U vrelom pijesku Kajanove poezije

U  vrelom pijesku Kajanove poezije

Ibrahim Kajan je pjesnik složenih cjelina, pjesnik dubine, kroz čiju zamršenost se nameću misli koje žele biti raspletene, otkrivene, kao hladna voda koja se nudi u žegi toplih dana, u bespuću pustinje. Čitajući njegovu poemu „ Arabija druga“ svaki stih biva ispijen naiskap, odmah žeđajući za narednim, tako do samog svršetka pjesme, koja i ne prestaje, već lebdi  u srcu, mislima i biću, kao pjesnikova zadnja slika;

Vije se moja kosa
Na sred Persije

Kazano je već prije da Kajan ne voli jasne slike, navođeni su i brojni razlozi za tu odbojnost prema istima. Neću se vraćati na sve ono što je govoreno u ranijim tekstovima, ne poznavajući dobro sve neprilike vremena u kojem je poetski rastao, samo ću dodati, zaista je Kajan majstor teških, kompleksnih metafora i pjesničkih slika. Pod debelim plaštovima riječi i njihovih povezanosti, umio je da kaže, i dalje kazuje mnogo toga, a svako ko čita proživi još nešto svoje, i dublje, pored svega onog što se da nazrijeti.

Njegovu poeziju bih uporedila sa ručno tkanim persijskim ćilimom, u koje je on vještim rukama izatkao bezbroj motiva, nikad prije viđenih, ničemu prije sličnih, i sigurno je noćima bdio nad njim, da ga dovrši onako kako to dolikuje, da ne pretjera, ali i da mu ne nedostaje nešto. Oni koji ne poznaju vrijednost te unikatnosti su gazili po njoj prije, gaze i sada. Ali, zato, mi koji vidimo svu njenu blistavost i skupocjenost koja se u materijalnom ne može mjeriti, prigrlili smo je, i dali srčanu zakletvu da ćemo je kao takvu i očuvati !

Ne čudi me toplina njegove poezije. Rođeni je Mostarac. Ljudi u Mostaru su u mnogome pristupačni, srdačni i topli, jug je topao, i otvara puteve, izlaze, da potečeš dalje, ali, i da  mu se vratiš. A uvijek mu se vraćamo. Kao ptice.

Kada otvorite njegovu knjigu, kao da između korica i stranica ispadaju vruć pijesak, motivi istočnjačkog; stihovi, građevine, skromni šeboji iz Malakinih ruku , a onda, između redova izlete i vrelo mostarsko sunce, i zelena Neretva, i vaš odraz u njoj.

Kajanova poezija je sve ono što možete dokučiti, ali i mnogo više iznad toga.

Može se interpretirati sa aspekta duhovnog i zemnog; Malakine ruke mogu biti ruke voljene koju sa čežnjom iščekujete, za kojom gorite i želite samo tren da joj lice vidite.

A opet, Malakah mogu biti nadzemni svjetovi, bića od svjetla, goruća čežnja za polaskom ka Izvoru, čija pjesma milozvučnih i bezgriješnih tonova je jača od svega što nas je ikada vezalo za ovozemnost.

Ovakvim pjesnicima i poemama se uvijek vraćam. U vječitim traganjima, na spoznajnim putovima, u dubini noći, u gluhim satovima kada je sve pokorno riječima, nježnosti…

A vas ostavljam da pročitate ovu Ibrahimovu pjesmu.

Arabija druga

Bio sam u Teheranu
dok su tužne zvijezde
izgarale na mojoj poeziji
i mom tijelu
Pjevala je Malakah u bašči
i braIa šeboje
Ispred hrama Ab-ibn ćutaIa je Persija
dok je Malakah pjevala
Klečao sam pred kapidžikom
i govorio ljubavne pjesme
Sićušnim svojim prstima
predah joj most od pijeska
i kule od kamičaka
O kako je silna njena pjesma
i čarobna njena ruka
Pod njenim smijehom i pogledom
pružio se nijemi svijet
Vije se moja kosa
na sred Persije

Autorka: Azemina Krehić