Rumi – Glasnik ljubavi iz/ka “prošlosti”

Maulana Jalal al-Din Rumi (1208. – 1273. god.)

Rumi – Glasnik ljubavi iz/ka “prošlosti”

Neizostavno pitanje koje se nameće neposredno pri susretu sa Rumijem i njegovim djelom jest: ko i šta je Dželaludi Rumi, da li je pjesnik ili filozof? U knjizi Historija perzijske književnosti Bećir Džaka kazuje: ne bi se moglo reći da je samo jedno od to dvoje. On napada i na filozofe i filozofiju jednako kao što napada razmišljanje u okvirima metra i rime i smatra ga nemoćnim. On se tuži na pravila poetike, ali ih ipak primjenjuje. S druge strane, on svoja unutrašnja uzbuđenja i strepnje iskazuje kao pjesnik, a svoja razmišljanja izlaže kao filozof. Zbog toga bi se moglo reći da je pjesnik i filozof, iako napada na dokazivanja argumentima, u svojim razmišljanima i sam se time služi. O svemu razmišlja i razgovara: o svijetu, o Bogu, o duši, o proživljenu itd. i o svemu ima svoje mišljenje. Čovjek ide putem usavršavanja, on ga prati do uspona do Božanstva, jasno kroz negaciju vidljive egzistencije, a granice predestinacije i čovjekove volje otvara i proširuje. To sve čini nekada kao filozof siguran u svoje uvjerenje ili kao ustreptali i uzbuđeni pjesnik – romantičar.

Pa ipak, ma koliki misaoni napor utrošili na razumijevanje Rumija kao pjesnika ili filozofa, ili i pjesnika i filozofa, to nam ni izbiliza jp uvijek ne daje ni obrise ono šta je i ko je bio Rumi.

Rumi jeste nastupao na tragovima filozofija Platona i Plotina, poezije Attara, Sanaia, i Nizamija. Ono što je izvor njegova djelo i vrelo sa kojeg se pojio njegov duj jesu Kur'an i hadis. Odatle sav njegov opus treba razumijevati kao izraz ljubavi i čežnje za sjedinjenjem zaljubljenog sa Vječnim i Voljenim

Potroših život, srce
Potroših oči svoje.
Ja mišljah da
ašik i Voljeni su dvoje.
No sada saznah nešto,
suhod zlata vrijedno.
Gdje ja vidjeh dvoje
bješe samo Jedno.

Rumijevi stihovi nam se obraćaju s one strane sve naše stvarnosti i s one strane vremena. Stoga kada kazuje “sada” Rumi govori o vječnosti prošlog života, a koji svoj fenomenološki realitet u snu/sjećanju ovog života dobija u ovom našem vremenu “sada”, i koje je već sada u traci vremena ipak prošlost, i kao takvo je nepouzdano sada. Stogia je sva istina bića i svijeta u Vječnom i Voljenom koje ne podliježe konačnim kategorijama vremena i stvarnosti.

Svoju ljubav ka Voljenom, Rumi je iskazao u Mesneviji. Mesneviju je Rumi diktirao 12 zadnjih godina svoga života. On je dobio inspiraciju i preuzeo odgovornost da napiše uputu za sufijski red mevlevija, koje je i osnovao. Mesnevija ne važi kao uputa samo u formalnim obredima, njena istinska vrijednost je u tome da je ona uputa u duhovni život sufija

Mesnevija ima 6 knjiga sa oko 27 000 stihova. Neka izdanja imaju i sedmu knjigu, što se ne može uzeti kao dio autentične Rumijeve Mesnevije. Opisujući Mesneviju, mnogi je nazivaju atributima kao što su: Biblija sufizma, enciklopedija sufizma, Kur'an na perzijskom jeziku, što je svakako veliko priznanje za Mesneviju.

Ocjenjujući Rumijevo djelo M. M. Sharif u knjizi Historija islamske filozofije kazuje: Dželaludin Rumi je najveći mistički pjesnik islama, a može se kazati bez straha od pretjerivanja da mu nema ravna u sklopu mističke literature uopće. Bilo je mistika, kako na Istoku, tako i na Zapadu, čija iskustva u carstvu duja mogu biti ravna duhovnim percepcijama Rumija, ali se njihova emocionalna ili intuitivna strana ne mogu staviti s njegovima.

Ljubav Kao aktivni faktor i izvor života je naglašena i pocrtana u Rumijevim stihovima. Jer čak i atomi kosmosa igrajući, plešući iz ljubavi prema Voljenom, nastaju iz nepostojanja. Svijet ljubavi suprostavljen je ovom prolaznom svijetu koji kao tamnica i mjesto gdje su postavljene razme zamke, to je svijet mučenja, u kome su polovina stanovnika grabljivi lešinari, a polovina strvine.

Interpretirajući ove Rumijeve stihove Džaka kazuje: Ovakvi stihovi, u kojim se nepovoljno govori o ovom svijetu, obično završavanju pozivom krčmarici da donese vina sjedinjena u ljubavi, jer je samo carstvo ljubavi carstvo mira i pravičnosti. Stanovnik tog carstva je ideal savršenog čovjeka za kojim traga Rumi.

Fatima Lačević navodi da je u Rumijevom djelu važno šta govori, ali i kako o tome govori. Rumi je jedinstvo misli i govora. To jedinstvo nije “karakterna crta”, Rumije je jedinstvo misli i govora po obrascu kako su život i smrt. Jedinstvo misli i govora sa životom i smrti koji su opet jedno, uočavamo u Rumijevim stihovima:

Ja u molitvi želim da u samoći
sa Tobom pričam o bolu rastanka od Tebe

Ako nije tako, kakva je to molitva u kojoj ja sa Tobom
sjedim u mihrabu, a srce mi na bazaru.

Rumi kao glasnik ljubavi iz ili ka prošlosti nam kazuje jezikom metafizike o ljubavi bića prema svome Bitku. Ta ljubav je po prirodi čežnja i prisjećanje na Voljenog. Duša koja je opijena pićem bela na ovom svijetu se osjeća strano, nepripadajuće i prognano iz svoga stanovišta – ne-mjesta. Stoga se sjećanje, čežnja, sjeta i tuga duše prema Voljenom poistovjećuje sa lamenotm naja.

Početni stihovi Mesnevije:

Slušaj ovaj naj kako se žali,
Hikaju o rastanku pričajući – 

Govoreći: “Otkada sam od najistana odvojen
I muško i žensko jecaju mojim naricajem.

Tražim prsa rastrgnuta razdvajanjem
Da bih razotkrio bol čežnje ljubavne.

Ko god je od izvora svoga daleko
Žudi za vremenom kad je s njim sjedinjen bio.

U društvu svakom svoje krike žalosne ispuštam,
I sa nesretnim i sa radosnim se ja zbližavam.

Svako misli da mi je postao prijatelj;
Niko ne traži moje tajne unutarnje.

Tajna od naricaja mog nije daleko.
Ali, uhu i oku nedostaje ta svjetlost.

Tijelo od duše i duše od tijela nisu zastrti,
Ali niko nema dozvolu da dušu vidi.”

Ovaj šum naja je vatra, to vjetar nije:
Ko god vatru ovu nema, neka ga ne bude!

To je vatra Aška, koja se u naju nalazi, 
To je žestina Aška, koja u vinu boravi.

Naj je drug svakom ko je od prijatelja odvojen:
Napjev njegov kroz srca naša prodire.

Ko još vidje otrov i protivotrov, poput naja?
Ko još vidje saosjećajnog i ašika čeznjiva, poput naja?

Naj kazuje o putu punom krvi
I pripovijeda priče o Medžnunovoj strasti.

Samo onom bezumnom se povjerava smisao ova:
Jezik nema mušterije osum uha.

U tuzi našoj dani su beskrajni:
Dani naši putuju skupa s teškim jadom vatrenim.

Ako naši dani odu, pusti ih! – nisu bitni.
Ti ostani, jer niko nije svet kao što si Ti!

Ko god nije riba, vodom Njegovom se zasiti;
Ko god hljeba dnevnog nema, dani su mu dugi.

Nijedan sirovi ne razumije stanje zreloga: 
Zato govor moj kratak biti mora. I tebi selam!

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Mevlana Dželaludin Rumi: Mesnevija I
Mevlana Dželaludin Rumi: Mesnevija II
Mevlana Dželaludin Rumi: Divan-i Šems
Bećir Džaka: Historija perzijske književnosti
Fatima Lačević: M.Dž. Rumi – Riznica tajne spoznaje u Radovi
M. M. Sharif: Historija islamske filozofije