Lična karta sarajevskog boema

Admiral Mahić (1948. – 2015. god.)

Mahić mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti!

Admirala Mahića sam posljednji put vidjela u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Sama njegova pojava je bila boemska, način njegovog obraćanja javnosti, osobnost koja se rijetko nalazi, veliki poštovaoc samoće i svega što samuje.

Kazao je jednom prilikom u intervjuu:
Putujem i gledam – najjači čovjek je onaj koji samuje! A taj koji samuje on je i pjetlić koji piše pjesme! On je i konj koji plače za ženom koja mu je za mašinom dopola sašila prekrivač za samar jer su u tom času naišli oficiri i odveli je… Sve ljubim što samuje – i ljude, i stoku, i delfine, i ptice, i svjetionik na istočnoj strani otoka Šipan, i onaj bor na litici iznad Blagaja…

U čovjeku se nalaze čula duše i instinkti životinje; sloboda i zatvor; dobro i zlo. Ti dualizmi i kontrasti se  sudaraju i prave velike borbe u nutrini. A svijet u kome se nalazi, njemu ne daje lijek niti rješenje. Admiralova poezija se nudi kao kapsula od Božijeg optimizma, baš onakva kakvim se je i Admiral prozvao; vjernik Božijeg optimizma. Te se zaista može čitajući uvjeriti da njegove pjesme imaju odlike antipsihijatrijske komune i liječe tuge i boli obje vrste.

I svojim oblicima stih mu sam od sebe govori.
Rima poveže dijelove pjesme u potpunu cjelinu, a zatim se, nerijetko pretoči u slobodan stih, ne ograničavajući se, on pušta da jezik sam, bez ograničenja formom, govori.
Početni stihovi pjesme su zaista ono što sam i primijetila u njemu, na njemu. On je bio posve jedinstven duh, pjesnik prožet tim pozivom kroz cijelo biće. I mnogo je osuđujućih i pogleda nerazumijevanja ka njemu pruženo te večeri u Muzeju. Njegova duša je preletjela sve zemne predjele i naprosto više nije imala snage ostati ovdje, jer pripada visinama, zvjezdanoj galaksiji;

Kuju mi zvijezdu
duhovi mjesečine, a još nemam uredne
papire za redarstvenike zemlje!
U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv.

Svaku večer pročitam po jednu njegovu pjesmu, i krenem za njim putem Ljubavi, i znam mu i   lični broj iako je on bezbrojni, na tom Putu zastanem među biljke da odmorim, da osluhnem taj skriveni hor što tiho žubori.

Lična karta

Kuju mi zvijezdu
duhovi mjesečine, a još nemam uredne
papire za redarstvenike zemlje!
U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv.
Datum rođenja – devetnaesti januar koji otvoreno kaže istinu…
Mjesto rođenja –  Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre…
Lični broj –  Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza sa činovnicima boce
u mentalnom minskom polju.
Adresa – Put ljubavi…
Moj put je lavirint, moj život je prehlađen,
istresao sam se u ledene pelene sveljudskog koristoljublja. Ali
moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojima skriven hor žubori…


Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koja blicaju u jetri.
Rastjerujem magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije –
da u sebi bljesak božiji ojačam…
Čuvam se mrzitelja: nemojte mi se približavati –
ja živim – gdje vi niste ni omirisali…


Općina prebivališta – Rano ujutro krenem hodati uokrug
po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama
da bih platio račune… ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje
ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Zdravstveno stanje – Tuširam se transferom novca Western Union.
Dao sam Oglas u novine da mijenjam jednosoban stan
za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke mrava.
Dao sam oglas na radio-stanici da tražim rastavljenu ženu
koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Utopije.


Prezime – Mahić mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti!
Obično u Hercegovinu, koja je pčela što liječi akcentima
i mirišljavim riječima. I gle Mahić trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine,
u dvoboj sna i samrtnog buđenja…!
Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja
da je marinac.
Mahić je  plivač izvrnutih džepova
koji se negdje zagubio u sprovodu slobode…

Autorka: Azemina Krehić