“Persona”, film Ingmara Bergmana

Persona, film Ingmara Bergmana

U jednom intervjuu iz 1966. godine, Ingmar Bergman u vezu sa filmom Pesona dovodi svoje iskustvo anestezije kao nepostojanja, bezvremenitosti. To je za njega poput ulaska u vakum koji funkcioniše kao balon u kojemu se čovjeku ništa ne može desiti, osim ako mu se ne približi neka vanjska prijetnja koja će ga automatski vratiti u stanje postojanja, svijet u kojem vlada načelo uzročno-posljedičnosti. Spajanjem, na prvi pogled, nasumično odabranih kadrova koji su uokvireni i pokrenuti karakterističnim zvukom paljenja filmskog projektora, početak filma Persona nudi svojevrsnu poetsku refleksiju o prirodi filmske umjetnosti. Sama činjenica da na početku filma vidimo paljenje projektora, tj. tehnologiju, govori nam da je ono što ćemo gledati u nastavku jedan konstruirani svijet, artefakt.

Sporo kretanje pauka, razigrano kretanje likova iz crtanih filmova, smrt žrtvene životinje, ekseri koji probadaju dlanove, starci u mrtvačnici, dječak koji se budi iz sna, niz je kadrova koji djeluju poput pjesničkih slika, privlače gledateljevu pažnju i traže angažovanost. Radnja filma može početi tek onda kada dječak ustane i pogleda u kameru, nakon čega ugleda ogromni ekran na kojem je prikazano žensko lice, tačnije, dva lica koja se brzo izmjenjuju. Ono što dječak vidi i što želi dotaći, pomilovati, prepoznati, jeste krupni plan lica, što predstavlja poigravanje sa pitanjem odnosa ekrana i ogledala. To pitanje će se, zajedno sa kratkim bljeskovima kadrova iz uvodnog dijela, provlačiti kroz strukturu cjelokupnog filma. Krupni kadrovi i detalji, koji preovladavaju u ovom filmu su, po Beli Balazsu, temeljna izražajna sredstva kojima film ukazuje na vlastitu prirodu, na stvaralačku kameru, jedan kreirani svijet koji funkcioniše po vlastitim principima. Lice je, objašnjava Balazs, izražajna površina našeg tijela, stoga mimika predstavlja posebnu vrstu govora koji je istovremeno i univerzalan i pojedinačan, što će sa stanovišta analize lika Elizabeth Vogler igrati posebno značajnu ulogu. Robert Crowe u svom eseju Persona as an accaunt of psychoanalytic methods, smatra kako odnos junakinja ovog filma, Alme i Elizabeth, reflektira odnos moći medicinska sestra – pacijent, ali će se on postepeno mijenjati.

Početak filma smješten je u prostor bolnice, vrlo je jednostavan, hladan i sterilan. Tu se susreću dvije žene, medicinska sestra Alma i glumica Elizabeth koja ima status pacijenta čija šutnja je kao odluka koja pokazuje veliku mentalnu snagu. Dakle, odmah na početku filma se naglašava razlika između njih dvije, Alma je ta koja priča o sebi, divi se ljudima koji se bave umjetnošću, izgleda vrlo jednostavno i sabrano, dok je Elizabeth ta koja šuti, izgleda nepristupačno, njeno lice je djetinje, ali je njen pogled zastrašujući. Iako šuti, Elizabeth snažno reaguje na svijet koji je okružuje, na nasilje i slike iz vijetnamskog rata, krupni planovi njenog lica pokazuju suze i strah. Nasilje, tj. strah će biti i jedini način na koji će Alma kasnije uspjeti da konačno čuje njen glas. Na taj način film postavlja pitanje odnosa između govorenja i činjenja. Elizabeth, kao glumica, žena koja dolazi iz prostora kulture i umjetnosti, jednostavno prestaje govoriti, prihvata šutnju kao jednu od svojih uloga. Ona ne odbija život, već govor kao izražajno sredstvo, pri čemu je njena šutnja ispunjena i naglašena Alminim stalnim pričanjem, koje je ispovijednog tona i ima strukturu dijaloga. Krupni planovi njihovih lica, i pauze u Alminom govoru sugeriraju nam da između njih postoji razumijevanje, nevidljiva nit koja ih spaja. Prostor bolnice u kojem vlada jedan unaprijed određeni sistem, načelo razuma, kontrole, tačno definisani odnosi moći (ljekarka-medicinska sestra-pacijentica), onemogućava zbližavanje i intimnost. Nasuprot njega, nalazi se prostor vikendice kraj mora, gdje vlada načelo slučajnosti, intimnosti i odsustvo kontrole. To je prostor bez uniformi, bijelih mantila i visokih potpetica. Tu vidimo suze i krv, čujemo Alminu priču o snažnom, čisto tjelesnom uzbuđenju, te priču o abortusu i boli.

Susan Bordo u svom tekstu Tijelo i reprodukcija ženstvenosti objašnjava kako u falocentričnoj kulturi i patrijarhalnom društvu, ženska tijela postaju pripitomljena tijela čija je snaga i energija priviknuta na eksterna pravila, potčinjavanje, transformaciju, unapređenje.Vikendica kraj mora je poput onog balona unutar kojeg se ukidaju pravila i zakonitosti koja vladaju u svijetu oko njega, pri čemu nastaje jedan svijet koji ima vlastita pravila i principe. Odnos medicinska sestra – pacijentica tu se počinje mijenjati dok se u konačnici ne postavi pitanje: ko je tu zapravo pacijentica, da li su Alma i Elizabeth jedna te ista osoba koja se suočava sa egzistencijalnom krizom?

Onog momenta kada se ekran koji prikazuje krupni plan Alminog lica doslovno prepolovi, pukne poput ogledala, tada počinje, i sa aspekta filmskih efekata, sve jače i jasnije povezivanje likova Alme i Elizabeth. U skladu sa time, jedna od ključnih scena za razumijevanje cjelokupnog filma predstavljena je iz dvije perspektive. Tu Alma i Elizabeth sjede jedna naspram druge, kao da gledaju u ogledalo a ne jedna u drugu. Scena je prvo prikazana kroz krupni plan Elizabetinog lica, nakon čega se ponavlja, ali uz krupni plan Alminog lica. Nakon toga će se njihova lica spojiti, one će na tren postaju kao jedna osoba. Zbog toga će Elizabethin suprug, g. Vogler koji dolazi u posjetu, djelovati kao vanjska sila koja prijeti da će „probiti balon“, uništiti svijet intime. On je poput slijepca koji u Almi vidi Elizabeth, dodiruje je, prepoznaje i priča sa njom dok ih Elizabeth uz smiješak promatra sa distance. Dakle, Elizabeth je poput nepromjenjivog, čvrstog kalupa, dok Alma prolazi kroz niz promjena, kao da je ona ta koja izražava Elizabethine unutrašnje konflikte.

Riječ persona je latinskog porijekla i označavala je masku, lice ili glumačku ulogu. Elizabeth je zanijemila naglo, u toku izvođenja predstave, dok je glumila Elektru. Tada je njeno lice bilo prekriveno šminkom, maskom koja odgovara datoj ulozi. Laura Mulvey u svom tekstu Vizualno zadovoljstvo i narativni film naglašava da, sa stanovišta psihoanalize, ženina želja je podređena njenom liku nositelja rane koja krvari, ona nosi epitetkastrirane žene koja svoje dijete pretvara u označitelja želje za posjedovanjem penisa. Elizabeth će pocijepati sliku svog djeteta, ona ne želi biti majka, odmah nakon porođaja odustaje od te uloge, pa se njena šutnja može promatrati i kao odbijanje epiteta kastrirane žene. Čak i onda kada uspije progovoriti, kada se Alma ponovo obuće svoju uniformu, Elizabeth će reći jednu jedinu riječ, a to je: Ništa.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Balasz, Bela: Teorija filma.
Bordo, Susan: Tijelo i reprodukcija ženstvenosti.
Crowe, Robert:Persona as an accaunt of psychoanalytic methods.
Mulvey, Laura: Vizualno zadovoljstvo i narativni film.