Proza: Luka Bošković, poglavlje I “Prosvjetljeni”

Promocija pjesnika, književnika, slikara, fotografa i istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija, proza eseji, recenzije, kritike, rasprave i osvrti ). Šaljite svoje radove u inboks facebook stranice, ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Luka Bošković

Prosvjetljeni I

„I dalje tražim Boga, ali se i dalje nalazim Bogu iza nogu. Obilazim grad, ulazim u stanove, razgovaram sa ljudima, ali nigdje ne pronalazim tragove Njegovog postojanja. On nesumnjivo postoji. On je nesumnjivo zabranio nama, ljudima, ulazak u gradsko groblje. Nesumnjivo On boravi u njemu, iako On nije mrtav. Bog ne može umrijeti.“

Ljudi su slušali neobičnu misu koju je Prosvjetljeni održavao, mada se njen sadržaj nije odavno mijenjao. Prosvjetljeni je i dalje tražio. Prosvjetljeni je i dalje iznosio svoje neuspjehe. I dalje je ponavljao stare riječi svima odavno poznate. Niko nije znao zašto se ne smije ulaziti u gradsko groblje. Prosvjetljeni nikada nije bio siguran šta se u njemu tačno nalazi, ali su ljudi uvijek tražili svoja objašnjenja ako im neko ne pruži makar najapsurdnije. Vjerovali su da je Bog stvorio ovaj svijet nekima prije njih (iako Prosvjetljeni nikada nije spominjao nekoga prije njih, ljudima je sasvim logično bilo da je neko od ranije morao biti pokopan u gradskom groblju), ali da su se oni odstranili od Boga. Vjerovali su da je gradsko groblje samo napomena šta se dešava kada se On ne sluša. Prosvjetljeni je i dalje iznosio svoje vjerovanje da se Bog krije od njega, da on nije dovoljno vrijedan njegove spoznaje i da će jednog dana pronaći Boga.

U početku su ljudi išli na misu samo da bi izbjegli vječnu patnju (mada su se u svojim kućama šalili da već vječnu patnju preživljavaju na misama) koja im je obećana nakon njihove smrti ako se ne budu pridržavali uobičajenih pravila. Naravno, bilo je ljudi koji nisu dolazili, ali njima „očigledno nije gradsko groblje dovoljno upozorenje“. Nakon nekoliko dosadnih misa među publikom pojavila se nova osoba: mlada žena crvene kose. Naime, u gradu gdje su svi bili smeđe i crne kose, tu i tamo je neko poput Bibliotekarke i Posrednika bio zlatne, osoba crvene kose je predstavljala novinu. Ljudi su pomišljali da je ona doseljenik, ali doseljenici su van Hrama bili viđani na Trgu, u prodavnicama ili na ulicama. Neko bi, valjda, primijetio doseljenika tako neobičnog izgleda bilo gdje u gradu, zar ne? Uprkos tom najlogičnijem pitanju, djevojka crvene kose je svoje postojanje dokazivala samo na misama u posljednjem, praznom sjedištu Hrama. Nakon toliko sedmica bi čovjek pomislio da će znatiželja savladati pojedinca, te da će pojedinac pokušati saznati bar ime enigmatične persone. No, enigmatična persona je oko vrata nosila privjesak crne vrane čije rubinske oči su plašile svakoga u težnji upoznavanja te smirene pojave duge crvene kose.

„Ali ako Bog ne može umrijeti, zašto bi se nalazio u groblju? Ni vi ne vjerujete da se On tamo krije. Danas vam želim reći da ni ja više ne vjerujem da se On nalazi sakriven na ovom svijetu, te vas želim upoznati sa planom da zaposlim osobu iskustvenu sa kostima. Novi gost će otvoriti groblje i svima nama će pojasniti šta je od nas sakriveno.“

Ova promjena sadržaja mise je izazvalo šok u publici. Zar će Prosvjetljeni sam prekrišiti najjednostavnije nametnuto pravilo? Nikome iz grada nije bilo dozvoljeno ulaziti u gradsko groblje. Šta je tu toliko kompleksno za pratiti? Željeli su reagovati. Željeli su napasti Prosvjetljenog, iako su i sami vjerovali da će on sebe ubiti prije nego li bi skrenuo sa puta poslušnosti. Ali prije nego su išta odlučili povesti, ljudi su pogledali u djevojku sa privjeskom vrane, pretpostavljajući da je ona nešto kao Prosvjetljeni, odnosno da je i njoj dozvoljeno približavati se tom nepoznatom Bogu. Zašto bi inače bila viđena samo na misi i nigdje drugdje? Možda je ona sa Prosvjetljenim vodila razgovore koje oni, običan narod, nije dovoljan dostojan slušati. Pošto se Crvenokosa samo osmjehnula na izjavu voditelja mise, ljudi su shvatili to kao znak da i oni moraju taj čin odobriti.

„Primjećujem vašu reakciju, ali se ne zabrinjavajte. NAMA Tanaćinima je ulaz u groblje zabranjen, ali STRANAC ne mora tražiti odobrenje. Vjerujem da će ovim činom Bog biti pronađen i da će nama svima, i onima koji ste sada prisutni, i onima koji nisu nikada nas počastili svojim prisustvom, biti dosta toga jasnije. Očekujem vas u istom broju sljedeće sedmice. Mi postojimo. Tako treba biti.“

„Mi postojimo. Tako treba biti.“, odgovorili su svi osim Crvenokose jednoglasno u publici. Svi osim Crvenokose su ustajali, napuštali svoja mjesta i u koloni izlazili. Ljudi su posmatrali nju, i dalje osmjehnutu kako i dalje smireno, kao uvijek nepomično, čeka da svi napuste objekat. Pošto su neki tek danas zapazili izgled njenih usana (Možda je čak uvijek sjedila osmjehnuta, a da nisu nikada primijetili?), a inače su samo njena kosa i privjesak iznuđivali pažnju, u šaputanju su shvatili da zapravo niko od njih nije primijetio njene oči, ali da su svi osjećali njen pogled na sebe. Čak i kada izlaze iz Hrama, prolazeći pored njene pojave, uvijek su osjećali njen pogled.

Kada su svi napustili crkvu, Prosvjetljeni se opusti, uzme dašak radosti jer je očekivao nerede nakon svoje izjave. Nije odavao povjerenje ljudima onoliko koliko su oni njemu vjerovali. U sebi se zahvali Bogu što je olako prošlo iznošenje šokantne vijesti, pođe i on izaći, ali spazi ispred sebe visoku priliku djevojke duge crvene kose i osjeti njen pogled. Iako nije do sada pronašao Boga, znao je spoznati ljudsku slabost dok sam stoji ispred nadljudskih bića, iako on sebe smatra usnim aparatom Boga, osjetio je u duhu prisustvo sile kakve ranije nije spoznao, osjetio se kao atom nasuprot Suncu, osjetio se nijemim.

„Mirišem strah“, zvonki glas ispuni Hram kao da dolazi iz svako ugla, a ne da se riječi prelamaju preko njenih usana, „Osjećam se počašćeno zbog tog straha, ali znaj da kad govorim, ja ne ujedam.“

Njena pauza u govoru je navela Prosvjetljenog da klekne pred njom i da joj obeća svoju poslušnost.

„Svom se bogu klanjaj!“, iako je korila čovjeka ispred sebe, svaka je riječ zvučala zvonko i milostivo, „Od tebe očekujem isto što ti ja pružam, a to su riječi.“

„Sa svakim čovjekom sam u Tanatu razgovarao tokom svog poduhvata, ali se plašim da nisam Vas nikada sreo. Učinili biste mi veliku uslugu ako bih Vas mogao iskoristiti u svojoj potrazi za Bogom.“

Njen osmješak mu je odgovorio: „Upravo! Sa čovjecima ste razgovarali.“ Početak druge rečenice je ostao u zraku kao trn u oku.

„Povodom toga sam i odlučila pristupiti Vama“, njen jezik se nadovezao na njen osmješak, „Činite jednu krupnu grešku. Mislila sam da ćete Boga prestati tražiti u materijalnom svijetu, te da će novi pristup biti na duhovnom nivou, ali Vi ste i dalje nastavili u materijalnom nivou tražiti Njega.“

„Bojim se da Vas nisam sasvim razumio. Aludirate li da razgovori sa ljudima i da su sve moje molitve bile na materijalnom nivou?“

„Dok ne pokrenete duh svoj, ostaje sve na materijalnom nivou. Vi ste toga bojali, ali ja se bojim Vama reći da niste sposobni pokrenuti svoj duh bez dodatne pomoći.“

„Oprostite, ali razumio bih da ste to rekli ljudima koji ne dolaze u Hramu. Čak bih i razumio da ste to rekli ljudima koji me slušaju sedmično. Uz dužno poštovanje, ja sam najduhovniji čovjek u Tanatu!“

Njen osmjeh mu je odgovorio: „Upravo! Najduhovniji čovjek“. Posljednja je ostala u zraku kao trn u oku.

„Nisam poricala da ste najduhovniji Tanaćanin“, nastavio je njen jezik, „ali i dalje ste među čovjecima. Vama, čovjecima, uvijek treba naša ili Tuđa pomoć da pokrenete duh. Ja ne želim vaš duh pokrenuti jer to nikada nisam nikome učinila, ali ću za Vas učiniti jednu iznimku. Kada vas napustim, u lijevom džepu ćete pronaći nešto što bi Vas rasteretilo. Ne mogu ništa obećati jer ne utičem na tuđu volju, ali u takvom stanju ćete omogućiti slabijima od mene, ali jačima od čovjeka, da Vam pomognu u Vašem pohodu. Toliko od mene, ali Vas moram napustiti….Zastalno“

Dok je govorila, njena prilika je nestajala. Uz posljednje riječi su i usne nestale, te na kraju i rubinske oči njenog privjeska su se stopila sa slabim osvjetljenjem Hrama. Prosvjetljeni, povremeno naviknut na nesvakidašnje susrete, stavi ruku u džep. Prstima osjeti nešto nalik na cigaru i šibice. Izvuče oba predmeta, te osjeti jak miris te cigare. Znao je da ima Tanaćana koji redovno konzumiraju razne cigare i cigarete, ali pošto Bog nije nigdje ostavio traga svog stava o njima, ni on sam nije ništa mislio o njima. U svom traženju Boga se nije ustručavao da ga traži posvuda ni bilo gdje. Pokušavao se sjetiti da li je ikada ranije osjetio taj opojan miris, te da li je ikada neko u razgovorima sa njim spominjao o vrsti cigare kakvu je on trenutno držao u rukama, ali bezuspješno. Odlučio je poslušati Crvenokosu, te je zapalio tu cigaru i tako je doživio svoju prvu halucinaciju.

Nestale su klupe. Umjesto njih se pojavio sto okružen dvanaest stolica. Približio se stolu i dlanom je prešao preko njegove tvrde, hladne površi. Nije mogao vidjeti, ali je prstima osjetio udubljenja na stolu. Položio je oba dlana na sto i ukrug je milovao sto, pokušavajući dodirom razabrati šta je urezano. U glavi je povlačio liniju kako je njegova ruka išla preko stola. U glavi mu se pojavila slika polukruga sa dvije manje identične kružnice sa mnogo koncentričnih kružnica unutra njih kada je sto nestao i on se prosuo po podu.

Otpuzao je do svog podijuma, te se okrenuo ka plafonu, i dalje ležeći na podu. Sa plafona se počela spuštati kanapa uvijajući se oko ljudskog tijela obučenog u bijele haljine. Uže se stezalo oko vrata nepomične djevojke. Jedna suza je pala na pod Hrama. Iz suze niče bijela ruža, a iz ruže niče grobnica ista kakva se nalazila u gradskom groblju.

Prosvjetljeni pogleda u leš obješene djevojke, ali se leš preobrazio u pun mjesec. Večeras je pun mjesec. Ovo je znak da mora otići do grobnice. Izletivši iz Hrama, nastavi trčati, trčati koliko je mogao u svom stanju, do gradskog groblje, i za trenutak se nađe ispred njegovog ulaza. Zastade ispred, suzdržavajući strah, ali kad spazi na vrhu grobnice ljubičastu siluetu djevojke, diže desnu ruku i omamljen napravi korak ka gradskom groblju.

Kako je njegova šaka prelazila granicu kapije, tako je i nestajala. Iako je osjetio bol čim su mu prsti nestali, bio je tolikom iskoraku da se uspio povući tek kada mu je nešto progutalo čitavu desnu šaku. Od bola, a i od straha, Prosvjetljeni se baci unazad na stražnjicu. Nije uspijevao ispustiti ni krik, nije uspijevao ni zaplakati. Mogao je samo u šoku gledati kako mu desna ruka krvari na mjestu gdje je maloprije imao čitavu, zdravu šaku.

Bilješka o autoru:

Luka Bošković, rođen u Sarajevu kao Blizanac u podznaku Lav, je student arheologije i historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim studiranja, bavi se pisanjem (pretežno pjesama koje objavljuje na FB stranici Lux Noctis – Poezija – https://www.facebook.com/luxbosko/ ), učenjem jezika (trenutno uči kineski jezik) i skupljanjem knjiga. Trenutno izvršava funkciju predsjednika Studentske asocijacije studenata Filozofskog fakulteta. Također, član je MENSA-e.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!  🙂