Poezija, Ernad Musić

Promocija pjesnika, književnika, slikara, fotografa i istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija, proza eseji, recenzije, kritike, rasprave i osvrti ). Šaljite svoje radove u inboks facebook stranice, ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Biografija Ernad Musić: Im'o sam sreće da je Mama slušala radio baš u onom momentu kad je spiker reko:”Ernad.” Inače, dobio bih ime nekog od djedova, a čuo sam da je mukotrpan proces za promjenu imena. Nisam bio planiran te 1979. kada su se moji roditelji vjenčali. I ja sam rođen ko vrlo mlad, u Tuzli 20.9.1985. Sjećam se, bio je petak, vjernici su klanjali džumu i čuo se ezan. No nisam se dao smesti, nije mi se izlazilo, samo sam izvirivo. To slabašno svjetlo ispred nije mi se sviđalo, ne znam zašto sam mislio da je to bezdan i njaka navlakuša. Sad znam da je to bila klopka! Babica Esma je stajala ispred i pozivala me rukama, poznate su vam te kretnje: ko kad vas neko zove u zijan. Ni na to se nisam obaziro. Te babice su mudre Žene i vazda imaju keca u rukavu. Esma je uzela pun sahan graha i ljuljala ga ispred ko kad Majka ljuljuška dijete. Zastala je i rukom rastjerivala očaravajući miris šarenog graha! Inače, tog momenta sam posto ovisnik: grah je moja droga. Naravno, hitro sam izronio i safato taj sahan objema rukama, svi u toj prostoriji su se smijali kad sam kasnije prdio ko veliki. I danas hiperaktivnoj djeci pokazuju fotografije mene iz tih momenata, odmah postanu mirna ko mehlem. Objavljena je jedna moja zbirka poezije “Riječi i pjesme” 2016. godine. Neke od pjesama su zastupljene i u zajedničkim zbirkama poezije, a neke su objavljivane i na portalima i časopisima za književnost. Desi se da naškrabam i pripovijetke, ali urijetko. Trpim, i ljubav trpim u Srebreniku.

U bolnicama vonja na smrt

U bolnicama vonja na smrt. Jučer sam je vidio.

Ne kuca na vrata, uđe i razgleda. Ostala bića je ne vide. Ona gleda njihova lica, pogled najduže zadrži u njhovim očima. Nešto zapiše u notes crnih korica. Onda ih opet, još jednom, svakog napose, gledne. Nasmiješi se, ko da se oprašta.

Izađe ne otvarajuć vrata. Hodo sam za njom dugim hodnicima. Njena crna kosa je do kuka, mnogi bi pomislili da vide Perzefonu. Jutros mi je pružila ruke, valcer išće. Zaplesali smo uz muziku koju samo ja sam čuo. Htjela je da me poljubi, okrenuh glavu, pa bi u obraz! Srdila se nije, naprotiv. Poljubila je moje odsječene ruke, ostavila mak do čaše napunjene vodom, i uputila se prema vratima. Potom sam čuo glas djeteta.

Iskalo je flautu, Mama mu je rekla: “Dobro, sve će biti dobro. Mi nigdje ne idemo. Ostavićemo upaljeno svjetlo.” Smrt se nasmijala pokazavši svoj granitni osmijeh. Zatvorila je vrata.

Smrtnosti dio

Ako gledaš svoj desni dlan, možda ćeš primijetiti dolinu i neravninu, možda i jednu nedugu rijeku –

bez jasnog početka i bez jasnog kraja. Možda tu i šuma biva – sasvim gusta i crnogorična, i jedno nebo je tu i jedan zrak. Takva jednost nije što i jednoća. Postoje i kriovulkani, od vode nastali u vodi nestali. Oni su međ prstima, međ perajima.

Ne boj se, jer poželjet ćeš da gledaš lijevi dlan.

Na lijevom dlanu je kuća – sasvim nepuna.

To nije praznost, nije ni praznoća. To je prilagodba u razvoju, još nejaka, a ogromna i tako lijepa. Nemaj straha. U takvoj gibnji su djeca. Nasmij se djeci, nek oči ti budu svijetle. Tu nisu svanuća, ne traži ih, sama će doći. Možda će ovako bivati: na lijevom dlanu je bezdah ljubavi, nemaj straha, jer to je dio ruku, smrtnosti dio.