Iskustvo lijepoga, putovanje jedne bistre kapi vode ka crnom jezeru

Sylvia Plath (1932. – 1963. god.)

Iskustvo lijepoga, putovanje jedne bistre kapi vode ka crnom jezeru – Čitanja pjesme Crossing the water, pjesnikinje Sylvia-e Plath

Voda. Kap vode. Prelaziti vodu, prelaziti život.„Šta je to lijepo, kako definirati ljepotu?“- pokušavam odgovoriti na pitanje, a pažnju mi odvlači tihi, a opet, tako prodoran zvuk kapanja vode. Polako zaokuplja moje misli, tjera me da ga počnem povezivati sa onim o čemu sam razmišljala momenat prije nego što je, onako iznenada, bez poziva, okupirao moje misli. Ako se dovoljno dobro skoncentrišem mogla bih čuti tihu melodiju koju stvaraju kapi na svom putu od tankih, paučinastim hlorom prekrivenih cijevi, do rešetkastog otvora, prolaza u neki drugi svijet. Jedna kap se bijesno izdvaja iz gomile, vidim je kako se, onako slobodna, raspršuje, da bi me mogla gostoljubivo dočekati i pozdraviti kada je ponovo sretnem u poeziji – biserna perla što udara od glatku, sjajnu, površinu- tap, tap, tap – zvuk je tako mio. Voda. Kap vode. Prelaziti vodu, prelaziti život. Mirisna, skoro pa opipljiva, postojana, a tako krhka aura ljepote obavija svijet kojeg stvara pjesma Crossing the water.

Prva strofa: početak putovanja, slutnja

Black lake, black boat, two black, cut-paper people.
Where do the black trees go that dring here?
Their shadows must cover Canada.

Ljudi od crnog papira, iskinuti iz lanca istovjetnih figura, sami pokraj vode, za njih tako opasne materije – slika je koja progoni, koja nastjera da razmišljamo o crnom jezeru, crnom čamcu, crnom drveću, koja nas tjera da razmišljamo o samom fenomenu lijepoga, o onome što smatramo lijepim.

Where do the black trees go that drink here?- pitanje je postavljeno jednom, a njegov eho odzvanja, ostaje u nama i nakon što pročitamo posljednji stih pjesme.Ovo pitanje kao da tematizira samu prirodu vode preko koje prelazi lirski subjekt, omogućava nam da zamislimo momenat u kojem su drveća ostala zarobljena pokraj jezera, kada su se jednom napila vode iz njega. Kakva je to voda? Možda je u pitanju voda smrti, zaborava, možda su ljudi od papira samo sjene umrlih, a crna drveća samo truhle olupine onoga što je nekada bila zelena šuma.Upornim ponavljanjem pridjeva black, autorica stvara specifičnu atmosferu, pjesničnu sliku za čije slikanje je korištena samo jedna boja, uz poigravanje sa tamom i sjenom, tamnim i manje tamnim dijelovima slike.

Druga strofa: prepoznavanje tragova ljepote

A little light is filtering from the water f lowers.
Their leaves do not wish us to hurry:
They are round and flat and full of dark advice.

Lirski subjekt postaje naš vodič, polako i tiho nas vodi preko tame prve strofe u blijedu svjetlost opisanu u drugoj strofi. A little light is filtering from the water flowers.- blijeda svjetlost naglašava tamu vode, tamu savjeta koji izbijaju iz listova lopoča. Cvjetovi koje opisuje lirski subjekt, ravni su i slijepljeni uz površinu crnog jezera, neraskidivo su povezani sa njim, ali primaju gosta, daju savjete, postaju kao hor, glas svijeta čije zlokobno odzvanjanje možemo čuti i drugom stihu treće strofe:The spirit of blackness is in us, it is in the fishes.  Jezero, ribe u njemu, čamac, drveće, papirni, krhki ljudi, sve je prekriveno teškim velom tame pa se moramo zapitati šta nam to lirski subjekt govori svojim prelaskom preko takve vode, putovanjem koje kao da je zaustavilo vrijeme i neobično bivstvovanje ekosistema tog crnog jezera? Riječ -voda- sa sobom nosi niz pozitivnih konotacija, dok je voda u ovoj pjesmi opisana kao nešto što donosi tamu, crna masa iz koje ponekad zatreperi slabašna svjetlost. Međutim,vidimo da i tu postoji život, jezero ima svoj glas, tu su lopoči, tu su ribe, tu je drveće, tu su i ljudi koji, iako su od papira, simboliziraju prisustvo ljudskog obličja.

Treća strofa: upozorenje

Cold worlds shake from the oar.
The spirit of blackness is in us, it is in the fishes.
A snag is lifting a valedictory, pale hand;

 Veslo uznemirava svjetove koji se kriju unutar jezera, njegovo pokretanje, prelazak lirskog subjekta preko vode suprotstavljeno je mrtvačkoj ukočenosti. Tami jezera sukobljava se osušeno deblo, čije mršave grane podsjećaju na blijedu ruku što izranja iz crnila kao da traži pomoć, kao da je probuđena prolaskom lirskog subjekta koji sa sobom donosi mrvicu drugačijeg svijeta. Naše čitateljsko iskustvo se, uzburkano asocijacijama, naglo aktivira i kao alarm nas upozorava da smo već negdje osjetili ovaj neobičan osjećaj, grčeve umrtvljenih, uspavanih duša naglo probuđenih mirisom, zvukom i okusom života, sjetimo se Farinate i Kavalkantija, blijedih ruku što izranjaju iz tame. Jedan dio žive supstance u njihovoj duši izazove sjećanje, kao što to čini žrtvena krv crnog ovna kojom Odisej priziva duše k sebi, a sve te asocijacije crno jezero priziva u našu svijest.Još jednom se pitamo kakva je to voda, šta nosi sa sobom, u sebi, zašto je crna, šta je to što nam omogućava da osjetimo pulsiranje melankolije koja izranja iz jezera. Pjesnikinja nam omogućava da osjetimo melankoliju identificiranja sa tim svijetom, sa bićima i nebićima koja u njemu borave, dozvoljava nam da poredimo život stanovnika tog svijeta sa životom onih koje opisuje Enkidu u Epu o Gilgamešu, kada kaže: Prah im je hrana, a blato im je jelo. /Obučeni su u perje,/ s krilima kao šišmiši i sove./ Ne vide svetla, žive u tami. Osjetimo kako se to crno jezero može transformirati u jezero naših čitanja, nježnu simfoniju obojenu odsustvom boje.

Četvrta strofa: nijemo suočavanje sa ljepotom

Stars open among the lilies.
Are you not blinded by such expressionless sirens?
This is the silence of astounded souls.

Zvijezde se rađaju, izranjaju iz vode i svijetle zajedno sa lopočima. Lirski subjekt kao da prstom upire u veličanstveni prizor, obraća nam se direktno: Are you not blinded by such expressionles sirens? Zvijezde čiji sjaj zavodi, podsjećaju na sirene, mitska bića, predstavljaju još jednu u nizu asocijacija, ali, ove su sirene bezizražajne, crna voda je sa njihovih lica uklonila obličje. Gledajući u površinu jezera, lirski subjekt vidi nebo, poredi njegovu ljepotu sa ljepotom neba prepunog zvijezda. To je slika na kojoj nas tjera da se zadržimo, da gledamo dok nas ne zaslijepi sjaj suprotstavljen tami, dok nas ne zaslijepi ljepota cjelokupnog svijeta kojim kročimo, dok ne čujemo zvuk tišine. This is the silence of astounded souls. – Postajemo jedna od duša koja je zapanjena, zadivljena ljepotom svijeta koji plaši i privlači, koji pruža utočište i zarobljava, svijeta u kojem tama blještavo svjetluca, a to je i lirski subjekt, to su i zvijezde, i lopoči, i ribe u jezeru, i ljudi od papira.

Kontemplacija: početak putovanja, slutnja, upozorenje, nijemo suočavanje sa ljepotom, ljepota

Nakon što smo upoznali taj svijet i njegovo neobično bivstvovanje, želimo zamisliti put jedne bistre kapi vode ka crnom jezeru. Taj put bi mogao polako obojiti naše misli, mogli bismo postati kap koja ide ka nekom nevidljivom, dubokom bunaru.Zar nije lijepo posmatrati, osluškivati, pratiti miris, okus, oblik,bezmirisne, bezokusne, amorfne kapi? Pratiti je, gledati kako se mijenja ona koja je bila tu, pokraj nas, i pobrinuti se da sigurna dođe tamo gdje će postati jedna od zvijezda koje izranjaju iz lopoča.Zar nije lijepo zamišljati taj put? Zarad ovog eseja, pokušajmo ga zamisliti, pokušajmo zamisliti ono što nam omogućava pjesma  Crossing The Watter:

-Kap polako klizi niz glatke stijenke bunara, lako ju je opaziti, to je ona što sa sobom nosi melodiju, zvuk tišine zapanjenih duša, tihu melodiju koju možeš čuti samo ti koji razmišljaš o ljepoti, ti koji vidiš boju šapata jedne kapi u toj dugoj nisci bisera.Zamišljaš je kako se  kotrlja i blago poskakuje od mekane jastučiće mahovine, raspršuje se na bezbroj sitnih komadića i odlazi ka nepoznatom tlu. Zamišljaš je kako kida tanku opnu i prelazi iz jezika svakodnevnice u jezik poezije, gdje će snažno korijenje crnog drveća halapljivo usisati nekoliko komadića života. Zamišljaš i polje divljih asfodela, misliš da je prikladno, tvoje čitateljsko iskustvo ti govori da uz crno jezero može rasti polje mitskog cvijeća koje će se napajati tamom njegove vode, a ostati blijedo, uz pokoji tračak rumene krvi mitskih junaka. Možda razmišljaš o životima dvoje papirnih ljudi na rubu uništenja, čuješ ritmične otkucaje srca, treperenje komadića papira. Pitaš se je li crno jezero zapravo jezero prepuno rastopljenog crnog papira, rastopljenih ljudskih obličja, možda je to ono što mu daje boju, što omogućava lopočima da zasvijetle, ribama da zaplivaju, zvijezdama da se rode. Opijen si ljepotom svijeta koji te potaknuo na razmišljanje, na maštanje, koji ti je omogućio da čuješ nečujno, da vidiš nevidljivo kapanje vode.

Tvoje nemirno čitateljsko veslo uznemirava svijet koji se krije u dubinama vode, pred tobom nastaje tajanstvena slika koju pokušavaš protumačiti. Pogled ti zastaje na sjenama drveća, kao da u njima možeš vidjeti tragove one raspršene kapi, a kada malo bolje pogledaš, gdje god da se okreneš kap koju si pratio, koja te je natjerala na prelazak preko vode sada je svuda oko tebe, to je kap tvog horizonta očekivanja, tvog iskustva, osjećanja. Kap tvoje bistre čitateljske krvi raspršena je u crnom jezeru, svjetluca sa listova lopoča, isijava iz zvijezda, prima blijedu ruku što izranja iz tame.Voda. Kap vode. Prelaziti vodu, prelaziti život. „Šta je to lijepo, kako definirati ljepotu?“- pokušavaš odgovoriti na pitanje, a pažnju ti odvlači tihi, a opet, tako prodoran zvuk kapanja vode. Polako zaokuplja tvoje misli, tjera te da ga počneš povezivati sa onim o čemu si razmišljao momenat prije nego što je, onako iznenada, bez poziva, okupirao tvoje misli.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Plath, Sylvia: Crossing the Watter.
Dželilović, M;  Čengić A;  Preprek S; Maretić T:Izbor iz klasičnih epova.