postane umjetničko djelo, bitno je ga riješiti bilo kakve korisnosti, učiniti ga beskorisnim, te mu nabaciti ideju umjetnosti, čulno predočiti posmatračima i mamo kako to Baudrillard naziva već gotovo umjetničko djelo, koje ide u korist izestetiziranom besmislu.

Umjetnost umjesto da radi na tome da dokida stvarnost i niječe je, nijekajući samu sebe, postavljajući se u antitezu sa svijetom, ona uranja u stvarnost, čineći na taj način zglobove moderne kulture, društva unutar simulakruma. Umjetnost za sobom ostavlja samo ideju umjetnosti, koja niječe vlastitiu smrt, otkrivajući nam licemjerje imperativa kulture, koje se divi umjetnosti tamo gdje nje više nema.

Inteligencija zla

U odjeljku o integralnoj stvarnosti pomenuta je bila nakana ideja tzv. „sila dobra“ potaknutih intencijom integralne stvarnosti za sveobuhvatnošću da zlo objektiviraju i kao objektivno zlo ga otklone. S tim u vezi Baudrillard navodi Inteligenciju zla kao jedino moguće protuoružje u borbi sa nakanama „Dobra“. Borba dobra i zla koju Baudrillard idnetificira u okvirima suvremenog društva nije ona borba sa apokaliptičnim krajem u kojem se transcedentno dobro bori protiv transcedentnog zla.

Naime transcedentno dobro je ukinuto, a transcedentno zlo je objektivirano u niz suicidalnih nesreća terorizma koji prijeti propašću svijeta, te zaključuje Baudrillard da se terorizam sastoji od terorizma, ali i antiterorizma. Inteligencija zla predstavlja oblik uzvratne vatre dualnosti, jednu vrstu protuudara ostvarenom svijetu, činjenicu da nikada nema stanja ravnoteže ili dovršenog stanja koje se iznenada ne bi moglo destabilizovati.

Inteligencija zla počiva na odbijanju pretpostavke o nedužnosti, ona je dakle savjest „dobra“, potiče iz korijena same integralne stvarnosti. Nasilje koje vršimo uvijek je odraz nasilja koje dosuđujemo sami sebi. Nasilje koje si dosuđujemo uvijek je odraz ono nasilja koje vršimo. Time označavamo inteligenciju zla, prevrtljivost koja nas misli i pažljivo „kažnjava“ naše greške, uzvraćajući istom mjerom. Nasuprot apsolutnoj realizaciji svijeta, autor podsjeća na određeni povratak u Nietzscheovu smislu, na određeno pokretanje slučajnosti koja će stvoriti mogućnosti zaostvarenje novih, potisnutih mogućnosti.

Pitanje se očito odnosi na to hoće li se zločin doista dogoditi. (pitanje koje postavlja integralna stvarnost). No, o tome nikada nećemo ništa znati.“(stvarnost) Riječ je dakle o stvarnoj represiji nad virtualnim zločinom. Iz toga vidimo kako se s onu stranu rata pomalja sustavno deprogramiranje, ne samo svakog zločina, već svega onoga što bi moglo poremetiti red stvari, planetarni policijski poredak.
Na to se svodi današnja ”politička” vlast. Njome ne upravlja neka pozitivna volja, već samo negativna obrambena moć, vlast javne čistoće, sigurnosne, imunonosne i zaštitničke policije. Ta strategija nije usmjerena samo na budućnost, nego i na prošle događaje – na primjer, na događaj 11. septembra čije poniženje ta strategija pokušava izbrisati pomoću rata u Iraku i Afganistanu. Zato je taj rat u osnovi obmana, virtualni događaj, ‘nedogađaj‘. Lišen vlastite objektivnosti ili svršenosti, on poprima tek oblik neke zavjere, egzorcima. Zato je on također nedovršiv jer nikada neće završiti sa izgonom jednog takvog događaja. Rekli bismo da je on preventivan – on je zapravo retrospektivan jer pokušava isprazniti teroristički događaj 11. septembra čija sjena lebdi nad svakom planetarnom strategijom nadzora.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Jean Baudrillard: Inteligencija zla ili pakt lucidnosti

Jean Baudrillard: Duh terorizma (esej)

Michel Foucault: Nadzor i kazna

Friedrich Nietzsche: Ecce homo

Friedrich Nietzsche: Volja za moć

https://www.imdb.com/title/tt0181689/