Beštije noći (esej o priči Mustafa Madžar)
Mustafa Madžar, glavni lik istoimene propovijetke Ive Andrića, hoda tkivom noćnih mora, labirintom užasa, samoće i smrti, gdje je svako skretanje prag na ulazu u naredni ciklus patnje, put ka noćnoj mori čiji tragovi ne nestaju nakon buđenja.Struktura priče izgleda poput spiralnog labirinta čijim se ispresijecanim, valovitim linijama, kreće Mustafa Madžar, i kada bi u ruci nosio beskonačno dugu nit konca kojom bi obilježavao svoj put, od nju bi se samo spoticao i trag koji bi ona ostavljala za sobom ne bi bio ništa drugo nego krvlju ispisana rečenica: Svijet je pun gada.
Na samom početku pripovijetke Mustafa Mađar je opisan kao veliki heroj osmanske vojske, djeluje poput skulpture, okamenjen i nepomičan.Ono što nam pripovjedač omogućava u nastavku priče je da vidimo kako taj kip pada, razbija se na mnoštvo komadića od kojih onda nastaje struktura sastavljena odfragmenata, komadića nekadašnje okamenjenosti, između kojih leže praznine. Opis Mustafe Madžara na početku pripovijetke ulazi u okvir arhetipskog, mitskog, gdje uzdignute glave stoji veliki junak banjalučke bitke iz 1737. godine, hrabri mladić koji donosi slavu mjestu iz kojeg dolazi, i tako ulazi u domen narodnog predanja, veličanja i divljenja.
Nasuprot tog monumentalnog i uvijek uspravnog kipa, stoji čovjek koji se vraća kući pognut, mrk, bez osmijeha, čovjek kojeg ne obilježava jedan datum, jedna godina i jedna bitka.Na taj način nam priča govori kako je kontekst bezgraničan, beskonačan: pisana je u XX st., čitamo je u XXI st., a govori o čovjeku iz XVIII st., ukazuje na fluidnost značenja, omogućava nam da učestvujemo u procesu uokvirivanja. Nešto slično Ivo Andrić čini u pripovijetci Đerzelez u hanu, gdje također demitologizira heroja i spušta ga na nivo čovjeka, sa vertikale na horizontalu, u okvir karnevalske slike svijeta. Zbog toga pojava Alije Đrzeleza izaziva smijeh, tu epski heroj postaje mali čovjek kojeg je moguće dotaknuti: U govoru je bio nevješt, svaki čas mu je nedostajala riječ, kao što to biva kod ljudi od djela, i onda bi širio svoje duge ruke i kružio precrnim očima, kao u kunića, u kojima se nije razlikovala zjenica.
U pripovijetci Ispovijed, Andrić tematizira posljednje trenutke života i smrt hajduka Ivana Roše Bušića, time spuštajući samu figuru hajduka na nivo individualnog, ljudskog, smrtnog: Velika jaka na sivoj kabanici posuvratila se i prekrila mu potpuno glavu i da mu se nisu vidjele pocrnjele ruke i velike noge u opancima, izgledalo bi da je to neko prekosavijene jasike prebacio kabanicu da se suši. Tako je i izdahnuo. U romanu Na Drini ćuprija, sudbinu Fate Osmanagić koja je ostala zarobljena u narodnoj pjesmi o ljepoti i smrti, Andrić oslobađa i pruža nam uvid u mikrokosmos gdje se Fata suočava sa vlastitim uništenjem koje je lišeno kalupa i ustaljenih epiteta narodnih pjesama: Leš je ležao u mekom, mokrom pijesku. Talasi su ga zapljuskivali i s vremena na vrijeme potpuno prelivali mutnom vodom. Na taj način je i lik Mustafe Madžara rascijepljen na dva dijela, na praznu ljušturu koja odgovara općeprihvaćenom stereotipu, i izmorenog čovjeka koji tu ljušturu razbija, dajući priliku prazninama da progovore kroz njene pukotine.
Međutim, Mustafa Madžar se postepeno pretvara u zvijer krvavih očiju koja, progonjena vlastitim snovima kao rasadnikom strahova, uništava sve što joj se nađe na putu. Njegovo postojanje obilježeno je smrću, ubistvima i mučenjima u kojima je učestvovao i koja je promatrao, stoga je gađenje, prije svega prema samome sebi, a onda i prema cijelom svijetu, jedino što osjeća i prihvata. Svijet je pun gada. – prva je i posljednja misao kojom će Mustafa Madžar nastojati da se osposobi za odustajanje od svojih sjećanja, noćnih mora koje predstavljaju okvir njegovog funkcionisanja u kojem nema ljepote i herojstva. Mučenje dvojice fratara, koje je zamislio kao šalu, naglo se zaustavlja onog momenta kada san zaprijeti da će preuzeti kontrolu nad njim, mučenje četvorice dječaka ciklično se ponavlja u snovima, oživljava uvijek i iznova.
Noć je ta koja,što je paradoksalno, osvjetljava kretanje Mustafe Madžara ruševinama popločanim leševima i patnjom drugih. To je kretanje praćeno bunilom, srdžbom, i buncanjem, a strah od noći predstavlja strah od vlastite savjesti koja tada prodire kroz procjepe snova čija krhka, fragmentirana struktura razara i život Mustafe Madžara koji pali, ubija, muči, siluje i uništava kroz smijeh praćen strahom.Priča Ive Andrića tjera nas da se zapitamo ko je zapravo Mustafa Madžar kroz povijest, da se pitamo šta je to svijet skrivio pa se s vremena na vrijeme javlja zločinac poput njega. U tome leži paradoks na kojem počiva ova priča, Mustafa Madžar, kojeg u snovima proganja odvratnost vlastitih zlodjela, staje naspram svijeta i govori mu da je gadan. To je zločinac koji odbija učestovati u karnevalu kojeg predstavlja linč svjetine, on je sila koja djeluje, ali nije mašina, nego čovjek koji prelazi granicu, usamljeni pojedinac kojemu je život donio rat. Na taj način lik Mustafe Madžara izaziva sažaljenje, djeluje poput anti-junaka koji utjelovljuje besmislenost rata i pitanje: Šta se dešava sa ljudima koji pređu granicu?
Konj mu je zastajkivao od umora i zazirao od sjenki. Tada i on sam poče da posmatra čudne oblike osamljenih panjeva i njihovih sjenki u svijetloj noći bez vidljiva mjeseca. Probuđena strahom od noći i proganjajućih snova, savjest glavnog lika Andrićeve pripovijetke vidi samo sjenke počinjenih zlodjela i osjeti zadah smrti. Tako Mustafa Madžar hita u vlastitu smrt, poput groznicom svladana čovjeka, koji znojem orošenog lica, iscrpljenog tijela i zamućenog vida pogleda svijet u oči i tiho, ali dovoljno jasno mu kaže da je gadan, na što svijet za njim šalje progonitelje što izbijaju iz svih uglova labirinta, poput sjenki u svijetloj noći.
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Andrić, Ivo: Mustafa Madžar.
Andrić Ivo: Na Drini ćuprija.
Andrić Ivo: Ispovijed.
Andrić Ivo: Đerzelez u hanu.
Dunjalučar 