Opravdanje države

Opravdanje države – teoretičari društvenog ugovora

Prirodno polazište za razmišljanje o državi jeste pitanje o njenom odsustvu, naime, kako bi bilo bez nje? Promišljanje u tom pravcu nam omogućava da dobijemo sliku života bez uređenog sistema političkih vrijednosti – a to nas promišljanje također dovodi i do uviđanja razloga zbog kojih država postoji. Prelaz iz prirodnog stanja u stanje društvenog ugovora i građanskog društva označuje ljudsku nakanu za stvaranjem zajednice koja pojedicnu daje garant na njegovo pravo, ali i obavezu poštovanja prava drugog.

Odatle, kao što i Arno Baruzzi navodi u knjizi Uvod u političku filozofiju novog vijeka: Država postoji poradi čovjeka. Tog se načela moramo pridržavati. Ukoliko se neka država barem neko duže vrijeme ponaša suprotno tom načelu, mora joj se uskratiti taj naziv. Državu odatle čovjek uspostavlja poradi sebe sama, a sa revolucionarnim idejama novog vijeka čovjek se sve više i više upušta u eksperiment sa državom kako bi uz pomoć blagodati državništva sebi iz svijeta izvukao više nego li je do tada tada to bilo moguće. Ona odatle daje oslonac na kojeg se individualni pripadnici države (njeni građani) mogu osloniti i samoodrediti.

Čini se da je država nešto prirodno čovjeku, te da je čovjek oduvijek živio u određenoj vrsti uređene društvene zajednice. Odatle dosta autora daje zaključak da mi možda ne bismo uopšte bili ljudima kada bismo živjeli van okvira bilo kakvog državnog uređenja. Takvu misao kazuje i Jonathan Wolff u svojoj knjizi Uvod u političku filozofiju: Možda bismo (bez države) bili neki niži oblici životinja. Ako postoje ljudi, postoji i država.

Immanuel Kant u svojim političkim spisima državu opravdava uočavajući potrebu za državom u samoj ljudskoj prirodi. U fragmentima iz Kantovih političkih spisa čitamo i sljedeće: Kao životinja, on je stvoren za samoodržanje, a kao čovjek za društvo. On u društvu može biti siguran samo uz pomoć prinude, i potreban mu je gospodar …. Svoje određenje čovjek dostiže putem vaspitanja, religije i državnog uređenja. Neophodnim je obrazložiti i termin prinude koji Kant koristi. Prinudu treba razumijevati ne kao nešto pozitivno, djelujuće i represivno, nego kao negativno – odnosno kao prinudu koja nas sprječava od povrjeđivanja prava drugog na vlastiti izbor i slobodu. Prinuda kao voluntaristički pristanak podređenosti zakonima svih pripadnika jedne društvene zajednice – države.

O važnosti prinude kao ograničenja kazuje i John Stuart Mill, u djelu O slobodi: Sve što nečije postojanje čini vrijednim, ovisi o prisilnom ograničavanju djelovanja ostalih ljudi.

Prema Kantovu mišljenju, stanje građanskog – odnosno država – ima svoju osnovu a prirori datim principima zakonodavnog uma. Država je nešto što se ostvaruje voljom uma. Država ima za cilj da, pod uslovom opšteg spoljašnjeg zakonodavstva popraćenog vlašću, svakome garantuje njegovu sigurnost i slobodu u zajednici s drugim ljudima. Razlog postojanja države, njeno opravdanje, Kant nije tražio u blaženstvu građana, jer ono treba da bude predmet njihove vlastite brige, već u osiguranju zakonite slobode, slobode prema principima pravde i pravičnosti. Zakon odatle kao što i sam Kant kazuje ne ukida slobodu, već je postulira kao pravo čovjeka na mišljenje slobode ka formiranju vlastite oplemenjene ozasebičnosti

Važnost formiranja pravne države i razloge za opravdanje postojanja iste nalazimo u principima zakonodavnog uma i apriornosti same ideje države. Na taj način država sa svojim zakonima se izdiže i iznad samih principa privremenih moći. Zadaća države i njenih zakona se na taj način sastoji u: slobodi i jednakosti pod zakonima, u sigurnosti i pravu država, ne zbog njihove sopstvene moći, nego zbog zakona koji vladaju.

Udruživanje ljudskih individuuma u građansko društvo ima određene svrhe, a Baruzzi navodi i koje su to: očuvanje i uvećanje vlasništva. Vlasništvo leži u slobodi, u životu, u posjedu. Time građansko društvo predstavlja sredstvo za neku određenu svrhu. Ono predstavlja svrhovitu udrugu, ili mogli bimo to podjednako tako izreći pomoću jednog starog latinskog naziva, societas. Tako se govori o societas boni i societas sceleris, kao i societas regni. Pritom je uvijek riječ o nekakvom određenju svrhe.

Societas odatle treba razumijevati skup pojedinaca ili skupina ljudi oblikovana suradnjom i komunikacijom, ali i različitostima i sukobima oko raspolaganja materijalnim i simboličkim dobrima, a na osnovi čega se izgrađuju zajednička pravila djelovanja, poduprta minimumom zajedničkih interesa i uvjerenja. Izgradnja vlastitih pravila djelovanja na osnovu interesa i uvjerenja označuje čovjekovu sposobnost podruštvovljenja ili socijabilitet, a koji Vladimir Filipović u Filozofijskom rječniku definira kao: jednu od bitnih i konstitutivnih komponenata i čovjekova nastanka i razvitka i određenja uopće, koja je primjerena njegovoj biti; društvenost, druževnost, zajednička tendencija k socijaliziranju; neposredni medijum čovjekova opstanka, njegova sredina.

Državnom uređenju prethodilo je prirodno stanje, a koje Filipović razumijeva kao povijesno razdoblje koje prethodi društvenom, državnom stanju. Ono je pretpostavka ugovornih teorija o nastanku društva. U prirodnom stanju svi su ljudi u tjelesnom i duhovnom pogledu jednaki i imaju jednako pravo na sve stvari. kada dva čovjeka zažele istu stvar, ali nijedan neće ustupiti drugom, među njima nastaje sukob do uništenja. Čovjek je čovjeku vuk (lat. homo homini lupus). Iz toga se rađa opći strah, a iz straha rat. Rat svih protiv sviju (lat. bellum omnium contra omnes) bitna je karakteristika prirodnog stanja. U prirodnom stanju nema pravednosti. Sva su sredstva i postupci dopušteni (Hobbes). Prirodno (prvobitno) stanje bilo je slobodan život pojedinaca koji su kao jedinke živjeli izolirano, svaki za sebe. Ljudi su u tom stanju jednaki i dobri. Prirodno ih milosrđe zadržava da drugog ne povrijede., jer uvrede ne može biti gdje nema vlasništva. (Rousseau).
Prirodno je stanje shvaćeno kao prvobitno (preddruštveno) stanje, fikcija. U realnost prirodnog stanja sumnjali su i neki njegovi autori. Rousseau je kao prirodno stanje određivao društveni poredak koji će doći poslije stanja nejednakosti. Prema tome, za njega je prirodno stanje, ali i prvobitno, anticipacija građanskog društva.


U svome djelu Levijatan Thomas Hobbes bavi se temom koja ga je opsjedala više od dvadeset godina, nevoljama građanskog rata i anarhijom koja ide s njime. Hobbes je strahovao od zapadanja u krajnju anarhiju i bezvlašće i tonjenja u rat svih protiv svih. Odatle je za Hobbesa prirodno stanje, stanje ljudksog očaja, stalnog straha i nasilne smrti. Za prirodno stanje Hobbes kazuje:

U prirodnom stanju nema mjesta ljudskoj radinosti, jer njezini plodovi su nesigurni; dosljedno tome, nema ni obrade zemlje, ni plovidbe, niti korištenja prekomorske robe; nema ni udobne gradnje oruđa za pokretanje i premještanje onoga što zahtijeva puno udružene snage, ni znanja o površini zemlje, računanja vremena, vještina, znanosti, društva, a što je najgore od svega vlada samo neprestani strah i pogibelj od nasilne smrti, ljudski život je usamljenički, siromašan, prljav težak i kratak.

Rat svih protiv svih u prirodnom stanju jednakih mogućnosti, u svijetu oskudice Hobbes oslikava riječima: I najslabašniji ima dovoljno snage da ubije i najjačeg, bilo pomoću tajnih smicalica bilo udruživanjem s drugima. Pojedinci, motivirani svojom težnjom za srećom će se neizbježno sukobiti oko oskudnih dobara, te će u odsustvu suverena ovakvi sukobi eskalirati u potpuni rat.

Suprotno Hobbesu, John Locke je tvrdio da je prirodno stanje upravljano u skladu sa prirodnim zakonima, a koji svaki pojedinac može provesti u svome djelovanju. Priodni zakon Locke razumijeva kao prirodnu slobodu koja pojedincu dopušta da čini samo ono što je moralno dopušteno. Stanje slobode, ipak nije stanje samovolje. Priodnim stanjem upravlja prirodni zakon koji obavezuje svakoga. U skladu sa prirodnim zakonom, iako prirodni zakon zabranjuje pojedincu da nasrće na imovinu drugih, to nikako nije ograničenje slobode pojednica. Nauprot Hobbesovom stavu o oskudici dobara u prirodnom stanju Locke tvrdi da je u prirodnom stanju ljudi nalaze u stanju obilja, pri čemu se podrazumijeva da će ljudi biti motivirani da poštuju moralni zakon.

Jean Jacques Rousseau je kritikujući dotadašnja razmatranja o prirodnom stanju naglasio da svi filozofi koji su ispitivali društvene osnove osjećali su potrebu da dođu do prirodnog stanja, ali nijedan od njih do njega nije stigao … Svi su, konačno govoreći o bijedi, lakomosti, žudnjama i oholosti, u prirodno stanje prenosili ideje stvorene u društvu, govorili su o divljaku, opisujući civiliziranog čovjeka.

Ono što ljude u prirodnom stanju održava u stanju mira, i što sprječava nastanak ratova jeste ljudski osjećaj samilosti ili sućuti jednih spram drugih. Taj osjećaj je kako kazuje Rousseau toliko prirodan da znakove samilosti i sućuti pokazuju i same životinje. Sućut nas nagoni da bez razmišljanja priteknemo u pomoć svakome koga vidimo da pati, ona u prirodnom stanju zauzima mjesto zakona, običaja i vrline s takvim uspjehom da nitko i ne pokušava da se ogluši o njen slatki glas, ona odvraća svakog snažnog divljaka da od nejakog djeteta ili bolesnog starca otme s mukom stečenu hranu, ako se on sam nada će je moći naći za sebe negdje drugdje.

Ipak, kako tvrdi Wolff: Hobbes, i Locke i Rousseau priznaju da uzroci koji sprječavaju rat na koji su oni ukazali mogu samo služiti da odgode početak ozbiljnog sukoba, ali neće ga spriječiti zauvijek. Odatle za većinu ljudi život u prirodnom stanju prije ili poslije postaje nepodnošljivim.

Formiranje društvene zajednice i pravne države odatle se nalaže kao nešto prirodno čovjeku, a najveći razloga za njeno opravdanje leži u garantu slobode njenih pojedinaca. O nužnosti formiranja pravne države i društva uopšte Kant kazuje: Ljudi su stvoreni za društvo …. Oni se moraju nalaziti pod međusobnom prisilom, tako što sloboda jednoga ograničava slobodu drugoga, do najveće opšte slobode, kao drveće u šumi….

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Arno Baruzzi: Uvod u političku filozofiju novog vijeka
Immanuel Kant: Um i sloboda (politički spisi)
Jonattan Wolff: Uvod u političku filozofiju
Thomas Hobbes: Levijatan
John Locke: Druga rasprava o vladi
Jean Jacques Rousseau: Rasprava o porijeklu nejednakosti
John Stuart Mill: O slobodi
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik