“Otmica” kao tihi, bezvremeni, nokturno…

Zija Dizdarević (1916. – 1942. god.)

Otmica kao tihi, bezvremeni, nokturno

Zaboravljena kasaba. Smrt. Tišina. Toplota glasa koji podrhtava, vrelina što izvire iz nutrine ljudskog bića, i hladan dah noći što zlokobno struji između kamenih blokova čudovišnog bića tamnice, tvore atmosferu koja prožima i obavija priču Otmica, Zije Dizdarevića.

Početak priče sa sobom nosi zagonetnost, glavni lik koji je ujedno i pripovjedač kao da šapuće tajnama obavijenu priču-pjesmu o djevojci i Siv-zelen sokolu koja se prepričava i pjeva samo po izgubljenim bosanskim mahalama. Kao da svojim glasom skida gusti sloj prašine, zagonetnosti i mističnosti sa neke stare sehare, otvara je, i time pruža mogućnost drugačije perspektive, oživljava njen sadržaj. Na taj način se pravi jasna distinkcija između onoga što je površno poznavanje priče koju ta izgubljena, zaboravljena, mjesta prenose sa koljena na koljeno kao dio svog kolektivnog pamćenja, priče koja time vremenom dobiva i elemente pjesme, sevdalinke koju djevojke krišom pjevaju jedna drugoj,  i onoga što je živa uspomena. Glavni lik/pripovjedač je „rascijepljen“ između svoje sadašnjosti i oživljavanja prošlosti. U skladu sa time on,na početku priče,sa sobom nosi zrelost, iskustvo, neodređenost vremena koje je prošlo, nosi svijest o tome da priča koja se stalno ponavlja postaje okamenjena i hladna, ali i svijest o njenom užarenom, tajanstvenom smislu, dok njegovo sjećanje donosi tačku gledišta jednog strašljivog, uplakanog djetata, nepouzdanog pripovjedača prepunog utisaka. Na taj način je u priču Otmica inkorporirana i distinkcija između onoga što je opšte, lišeno emocija, i onoga što je pojedinačno, emocijama protkano. Tačka gledišta jednog djeteta, infantilni pogled na svijet, funkcioniše kao prizma kroz koju se prelama svjetlost priče o djevojci i Siv-zelen Sokolu, i time razbija njenu okamenjenu, jednobojnu površinu, omogućava pogled na pojedinačne dijelove njene cjeline. Na taj način se u priči Otmica tvori jedna gusta mreža čija čvorišta su rezultat preplitanja elemenata narodne priče o djevojci i Siv-zelen Sokolu, priče o dječaku kojemu djevojka Raifa priča upravo tu priču – kao da jednim od likova postaje i sama Priča. Tečnim opisima ugodne atmosfere, toplote što se širi iz glinene peći, mekanih jorgana i  tišine noći, suprotstavljene su kratke, „zadihane“, rečenice, vreo dah i drhtav glas. Arhaizmi, način na koji glavni lik prepričava svoj doživljaj, te način na koji Raifa njemu prenosi priču koju ubrzo počinje i pjevušiti, tvore specifičnu stilsku napetost koja priči Zije Dizdarevića daje patinu starosti, važnosti, vremenske neodređenosti, ili pak bezvremenosti.

Neimenovanoj djevojci iz narodne predaje, te neimenovanim djevojkama što je generacijama prepričavaju, suprotstavljena je imenovana djevojka Raifa, ali, i ona učestvuje u tom krugu, u lanac prepričavanja uvodi desetogodišnjeg dječaka čija perspektiva dolazi u prvi plan. U skladu sa time, sam način na koji Raifa počinje pričati o djevojci i Siv-zelen Sokolu odgovara početku bajke. Svi pojedinačni elementi te priče-pjesme odgovaraju nekim od elemenata bajke: tu je prelijepa djevojka kojoj se momci udvaraju, tu je strogi otac koji je zatvara u kamenu kulu sa devet brava i devet katanaca, u kojoj ona tuguje sedam godina, tu je element čudesnog Siv-zelen Sokola koji se rađa iz djevojčinog veza i suza, tu su svi oni ustaljeni epiteti koji nastaju stalnim prepričavanjem. Međutim, u priči Zije Dizdarevića, gradi se sižejni paralelizam između Raife i djevojke opjevane u sevdalinci. Taj paralelizam je, s jedne strane, obojen doživljajima dječaka koji je obećao da nikome neće ispričati to što je čuo, a sa druge strane stoji svijest odraslog pripovjedača koji se prisjeća i prepričava jednu uspomenu iz svog djetinjstva, i time krši obećanje.

Bezizlazni,  zatvoreni i ciklični oblici koje Raifa veze, a koji pripovjedača podsjećaju na starinske priče, odgovaraju bezizlaznoj situaciji u kojoj se našla djevojka iz sevdalinke, odgovaraju zatvorenoj kamenoj kuli, ali i cikličnoj strukturi same priče Otmica. Raifin skok sa prozora, glasan pad na travu, Siv-zelen Soko izvezen na suzama natopljenom đerđefu, predstavljaju još jedan ciklus priče, još jedno ponavljanje, tiho pjevušenje. Ta atmosfera bezizlaznosti, izolovanosti, ljepota koja donosi kob i patnju, podsjećaju na poglavlje o Avdaginoj Fati u Andrićevom romanu Na Drini ćuprija.Andrić pokazuje kako Fatu niko nije shvatao, pa čak ni otac koji je udaje protiv njene volje, međutim, Fata nalazi način da ispoštuje i očevo da i svoje ne, a to je samoubistvo koje će ostaviti trag na izlizanom, crnom kamenu gdje se putnici odmaraju na mostu koji pamti. Andrić naglašava da je iza Fate ostala samo pjesma koju stara kasaba prenosi sa koljena na koljeno: Mudra li si, lijepa li si/ Lijepa Fato Avdagina!/ Pjesma ostaje, nastavlja živjeti u izgubljenim kasabama, zaboravljenim mahalama, ali ono što čine Ivo Andrić i Zija Dizdarević jeste izvjesna demitologizacija koja omogućava uvid u ono što su patnja i bol, vrele suze i prodoran zvuk pada.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Andrić, Ivo: Na Drini ćuprija.
Dizdarević, Zija: Pripovijetke.