Uspjeh rođen iz neuspjeha : Kult lošeg filma

Uspjeh rođen iz neuspjeha: Kult lošeg filma, The Room i Disaster Artist

Film The Room, počeo se prikazivati 2003. godine kada je dobio jako loše kritike, pa ga, kako objašnjava Dimitrios Pavlounis u svom tekstu pod nazivom Sincerely Celebrating Failure: Tommy Wiseau’s The Room and the Search for Sincerity, kritičari često nazivaju Građaninon Kaneom loših filmova.Uprkos tome, film se i danas pušta u rasprodanim kino dvoranama, gdje se, naglašava Pavolunis, zbog različitih tumačenja i interpretacija filma javljaju svađe i tuče, publika izgovara pojedine replike zajedno sa likovima, a bitno je naglasiti i to da se sama publika koja ih posjećuje može podijeliti u dvije grupe. S jedne strane stoje oni koji žele ismijati film i Tommya Wiseaua, dok sa druge strane stoje fanovi koji ga brane i cijene.

Termin kultni se obično odnosi na one filmove koji se nalaze na listama najboljih filmova ikada snimljenih, kao što je Citizen Kane, dok je film The Room specifičan po tome što se nalazi na vrhu liste najlošijih filmova, a ipak ima kultnu pratnju i veliku bazu fanova. Zanimljivo je da se kult koji nastaje oko filma The Roomzasniva na enigmatičnoj ličnosti Tommya Wiseaua koji, ne samo da je napisao scenarij za film kojeg je i režirao i producirao, nego i glumi glavnog junaka Johnnya. Ryan Gilbey u svom tekstu So bad it's good, kaže: truly bad cinema, like its opposite, is born of sincerity and vision. And Tommy is not short of those qualities, as proved by The Room, a high-intensity drama full of nonsequiturs, robotic acting and tonal shifts as smooth as handbrake turns.O iskrenosti u ovom filmu govori i D. Pavlounis kada kaže daThe Room predstavlja bitku između postmoderne ironije i tzv. nove iskrenosti koja se ovdje realizirau obliku specifičnog, skoro pa infantilnog, pogleda na svijet, želje da se uđe u okvire jednog zatvorenog sistema. Dakle,u filmuse mogu prepoznati svojevrsni „procjepi“ gdje, uprkos lošoj glumi i nekoherentnosti, do publike dopiru određene Wiseauove poruke. Scenario filma počinje jednom takvom porukom za koju možemo reći da je osnovna nit koja se provlači kroz cjelokupan film, a ona govori o izdaji i dodatno naglašava stanje u kojemu se nalazi glavni junak: 

Human behaviour and betrayal applies to all of us. It exists within ourselves. You love somebody. Do you? What is love? You think you have everything, but you don't have anything. You have to have hope and spirit. Be an optimist. But can you handle all your human behaviour or other's behaviour?

Johnny je predstavljen kao savršen čovjek, on svima dijeli savjete koji zvuče kao da su izvučeni iz neke knjige izreka i citata, svojoj zaručnici Lisi kupuje skupocjene poklone, za problematičnog tinejdžera Dannya on je očinska figura koja nudi utjehu i krov nad glavom, radnica u lokalnoj cvjećari ga naziva svojom omiljenom mušterijom, itd. Njegova dobrota je dodatno naglašena time što ostali likovi pričaju o njemu kao o čovjeku bez mana, i čude se svaki put kada Lisa pokuša izraziti negativan stav o svojoj vezi sa njim. To se može ponajbolje vidjeti u Lisinim razgovorima sa svojom majkom Claudette. Jedan od takvih dijaloga nalazi se već na prvim stranicama scenarija, a u filmu slijedi odmah nakon uvodne scene koja pokazuje ono što na prvi pogled izgleda kao idličan život mladih zaručnika:

LISA:   I'm not feeling good today.                                 

CLAUDETTE: Why not?                                          

LISA:  I don't think I want to get married.                                

CLAUDETTE (CLAUDETTE RAISES HER VOICE.): Why not?                                          
LISA: I don't love him anymore.                              

CLAUDETTE: Why not? Tell me why?                                            

LISA: He's boring.                                 

CLAUDETTE: Well you've known him for over five years. You're engaged! You said you loved him.You should reconsider. He supports you, he provides for you, and you can't support yourself. He is a good guy and he loves you very much. His income is very secure and he told me he wants to buy you a home.


Dakle, Johnny je smješten u jedan naglašeno patrijarhalni svijet u kojem je predstavljen kao svetac koji svima želi samo dobro, a koji nailazi na izdaju, nepravdu i prevaru, što završava samoubistvom kao konačnim izrazom njegove patnje i razočaranosti u svijet koji ga okružuje. U posljednjoj sceni filma možemo vidjeti Johnnya kako leži na podu u lokvi krvi, a položaj njegovog tijela, sa ispruženim nogama i raširenim rukama, odgovara položaju Isusa na križu, što do apsurda dovodi autorsku intenciju da Johnnya prikaže kao sveca, savršenog čovjeka koji trpi grijehe drugih. Način na koji je predstavljena Lisa dodatno naglašava ovu sliku svijeta, ona je preljubnica koja konstantno flertuje, o njenoj ljepoti govore svi muški likovi, a čak će i Mark, njen ljubavnik i Johnnyev najbolji prijatelj, biti predstavljen kao još jedna od njenih žrtava. U skladu sa tom logikom, u filmu se javljaju četiri scene vođenja ljubavi, a prva od njih se pojavljuje već u drugoj minuti, čime se pokušava stvoriti atmosfera romantičnih, intimnih scena iz holivudskih filmova, a postiže sasvim suprotan efekat: insistiranje na prikazivanju obnaženih grudi, romantična muzika, prenaglašeni uzdasi i Johnnyev karakterističan smijeh, izazivaju komičan efekat. Wiseauova gestikulacija i neobični izrazi lica, nezgrapni pokreti i smijeh koji je nepovezan sa situacijom u kojoj se nalazi, također izazivaju komičan efekat, a to je, kako objašnjava H. Bergson u svojoj knjiziO smijehu, jedno od temeljnih sredstava za stvaranje komike. Automatizam, krutost, zadobiveni i zadržani grč, etočime nas jedna fizionomija može da goni na smijeh  Mogli bismo reći kako je Wiseauova želja bila da ispriča priču o jednom Amerikancu koji živi svoj američki san. Nije slučajno to što je upravo Holivud iskoristio priču o samom snimanju filma The Room, koju je u svojoj knjizi TheDisaster Artist predstavio Greg Sestero.U filmu The Disaster Artist vidimo da su ljudi koji su dolazili u kontakt sa Wiseauom, na časovima glume ili na audicijama, u restoranima ili na ulici, u njemu vidjeli grotesknu figuru, stoga su ga često nazivali Draculom ili Frankensteinovim čudovištem. Međutim, humor u filmu The Room, ne proizilazi iz autorske intencije i funkcioniše kao samostalan fenomen kojeg je prepoznala publika, gdje do izražaja dolazidjelovanje publike.

James Franco je 2017. godine producirao i režirao film TheDisaster Artistkoji u svojoj osnovi nosi klasičnu holivudsku matricu,  priču o uspjehu, samo što je to, u ovom slučaju, uspjeh koji je postignut kroz neuspjeh. Na taj način je kroz film The Disaster Artist predstavljen pokušaj da se životna priča Tommya Wiseaua demistificira, zaokruži i približi publici. James Franco je u intervjuu za časopis Entertainment Weekley objasnio da je odlučio snimiti ovaj film jer je bio dirnut pričom o dvojici prijatelja koji pokušavaju prodrijeti u jednu industriju koja je izuzetno zatvorena, pri čemu naglašava kako su Wiseau i Sestero ipak uspjeli postati, iako na jedan vrlo čudan način, priča o holivudskom uspjehu

Film The Room, iako jeste igrani film, nema tako jasno definisan, cjelovit sistem čija bi logika ujedno odgovarala i logici stvarnosti, zbog čega nastaje razlika između autorske intencije i recepcije, načina na koji publika doživljava film i njegove likove. Uprkos tome, jedna od osnovnih tendencija ovog filma jeste prikazivanje realnosti, što je, na prvi pogled, potpuno neobično, jer kada gledamo film, prvo što primjetimo jeste da ponašanje glumaca, radnja, i sam ritam filma ne izgledaju prirodno i realistično. Tu je prenaglašena želja da se na filmu pokaže isječak jedne svakodnevnice, pa se publika suočava „iščašenim“ realizmom. Npr., kada Johnny ulazi u dnevnu sobu u svom domu i donosi poklon Lisi, nekoliko puta će ponoviti izraz Anything for my girl ili Anything for my princess, kako bi naglasio tu atmosferu svakodnevnice. Nikica Gilić u knjizi Filmske vrste i rodovi,objašnjava kako je ponavljanje metod kojeg često koriste eksperimentalni, poetski ili tzv. umjetnički filmovi koji namjerno idu ka tome da razbiju narativne strategije na koje su gledaoci navikli. U takvim filmovima se često ponavljaju scene svakodnevnice, rutinskih radnji kojima se pridaje poseban značaj jer su ti filmovi izrazito usmjereni na razvijanje ideja, na asocijativne komplekse.

Međutim, u filmu The Room ponavljanje nema svrhu razvijanja mreže asocijacija i ideja, nije povezano sa razvojem radnje, nego prerasta u puku redundantnost. Kao primjer možemo navesti scenu kada se prvi put pojavljuju likovi Mike i Michell koji vode ljubav, pri čemu ih ugleda Lisina majka Claudette. Njihov odnos je potpuno nepovezan sa radnjom filma, gledateljima nije ponuđen nikakav širi kontekst, ne znamo čak ni ko su oni, ali se o njihovom incidentu sa Claudette priča u nekoliko navrata u nastavku filma. S druge strane, neke bitne informacije koje mogu uticati na radnju, pažnje vrijedne životne priče o suočavanju sa bolesti i ovisnosti o drogama, o čemu Holivudska industrija snimi niz filmova, ovdje su samo spomenute i jednostavno ostaju da vise u zraku. Paradoks leži u tome što se, samim pojavljivanjem ovih priča, željela postići realističnost, ali se zbog odustanja i gubljenja interesa za njih potpuno gubi element realnosti, što je do apsurda dovedeno u Lisinom razgovoru sa Claudette:

LISA:   We already discussed this. You're not dying mom. 

CLAUDETTE:  I am Lisa. I finally got the results of the test back. I definetly have breast cancer.

LISA:  Look, don't worry about it, everything will be fine. They are curing lots of people everyday and Johnny says it's not a big deal anymore.


Do koje mjere lik Johnny prožima sve aspekte filma, jasno je upravo na ovome primjeru, kada ga Lisa, u intimnom razgovoru sa svojom majkom spominje kao neku vrstu instance koja pruža sigurnost, što dodatno naglašava i svojevrsni egoizam Tommya Wiseaua koji je u suštininapisao priču koja egzistira oko lika kojeg on glumi. Kao što je Wiseau režirao, producirao i glumio glavnog junaka u svom filmu, tako je i James Franco režiser, producent i glavni glumac filma The Disaster artist, dok njegov brat Dave Franco igra ulogu Grega Sestera, pri čemu nastaje gusta mreža sličnosti i poveznica između ova dva filma. Jessica Dershowitz je u svom tekstu The Disaster Artist: A Who's Who?, opisala ovaj film stavljajući akcenat upravo na postojanje nekoliko nivoa na kojima se  realizira sličnost sa filmom The Room: This film, about the making of cult classic The Room, features actors playing actors playing characters. Got that?Jedan od osnovnih ciljeva Francovog filma, jeste rekreiranje nekih od scena iz Wiseauovog filma, pri čemu na momente djeluje kao da promatramo dokumentarac koji pruža pogled u snimke koji su nastali „iza scene“.

The Disaster Artist istovremeno demitologizira i remitologizira ono što gledamo u filmu The Room, naglašava kako se neuspjeh pretvorio u uspjeh zahvaljujući publici, pokazuje nam kako su Lisine suze lažne, namjerno ne insistira na prikazivanju golih ženskih grudi, tematizira činjenicu da su i glumci bili svjesni toga da je film kojeg snimaju nekoherentan i da je njegov ritam neprirodan. Istovremeno se oko Tommya Wiseaua stvara dodatni sloj enigmatičnosti. Iako je film Jamesa Franca predstavljen kao biografski, mi i dalje ne znamo odakle dolazi Tommy Wiseau, koje je njegovo pravo ime, koliko godina ima, i odakle mu novac za snimanje filma. Wiseau tvrdi da dolazi iz New Orleansa, međutim, fanovima je jasno da se njegov akcenat, ali i njegov izgled, ne uklapaju u tu sliku, što je posebno naglašeno u filmu The Disaster Artist, gdje većina sukoba između Sestera i Wiseaua počiva upravo na činjenici da Wiseau ne dopušta nikome da sazna nešto više o njegovoj prošlosti, porodici i porijeklu. Wiseau je predstavljen kao ekscentrik, on farba svoju kosu, neobično se oblači, misli da je slavni ruski glumac i teatrolog Stanislavski i dalje živ, u kasnim noćnim satima odlazi na mjesto gdje je poginuo James Dean, itd. Zanimljivo je da i Jamesa Franca mediji često nazivaju ekscentrikom zbog činjenice da se u intervjuima predstavlja i kao glumac, i režiser, i slikar, i pjesnik koji je objavio zbirku poezije pod nazivom Directing Herbert White, sa nekoliko master diploma i doktorata iz različitih oblasti umjetnosti, a sarađivao je i sa Marinom Abramović u njenim performansima. Također, Franco je glumio u mnogim eksperimentalnim filmovima kao što je Howl, koji govori o pjesniku Alenu Ginsbergu, dakle, on je svjestan mašinerije holivudske industrije i pravi jedan odmak od nje, ali i dalje pripada njenom krugu. 

Za razliku od mnogih nezavisnih, niskobuđetnih filmova koji često nemaju adekvatnu filmsku opremu, Wiseau je uložio više miliona dolara za snimanje u pravom holivudskom studiju, sa profesionalnom opremom i snimateljima, a čak je unajmio i šminkere i kostimografe, što govori o jačini njegove želje da uđe u okvir ove industrije. Mogli bismo reći kako je Wiseau imao skoro pa sve elemente koji su potrebni za stvaranje jednog uspješnog filma koji se vodi logikom holivudskih filmova, a ona je naglašena do te mjere da cjelokupan film djeluje poput komedije, iako je jasno da upravo komični efekat predstavlja potpuno odstupanje od autorske intencije. Kada pročitamo scenario filma, vidimo da u njemu zapravo nema onih komičnih elemenata koji se javljaju u filmu, što podcrtava razliku između autorske intencije i same izvedbe, načina na koji je realizirana prvobitna zamisao, a tu razliku prepoznaje upravo publika.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Bergson, Henri: O smijehu.

Collins, Clark: James Franco in The Disaster Artist, Entertainment Weekley.

Dershowitz, Jessica: The Disaster Artist: A Who's Who. U: Entertainment Weekly.

Gilbey, Ryan: So bad, it's good.

Gilić, Nikica: Filmske vrste i rodovi.

Pavolunis, Dimitrios: Sincerely Celebrating Failure: Tommy Wiseau’s The Room and the Search for Sincerity.

Wiseau, Thommy P.: The Room; originalni scenario.