Eutanazija – život između časti i obaveze?

Amour (2012. god.)

Eutanazija – život između časti i obaveze?

Riječju eutanazija označuje se lijepa smrt, bezbolna smrt i namjerno skraćivanje ljudskog života kako bi se neizlječivom bolesniku skratile patnje. Odatle će namjera našeg teksta i biti propitivanje argumenata koji se zalažu, ali i onih koji se protive takvom načinu postupanja sa neizlječivim pacijentima. Treba naglasiti i to da naša namjera nije da kazujemo o ispravnosti ili neispravnosti izvršavanja eutanazije, jer smatramo za nemoralno, donošenje bilo kakvih konačnih sudova, a posebno u onim slučajevima kada život prelazi iz časti življenja u obligatorno vegetiranje.

Kroz historiju i u različitim društvima na eutanaziju se različito gledalo. Određene društvene zajednice i plemena su eutanaziju prihvaćale kao nešto sasvim normalno, a eutanazija se vršila ponajčešće na najstarijim pripadnicima plemena, kada već iznemogli starci su zamoljavali mlađe da nad njima izvrše milostinju i skrate im muke. Širenjem monoteističkih religija, i samo određenje eutanazije se mijenjalo. Monoteističke religije proklamuju život kao nešto sveto, vrijedno i Bogom dano čovjeku, te se iz tog razloga život čovjeka ne smatra njegovim, nego Božijim, i Bog je taj koji odlučuje kada i koji život čovjeka se privodi kraju.

Budući da su svjetonazori monoteističkih religija uveliko oblikovali i svjetonazare modernog društva (ma koliko moderna društva vršila namjerne otklone spram tog), treba reći da problematiziranje eutanazije kao milosrđa i bezdušnog ubistva u osnovi ima sukob dvije epistemologije, dva različita određenja i smisla života, smrti, časti obaveze, patnje i bolesti.

Eutanazija se odatle javlja kao etički problem, ali i problem medicinske etike, te se riječima najpoznatijeg antičkog grčkog ljekara Hipokrata (460. – 380. god. p. n. e.) sadržanim u istoimenoj zakletvi priseže da će se budući ljekar suzdržavati od dobrohotnog oduzimanja života, ili savjetovanja pacijenta da to učini bez obzira koliko bol bila neizdrživa: Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za njega dati savjet.

Moderni pravni sistemi i države problemu eutanazje uglavnom prilaze iz tri pravca: Većina država eutanaziju ne razlikuje od bilo koje vrste ubistva, pa se i usmrćenje eutanazijom kvalifikuje kao bezdušno ubistvo. Određen broj država odobravaju eutanaziju, te ne kažnjavaju onoga koji „pomaže“ drugog u skraćivanju muka. Neke države eutanaziju smatraju posebnim oblikom ubistva, koji se ipak blaže kažnjava.

Naša promišljanjima će se referirati i na radnje dva filma, riječ je o filmovima The sea inside (Život je more) iz 2004. godine i Amour (Ljubav) iz 2012. godine.  Oba filma fokus stavljaju dva slučaja neizlječivih pacijenata, njihovu patnju, kolebanje između života i smrti, i u konačnici shvatanje života kao obaveze,i smrti kao blaženstva koje skraćuje njihove muke.

Kako živjeti? Kako umrijeti? Kako biti pojedinac u društvu koje osuđuje? Da li pravo na slobodu u životu znači i pravo na slobodu u smrti? – samo su neka od pitanja koja postavljaju filmovi Amour (Ljubav) The Sea Inside (Život je more).Iako smo primordijalno uronjeni u svijet koji nas okružuje, naše bivstvovanje određuje niz faktora, ono zavisi od različitih situacija u kojima se možemo naći, gdje do izražaja dolazi opozicija „mi“ i „oni“; ali i opozicija „ja“ i „oni“. Da li je, u ovom kontekstu, uopće moguće misliti ukategorijama biranih opozicija i eutanaziju osmatrati kao nasilan akt, ubistvo ili samubistvo?Zbog toga je potrebno ne okretati glavu od onoga što je očigledno i na taj način se umiješati, gledati čovjeka kao pojedinca, bez jasno postavljenog okvira, pravila i zakona koje postavlja društvo.

Erich Fromm u svojoj knjizi Umijeće ljubavi kaže: Čovjek – svake dobi i kulture – mora rješavati uvijek jedno te isto pitanje: kako da prevlada odvojenost, kako da postigne jedinstvo, kako da nadiđe svoj vlastiti individualni život i nađe sklad. Film Amour, Michaela Honorea, pokazuje kako umiješati seu život i prevladati odvojenost ne znači promatrati svijet i svoje mjesto u njemu kao nešto što je prisutno isključivo sada i ovdje, pokazuje vrhunac jedne ljubavi u smrti i kroz smrt. U komfor svakodnevnice Georgesa i Anne, starijih supružnika, profesora muzike u penziji, naglo i iznenada ući će Annina bolest koja vodi ka smrti, ali ne i smrti same ljubavi. Rutina u koju je uronjen ovaj bračni plan naglašena je na početku filma kada se u jednostavnost jutarnjeg razgovora uz pripremanje doručka umiješa tišina kao alarm koji upozorava na to da nešto nije uredu. Na taj način je na filmu predstavljena intima, istinska povezanost dva ljudska bića koja zajedno čine jedan mikrokosmos, zbog čega će njihov kontakt sa drugim likovima, onda kada Anna bude potpuno bespomoćna i ovisna o Georgesovoj pomoći, izgledati kao neželjen i nasilan.

Film nosi jednostavan naslov, Ljubav, ali je način na koji se pristupa toj tematici izuzetno kompleksan: Anna će u nekoliko navrata poželjeti da umre, da se na bilo koji način riješi patnje koju proživljava, pri čemu će je Georges moliti da se ne predaje, međutim, onda kada Anna izgubi i sposobnost komuniciranja, kada se njen život svede na bolno, neutješno buncanje, Georges će je ubiti i time okončati njenu patnju. Ovdje se postavlja pitanje šta sve podrazumijeva riječ ljubav jer, iako je Georges ubica, njegov čin gledatelji ne mogu posmatrati kao hladnokrvno ubistvo, nego kao čin rođen iz neizmjerne ljubavi koja prevazilazi granice svakodnevnice. U skladu sa tim, kraj filma ostaje otvoren, djeluje poput noćne more ili pak halucinacije koja sugerira da je i Georges umro ubrzo nakon što je Annino tijelo ukrasio cvijećem, tj. priredio jedan potpuno intimni oproštaj.

Film The Sea Inside postavlja ista pitanja, ali na potpuno drugačiji način, u prvi plan stavlja istinitu životnu priču Ramona Sampedra, koji je nakon nesreće u svojoj 25. godini postao paraplegičar. Dakle, film se zasniva na istinitoj priči i predstavlja njeno umjetničko oblikovanje, pruža nam uvid u svakodnevnicu jednog čovjeka koji se punih 29 godina bori za svoju smrt. Film nam daje mogućnost da sa jedne strane vidimo Ramona kao energičnog mladića, avanturistu i putnika, a sa druge strane vidimo bespomoćnog čovjeka koji je naučio plakati kroz smijeh, koji moli za pomoć u samoubistvu. Sandra Marquez u svom tekstu The Sea Inside: The life of quadriplegic Ramon Sampedro deeply moves audienceskaže: On screen, we get to meet this rich and complex human being who comes across as joyful, loving and wise—not morose, depressed or suicidal. So infused with his own humanity, Sampedro firmly believed that a life without freedom of movement—his spirit trapped in his body—was no life at all.Dakle, samoubistvo koje predstavlja neku vrstu potpunog otklona od svijeta i društva, kada se pojedinac izoluje i okreće sebi, svojoj odluci da okonča život, za Ramona je nedostižno i do vrhunca dovodi njegovu bespomoćnost.

The Sea Inside (2004. god.)

Prije nego što je okončao svoj život Ramon je napisao zbirku poezije, a film je dobio naziv po njegovoj pjesmi The Sea Inside čije pjesničke slike ilustruju upravo osjećaj bespomoćnosti, kada je tijelo nepokretno a čovjek želi ustati, plesati, dotaći:

Sea inside, sea inside
In the weightlessness of the bottom
Where dreams come to fruition
Two wills unite
To realize a wish.
One kiss ignites the life
With lightning and thunder
And in a metamorphosis my body no longer is my body,
It is like a penetration through the center of the universe.
The most puerile embrace
And the purest of kisses
Until seeing ourselves reduced
Into the only desire.
Your look and my look
Like an echo repeating itself without words
Deeper, deeper
Until beyond the realm of everything
By the blood and by the bones.
But I always awaken
And I always want to be dead,
To remain with my mouth
Entangled in your hair.

Piter Singer u svojoj knjizi Praktična etika u poglavlju Oduzimanje života: ljudi, podrobno se bavi problemom eutanazije, te razlikuje tri vrste eutanazije – ubistva iz samilosti  Prva od njih je takozvana dobrovoljna eutanazija – voluntary euthanasia eutanazija izvršena na zahtjev ubijene osobe. Dobrovoljna eutanazija se ponekad jedva dade razlučiti od pomoći pri samoubojstvu.  Primjer dobrovoljne eutanazije nalazimo u knjizi Jean's Way, Derek Humphrv je ispričao kako je njegova supruga Jean, kada je umirala od raka, zatražila od njega da joj nabavi sredstva kojima će brzo i bezbolno okončati svoj život. Oni su vidjeli da se ta situacija bliži i o njoj su se unaprijed dogovorili. Derek je nabavio neke tablete i dao ih Jean, koja ih je popila i ubrzo potom umrla.

Drugu vrstu eutanazije koju navodi Piter Singer jeste protuvoljna eutanazija, i u praksi u primjeri ovakve vrste eutanazije prilično rijetki Eutanaziju ću smatrati protuvoljnom [involuntarj] kada je ubijena osoba sposobna pristati na svoju smrt, ali to ne čini, ili zato što ju se nije pitalo, ili zato što ju se pitalo, a izabrala je nastaviti živjeti. Ova definicija, doduše, svrstava dva različita slučaja pod isti naslov. Postoji značajna razlika između ubijanja nekoga tko izabire nastaviti živjeti i ubijanja nekoga tko nije pristao biti ubijen, ali bi pristao da ga se pitalo. No u praksi je teško zamisliti slučajeve u kojima je osoba sposobna pristati i pristala bi daju se pitalo, ali ju se nije pitalo. Jer, zašto ne pitati? Samo u najbizarnijim situacijama bi se mogao zamisliti razlog za nedobivanje pristanka od osobe koja je i sposobna i voljna pristati. Ubiti nekoga tko nije pristao biti ubijen može se s pravom smatrati eutanazijom samo onda kada je motiv ubijanja želja da se spriječi nepodnošljiva patnja osobe koju se ubija.

Singer navodi i treću vrstu eutanazije, ne – dobrovoljna eutanazija Ukoliko ljudsko biće nije sposobno razumjeti izbor između života i smrti, eutanazija ne bi bila ni dobrovoljna ni protuvoljna, već ne-dobrovoljna non-voluntary. U one koji ne mogu dati pristanak spadala bi novorođenčad koja su neizlječivo bolesna ili imaju tešku invalidnost, te ljudi koji su zbog nesreće, bolesti ili starosti trajno izgubili sposobnost razumijevanja ove odluke, a prethodno nisu zatražili ili odbili eutanaziju u tim okolnostima. Ovakve vrste eutanazije posebnu pažnu dobile su od popularnih medija, te se problem eutanazije na taj način proširio u akademskim krugovima i sudovima. Singer navodi jedan takav slučaj: Louis Repouille je imao sina koji je bio opisan kao “neizlječivo slabouman”, koji je bio prikovan za krevet od ranog djetinjstva i pet godina slijep. Prema Repouilleu: Bio je upravo kao mrtav čitavo vrijeme Nije mogao hodati, nije mogao govoriti, ništa nije mogao. Na kraju je Repouille ubio svojega sina hloroformom.

Pobornici vršenja eutanazije razloge za eutanaziju nalaze u utilitarističkoj etičkoj i misaonoj tradiciji prema čijem se naučavanju kao etički ispravno odobrava ono djelovanje koje doprinosi sveukupnoj sreći i opštem dobru jedne zajednice. Na taj način, može se učiniti i bezdušnim postupanje, posebno kada je riječ o neizlječivo bolesnoj novorođenčadi, koja lišena razuma ne mogu donijeti odluku o vlastitiom životu. Ta teška odluka pada na roditelje, a pobornici utilitarističke tradicije postupke eutanazije i gubitak djeteta pravdaju mogućnošću dobijanja zdravog i prema njihovim riječima normalnog djeteta, a eutaniziranu novorođenu djecu nadomjestivom.

Holandija je jedna od prvih zemalja koja je postupak eutanazije legalizovala, te za njega izdala jasne upute. Naputci koje su razvili nizozemski sudovi nastojali su im izaći u susret predlažući da je eutanazija prihvatljiva samo pod sljedećim uvjetima:

Izvodi je liječnik.                       
Pacijent je eutanaziju izričito zatražio, na način koji ne ostavlja nikakve sumnje u pacijentovu želju da umre.
Pacijentova je odluka dobro informirana, slobodna i trajna.
Pacijent je u neizlječivom stanju koje uzrokuje dugotrajnu tjelesnu i mentalnu patnju koja je pacijentu nepodnošljiva.
Nema razumne alternative (razumne iz pacijentova motrišta) za ublažavanje pacijentove patnje.
Liječnik se posavjetovao s drugim neovisnim stručnjakom koji se slaže s njegovim mišljenjem.

Sa druge strane učenja monoteističkih religija izričito zabranjuju svaki neprirodno način oduzimanja života. Budući da je čovjeka stvorio Bog na sliku svoju, odatle ta zabrana i biva sasvim jasna, barem za one koji vjeruju i koji se drže Božijih zapovijedi. Odatle svaka nedobrovoljna eutanazija važi za ubistvo, a dobrovoljna eutanazija je ekvivalent samoubistvu. Očigledan problem dolazi kada svjetonazori religije se mješaju sa svjetonazorima ljudi koji ne vjeruju, i obrnuto, kada modernistička učenja nastoje religioznim ljudima opravdati eutanaziju kao nešto etički ispravno.

Autori: Zerina Kulović
Senad Arnaut

Upute na tekst:

Erich Fromm: Umijeće ljubavi

Piter Singer: Praktična etika

https://www.imdb.com/title/tt0369702/

https://www.imdb.com/title/tt1602620/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1