Faust (1926), film F. W. Murnaua

Na scenu vatre, vode, stijena dajte,
I zvijeri, ptica, koliko vam treba.
Prikažite u daščari nam toj
Sve stvoreno na zemlji čitavoj
I s promišljenom hitnjom tako
S nebesa kren'te kroza svijet u pako!

(Faust-prvi dio, J.W.Goethe)

Faust (1926), film F. W. Murnaua

Priča o čovjeku koji se suočava sa silama zla, o čovjeku koji poklekne iskušenjima,  čovjeku koji pređe postavljene granice, nešto je što zaokuplja našu pažnju od najranijih faza razvoja čovječanstva. Čim smo uspjeli „“uhvatiti pokretne slike koje nas okružuju odmah smo, kroz medij filma progovorili o onim pričama koje nas fasciniraju i plaše u isto vrijeme,  a jedna od tih priča je i priča o Faustu, priča o borbi dobra i zla. U skladu sa tim, David Cook u svojoj knjizi Istorija filma objašnjava da je film kao veliko more, on je u svome stogodišnjem razvoju preplavio sve prostore fizičkog i duhovnog čovjekovog života. Radnja Murnaovog filma Faust će teći znatno drugačije od Geteove drame Faust, redoslijed stanica na putu kojim prolaze Faust i Mefisto će biti ispremiještan, neki elementi će biti oduzeti od književne osnove, neki dodati, a sve to u skladu sa onim što omogućava medij filma, u skladu sa zakonitostima i mogućnostima filma na početku XX stoljeća. Vefik Hadžismajlović u svojoj knjizi Žive slike- o filmskoj umjetnosti, kaže kako je film, od svog nastanka do danas, prošavši kroz jedan nevjerovatan razvoj, postao sredstvo kojim se izražava sve što kreativna mašta može da zamisli. Zanimljivo je pratiti na koji način je film, kao što je Murauov Faust, u skladu sa zakonitostima i tehnikom tog perioda govorio o svemu onome što kreativna mašta može da zamisli, uzimajući Geteovu dramu koja, kao što sam već navela, ne samo da prelazi okvire pozorišta i mogućnosti pozorišta, nego predstavlja izazov i za filmsku produkciju.

Film, kamera, filmsko oko, kao što navodi Tvrtko Kulenović u svom Rezimeu, ne može lagati, od onoga što kamera snimi, od denotacije mi idemo prema konotaciji, prema konotativnim značenjima, i upravo na toj imaginaciji počiva filma. To je, na neki način paradoksalno, jer je to umjetnost koja ne može da laže, a simboli u njoj igraju tako veliku ulogu. Film ne može bez simbola, Faust je prepun simbola koji, kako naglašava Dušan Stojanović u svojoj knjizi Film kao prevazilaženje jezika, već predstavlja formu u kojoj se označeno javlja kao veoma široko, neograničeno, iracionalno. To široko, neograničeno, iracionalno je ono na čemu počiva Murnauov film. Ova operacija je mogućna upravo zahvaljujući okolnosti da ta konotacija ukljućuje u sebe denotaciju, prevazilazeći je ali je ne poništavajući. Mi znamo da, u filmu, ne gledamo Mefista-đavola, nego Mefista-glumca, na taj način film ne poništava ono denotativno, osnovno značenje, ali se na njega uključuju i simboli i direktne intermedijalne veze sa Geteovim Faustom, stvarajući jedan svijet koji shvatamo kao autentičan i stvaran.

Cook naglašava to da Murnau stvara u periodu kada filmom vlada ekspresionizam, gdje su zastrašujuće priče i ekspresionistički dekor služili kao ovapločenje ljudske duše u potrazi za samom sobom. Film počinje zastrašujućim riječima o vratima tame koja se otvaraju, kroz taj portal dolaze tri jahača Apokalipse, od kojih dvojica jašu na crnim konjima, dok je onaj koji je najbliži gledateljima, kostur koji jaše na kosturu konja. To je jedna zastrašujuća slika koja direktno, u prvi plan stavlja užas, strah od smrti, strah od bića što nose kose u ruci kojima jednostavno prerežu život. Dakle, sam početak filma je mnogo drugačiji od početka Geteove drame. Drama počinje Predigrom na pozornici gdje se govori o samoj umjetnosti, o težnji za sveobuhvatnosti, dok će u filmu ta težnja i uloga umjetnosti biti naglašena na drugačiji način. Film je definiran kao jedan od prvih djela horor žanra, a tome doprinosi specifično osvjetljenje, igra sjena, naglo mijenjanjem uglova kamere, dim koji izbija sa svih strana, ali i specifična scenografija, pa tako, iako smo svjesni da su ta tri jahača zapravo lutke, cijela scena je obavijena aurom mističnosti i straha. Sama činjenica da je u pitanju crno-bijeli film doprinosi toj mističnosti, omogućava i naglašava igru sa sjenama, tamom i svjetlosti. To je aura koja obavija cijeli film, a svi filmski efekti dolaze do izražaja onog momenta kada je lik Mefista u prvom planu.  Muzika koju čujemo u pozadini filma, tj. ritam te muzike  prati ritam samog filma, muzika se stišava i pojačava, ubrzava ili usporava u skladu sa tokom radnje, pa kao i ostali efekti dobija drugačiji ton onda kada je na sceni Mefisto.

Nakon scene sa jahačima apokalipse, dolazi Prolog na nebu, gdje je Mefisto sav u svojoj tjelesnosti, Boga ne vidimo, on je sama svjetlost, iz Mefista izbija tama, iz anđela Gabriela zasljepljujuća svjetlost. Mefisto je tu predstavljen u svom punom obliku, bez ikakve krinke, ima rogove, ogromna crna krila, crne kanđe, njegove oči sjaje zlokobnim sjajem, iz njih izbija vatra pakla, a na njemu nema ni traga svjetlosti, svjetlost ga ne dotiče i naglim prelazom kamere sa Gabriela na Mefista sukobljavaju se ta dva svijeta, dobro i zlo. Nakon dogovora o iskušavanju Fausta,  nakon opklade u kojoj Faust postaje neka vrsta eksperimenta, kamera se kreće ka zemlji i prikazuje ga kao starca izmučenog izgleda, sa dugom bradom, u dugom ogrtaču. Oko njega je grupa učenika koji zapanjeno gledaju svog učitelja, a kraj njegovih nogu stoji svjetleći globus. Tu je na jedan specifičan način predstavljena ona težnja da se obuhvati i spozna cijeli svijet, čovjekova težnja da se uzdigne iznad planete i objašnjava njene zakonitosti sa potpunom sigurnošću u tačnost svojih riječi. Način na koji je predstavljen Faust podsjeća na način na koji su u antičkoj Grčkoj predstavljani filozofi i učeni ljudi, iz njegove pojave izbija mudrost. Ono što Faust govori u tom trenutku, ono čemu podučava svoje učenike je: Najveće čudo je čovjekova moć izbora da bira između dobra i zla! To je, na neki način i ironično, jer Faust nije ni svjestan da će se on uskoro naći u mogućnosti da bira između dobra i zla, a da će izabrati zlo. 

Na osnovu ove uvodne scene možemo vidjeti razlike između književnog djela i filma. U Geteovoj drami, kada Bog pita Mefista: Znaš li Fausta?, mi čitatelji nećemo još uvijek znati ko je i kakav je Faust, dok je u filmu, Faustov izgled koji, između ostalog, govori i o njegovoj osobnosti, predstavljen dok dogovor između sile dobra i zla i dalje traje. Kamera može ispuniti onaj Geteov zahtjev, ona može, za tren oka, preći sa neba na zemlju. Ta prostorna razlika između pojedinih tačaka, te vrijeme koje je potrebno da se dođe od jedne do druge tačke, u filmu funkcioniše drugačije nego u stvarnom životu, i kako navodi Rudolf Arnhajm u svojoj knjizi Film kao umetnost,posle jedne slike može odmah doći nova, koja prikazuje nešto što se zbilo u sasvim drugo vreme. Na isti način može se narušiti kontinuitet prostora.

Nakon uvodne scene, radnja filma će teći znatno drugačije nego drama. Mefisto dolazi na zemlju, staje iznad grada, širi krila i njegova sjena počinje polako prekrivati cijeli grad. U gradu vlada karnevalska atmosfera, vašarski glumci nasmijavaju publiku, kamera polako pokazuje dijelove grada koji bivaju zahvaćeni Mefistovom sjenom koja donosi mrak, a sa druge strane je karnevalska atmosfera u dijelovima grada koji još uvijek nisu prekriveni tamom. Kada Mefistova sjena dođe do zabavljača koji stoji na sceni, on pada i odmah umire od kuge. Time je predstavljena jačina moći koju u sebi nosi Mefisto, njegova sjena donosi mrak, smrt i kugu, u čemu vidimo i dio one srednjovjekovne tradicije, povezanost bolesti sa zlom. Mefisto stoji iznad grada, a niko ga ne vidi, sa smiješkom promatra lomače na kojima se spaljuju oni umrli od kuge, a muzika koja prati tu scenu je tiha i spora, teška.

U filmu nećemo vidjeti scenu sa Zemnim duhom, nakon koje Faust kreće ka samoubistvu, što izražava tragičnost čovjekovog položaja u svijetu. Za razliku od drame, u filmu je ono što tjera Fausta da postane razočaran svijetom i znanjem koje posjeduje, sama kuga, tj. njegova nemogućnost da gradu donese spas. Kada mu jedna žena koju je pokušavao spasiti i izliječiti umre na rukama, bacit će bočicu sa lijekom koja će se razbiti na mnoštvo sitnih komadića. Ta razbijena bočica i njen rasuti sadržaj odražavaju Faustovo stanje, razbijenost njegovog duha. Ali, ovdje Faust ne kreće odmah ka samoubistvu, nego kreće kući, pali svoje knjige uključujući i Bibliju. Sve što se u gradu dešava je dio Mefistova plana, sve je smišljeno tako da Faustova duša pripadne njemu, da dođe u stanje u kojem će biti spreman prodati svoju dušu.  Jedna od knjiga koju Faust baca u vatru otvara se i pokazuje mu način na koji se može stupiti u kontakt sa đavolom, kako se mogu otvoriti vrata pakla. Faust će to što je pročitao i uraditi, otvorit će vrata pakla, tri puta će dozvati princa tame, Mefista, koji će se odazvati na poziv. Na osnovu toga vidimo i ono što Gete u svojoj drami pokazuje, a to je Faustova spremnost na sudjelovanje u tom dogovoru, njegovo bavljenje crnom magijom i alhemijom.

Mefisto se u filmu neće pojaviti kao crni pas, ali su njegove zoomorfne odlike vidljive od samog početka. Bit će izostavljena i scena u vještičijoj kuhinji, ali te elemente crne magije možemo vidjeti i kada Faust doziva Mefista. Po uputama koje je pročitao, odlazi na sam rub grada, tamo gdje nema nikoga, a odlazi noću, mjesec je, naravno, pun, scenografija je specifična, odražava zlokobnost i važnost tog momenta. Oko Fausta koji doziva Mefista tvori se krug koji počinje da gori pulsirajućom vatrom, vrata pakla su otvorena, nebo izbacuje munje i vatru, iznad Faustove glave projašu ona trojica jahača. Mefisto, kada se prvi put pojavi pred Faustom dolazi iz samog plamena, on jeste plamen, u čemu vidimo njegovu moć transformacije, dolazi iz plamena a izgledat će kao neki prosjak, bit će odjeven u poderanu odjeću. Faust će se prepasti, bježi pred njim kao što je u drami bježao pred Zemnim duhom kojeg je dozivao, ali od Mefista ne može pobjeći. Faust će, da bi spasio grad od kuge, potpisati ugovor sa crnim perom i sa kapi svoje krvi umjesto tinte, ali će pristati na to da samo jedan dan njegova duša pripadne đavolu. Iz ugovora će se izdvojiti nekoliko riječi, one će se zasjati, a oko njih će se sve zacrniti, a to su riječi MOĆ i SLAVA, to je ono što Faust vidi kada pogleda u ugovor. Oko tih riječi polako se pojavljuju uzdignute ruke, ljudi koji dižu ruke njemu u čast, i to je dovoljno da ga natjera a potpiše. U načinu na koji se Mefisto igra sa Faustom, vidimo njegovu inteligenciju, igra se sa pješčanim satom koji postaje simbol vremena koje je Faustu ostalo. Mefisto će morati prisiliti Fausta da potpiše ugovor, a vidjet ćemo, kada i posljednje zrno pijeska iscuri, kako će Faust biti taj koji će moliti Mefista da ga uzme nazad k sebi.

Eli For kada govori o funkciji filma u okviru knjige Teorija filma, kaže kako se u nijemom filmu, putem izraza lica i pokreta tijela glumaca, pomoću mašine, predstavlja drama nepredviđenih razmera. Mefistovi izrazi lica, pokreti njegovog tijela, njegovo držanje, sve to odražava lukavost, zlobu, spremnost na spletkarenje. Nakon većine stanica na tom putu, Mefistovo lice će se naći u krupnom planu, gdje će do izražaja doći njegov poluosmjeh i uživanje u svemu što čini. Film je u prvom redu plastična umetnost: on je u izvesnom smislu arhitektura u pokretu, koja treba da bude u neprestanom skladu i dinamičkoj ravnoteži sa sredinom i pejzažom, gde se diže i gde se ruši. Osećanja i strasti samo su povod da se radnja nastavi, da izgleda verodostojna.  Kada ne čujemo glas glumaca, kada film nije u boji, onda pokreti tijela i izrazi lica glumaca postaju boja i ton, a u tom smislu je lik Mefista najglasniji i najšareniji, njegovi pokreti i izrazi lica su najdramatičniji.

U nastavku filma vidimo kako Faust izlazi na ulicu, liječi bolesne, izvodi čuda, što je aluzija na Isusa Krista, samo što Isusova čuda dolaze od sile dobra, a Faustova od sile zla. Ono što će Fausta natjerati da krene da se ubije, jeste njegova nemogućnost da pomogne onima koji sa sobom nose križ, on im ne može ni prići, čime gomila koja je u momentu prije toga klicala i padala na koljena pred njima,  počinje da ga kamenuje, da ga tjera iz grada. Tek tada Faust želi izvršiti samoubistvo, dakle, nakon sklopljenog pakta i saznanja da ni na taj način ne može obuhvatiti baš sve, da ne može postići moć i slavu. Mefisto će, što je još jedna izmjena u odnosu na Geteovu dramu, Faustu u otrovu kojeg kani popiti pokazati prelijepog mladića, a ne djevojku. Faust će se zaljubiti u samu mladost, u život, molit će za mladost, a Mefisto će mu je dati. U Geteovoj drami vidimo kako se u vještičijoj kuhinji spravlja napitak koji će Faustu dati to što želi, dok u filmu Mefistu nije potrebna pomoć vještica. Faust će pasti u nesvjest a on će ga prekriti ogrtačem kojeg je prethodno bacio u vatru. Moć crpi iz samog pakla, iz vatre, u svakom trenu ima pristup toj vatri. Nakon što se Faust probudi pred njim će se pojaviti naga djevojka, koja je samo iluzija, ali je nešto što Faust želi, Mefisto je, svojim spletkama,  u njemu probudio i strast. Kada se Faust probudi kao mladić, i Mefisto će se promijeniti. Tu će se, jedna do druge, pojaviti dvije verzije Mefista, prva koju smo gledali do tada, i druga, uglađenija, mlađa verzija koju ćemo gledati od tog momenta, što nam još jednom govori o Mefistovoj sposobnosti transformacije. Specifičan je način na koji će, u skladu sa transformacijom, Mefistovo lice biti našminkano. Do tada je to bilo lice nekog lukavog starca koji je izgledao toliko bolesno, unakaženo, a sada to postaje lice koje izgleda zlobnije, njegova kosa je sada crna. Kada je prvi put susreo Fausta, Mefisto nije imao kosu, međutim, on postaje snažniji, a Faust slabiji, njegova transformacija je sve drastičnija. Nakon svega toga, Faust i Mefisto kreću na put i slijedi jedna scena koja je možda i najupečatljivija scena ovog filma, a to je scena letenja na Mefistovom ogrtaču. Tom scenom se nastoji obuhvatiti svijet kojeg će Mefisto pokazati Faustu, oni lete sa pticama, kamera je u jednom momentu među oblacima, a u narednom pokazuje planine, vodopade, različite gradove, što je jedan širok spektar i repertoar znanja, tj. životnog iskustva kojeg pred Fausta stavlja Mefisto. Taj način spoznaje se razlikuje od Faustovog dotadašnjeg znanja, taj novi Faust se razlikuje od onog, za koje će sam Mefisto reći da je prekriven prašinom i plijesni iz knjiga.

Ovaj film bismo mogli podijeliti na dva dijela, prvi koji donekle prati redoslijed scena iz dramske osnove, i drugi koji se najviše bavi odnosom Fausta i Margarete, pri čemu se mnogo više prati ta osnova. Prije nego što upozna Margaretu, Faust će upoznati cijeli svijet. Mefisto ga vodi na vjenčanje vojvotkinje od Parma, i tu će iscuriti ono posljednje zrno pijeska, tu će ponestati vremena. Specifičan je način na koji će se Faust i Mefisto predstaviti vojvotkinji. Doći će sa nevjerovatnim blagom, sa slonovima, dragim kamenjem od kojeg će svi ostati zaslijepljeni, a sve to je važno jer pokazuje raznovrsnost onoga što Mefisto može učiniti.

U drami će Faust za Uskrs upoznati Mefista, dok će se u filmu, nakon svih proživljenih avantura, nakon svih pređenih stanica puta, Faust sa Mefistom vratiti u onaj grad iz koje je otišao, a vratit će se za Uskrs. Faust će, u drami, sa Vagnerom izaći u šetnju za Uskrs, dok će, u filmu, šetati sa Mefistom, ali će biti nesvjestan toga da je to dan na koji se slavi Isusovo uskrsnuće, pitat će uzbuđene prolaznike o čemu je riječ, koji je vašar u pitanju, zbog čega se svi tako vesele, nakon čega će mu se jedan od prolaznika nasmijati i reći: Zar nisi nikad čuo za Uskrs?  Faust je zaboravio na Uskrs, zaboravio je na Isusa Krista, na Boga, zaboravio je na sve ono o čemu je pripovijedao na početku filma – da čovjek može da bira između dobra i zla. Tu će Faust vidjeti Margaretu, a njihov odnos, tj. njihova ljubav je nešto što će u filmu biti stavljeno u prvi plan i u skladu sa tim dalji razvoj radnje ovog filma teće kao u Geteovoj drami. Faust se udvara Margareti, čeka je ispred crkve u koju ne može da uđe, Mefisto pravi spletku sa poklonom koji stavlja u Margaretin ormar, stvara plodno tlo za razvoj te ljubavi. Njihova ljubav se, kada uzmemo u obzir pakt iz kojeg je nastala, kada uzmemo u obzir to da Faust nije ono što Margareta misli da on jeste,  mora razvijati tragično. Margareta će biti proglašena nevjernicom i grešnicom, bit će svezana na samom trg, njena sramota će biti javna. Faust je dobio svoju mladost, a Margareta je gubi, njen izgled se mijenja, počinje da ludi, leži okovana i u nekoj vrsti bunila počinje da se smiješi njišući se kao da u naručju drži dijete, čime je tragičnost njenog položaja dovedena do vrhunca. Kroz tu scenu spoznajemo i ono što Gete želi pokazati u svom Faustu, a to je uticaj kojem Mefisto ima na one koji se nađu pod njegovim uticajem, kroz tragediju pojedinca on govori o tragediji čovječanstva, Margareta u naručju drži dijete kojeg više nema, a ni Fausta kao mladića više nema.

Margareta će biti spaljena na lomači zajedno sa Faustom-starcem u kojem vidi Fausta-mladića, njihove duše će biti uznesene na nebo, pri čemu Faust ostaje mladić. Pojavljuje se anđeo Gabrijel govoreći Mefistu da postoji samo jedna riječ koja može razbiti pakt i snagu krvlju potpisanog ugovora, a to je ljubav. Faustova duša će, zaista, na kraju drugog dijela drame biti spašena, nebo će se za njega otvoriti, a i Margareta je na kraju prvog dijela drame, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, spašena, čuo se onaj glas odozgo, ali je nasuprot tog glasa stao Mefisto koji je Fausta uzeo k sebi i poveo ga dalje. U drugom dijelu filma, od momenta susreta Fausta i Margarete, do samog kraja filma, naglasak je na ljubavi, posljednja riječ koju vidimo je ljubav, dok je u prvom dijelu filma naglasak na onoj tragediji čovjekovog položaja u svijetu, tragediji ljudske spoznaje, nemogućnosti obuhvatanja cijelog svijeta.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Arnhajm, Rudolf: Film kao umetnost.
Cook, David A.: Istorija filma.
Goethe, J. W.: Faust: prvi dio.
Hadžismajlović, Vefik: Žive slike- o filmskoj umjetnosti.
Kulenović, Tvrtko: Rezime- autorefleksija, umjetnost i komunikacija, prozne magije.