Poezija, Branislav Lukić Luka

Promocija pjesnika, književnika i istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija, proza eseji, recenzije, kritike, rasprave i osvrti ). Šaljite svoje radove u inboks facebook stranice, ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Branislav Lukić Luka rođen je 1970. godine u Tuzli. Slobodni multimedijalni umjetnik. Slikarski zanat učio kod sarajevskih slikara Mirsada Džombića i Vladimira Vojnovića, a to druženje i rad sa njima čini veliku prekretnicu u njegovom slikarskom i stvaralačkom (umjetničkom) životu. Kao slikar do sada je imao 30 samostalnih, i preko 100 kolektivnih izložbi, te je učestvovoao na mnogim međunarodnim likovnim kolnijama i festivalima kulture i umjetnosti. u zemlji i inostranstvu.

Objavio je knjige poezije:

Još jedan smiješan vijek – (zajednički projekt Jasmina Maga, Damira Nezirovića i Branislava Lukića Luke) – Dom mladih Tuzla, 1999. godine.
Sikter gomilo – Dom mladih Tuzla,2001. godine.
Drkanje cuki noge – Lucido, alternative underground Balkan, 2004. godine.
Vrisak kroz svilenu paučinu – (zajednička zbirka poezije 9 autora s područja Balkana) – INDA d.o.o. Lukavac, 2009. godine (download knjige).
Portret bosanskog behara – (ciklus knjiga poezije i fotografija modela iz Bosne i Hercegovine) – INDA d.o.o. Lukavac, prva knjiga iz ciklusa objavljena 2009. godine.

Ne okreći se sine

Vijest da mi je umro djed,
smrdila je na ribu.
Uzela mi je tišinu.
Čak i kad su svi ćutali,
bučno je bilo.
Znam da niko nije
i neće ostati za rasade.
Tako ni djed.
Neću ni ja,
Bogami nećete ni vi.
Svako tijelo mora da osjeti smrt.
Duša je besmrtna, njen
put je drugačiji.

Vijest da mi je umro djed,
zatekla me u sedlu.
U zemlji izgubljenih duša,
gdje djeca dižu pobunu
sa ruksakom na leđima i koferom u ruci,
dok očevi po političkim kladionicama,
klade se u svoj život i budućnost djece.

“Šta ćeš sad?”
“Ništa, vraćam se, moram djedu na sahranu.”
“Stvarno? Ti nisi normalan!
Šta ćeš ići, pa neće ni on tebi doći!?”
Gledam ljude i pitam se
da li više iko ikoga iskreno voli.

Vijest da mi je umro djed,
nije riješila problem
koji su ljudi sami sebi stvorili.
Nismo prestali biti hrana
njihovim i našim ratovima.
Tako smo oblikovani,
tu pomoći nema. Dno će nas žive pojesti.

“Djed! Bio je dobar čovjek.
Umro je. I šta je ostalo?” “
Sjećanje na časnog čovjeka!
Da, svaki život ima svoju svrhu!
Djedov je bio da napravi put za mene!”

(Iz neobjavljenje knjige poezije Smrt fašizmu, pamet narodu)

Teatar demokratije

Drumovao sam,
koračao nebom
ulazio u svoje srce,
dušu nisam zaboravio
stajao sam na tankoj, zamišljenoj,
liniji koja se spaja sa horizontom.
Sjećanje vara,
moje oružje istina je i dalje.
Spoznao sam linija manjeg otpora
sadržana je u svemu
a paradoksi uglavnom pokreću stvari.
Onda je, na red, posjeta došla
Jevrosimi Jevri,
mojoj baki, očevoj majci.
Nije me prepoznala.
Dugo se vidjeli nismo.

“Kao da je bitno koji je razlog jači,
ionako jednog dana riješit ćemo se svega,
ali svoje pameti nikad.”

Vidio sam čovjeka ženu,
skelet, suznih očiju,
u sepet bi stala,
još se nije predala.
Kad u čovjeku umre ljubav,
najveća je kazna,
kad nikome ne vjeruješ,
i niko ne vjeruje tebi,
kad nikog ne voliš,
i niko ne voli tebe,
kad si prazna stranica
na kojoj se ispisuje smrt ljudi,
to je pakao.
Vječna samoća je vječna smrt,
takav život i starost su teška robija.

“Šta ima u svijetu?
Kako su ljudi?” – pita me baka.

“Za ljude ne znam,
a svijet je teatar demokratije,
dobro organizovani užas globalne kontrole
u slavu palog ljudskog razuma” – odgovaram.

“Eh… život, ta smrtonosna bolest
koja se u godine ne razumije.
Mijenjaj, sinko, slobodu za sigurnost.
Nećeš biti ti u zatvoru, nego oni” – suznih očiju reče baba.
Dugo smo sjedili u tišini,
demokratski,
svako na svojoj strani sjećanja.

15. januar 2004. godine, Ugljevik, BiH (Iz knjige poezije Drkanje cuki noge)