Proza, Milanka Ćorović

Promocija pjesnika, književnika, slikara, fotografa i istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija, proza eseji, recenzije, kritike, rasprave i osvrti ). Šaljite svoje radove u inboks facebook stranice, ili na mail : dunjalucar@gmail.com.

Novinarka, kolumnistkinja, portparolka udruženja preduzetnica Crne Gore i urednica portala preduzetnica.me Milanka Ćorović, rođena je u Podgorici. Milanka je po obrazovanju sociološkinja (Filozofski fakultet, Nikšić) što joj je u velikoj mjeri pomoglo da stečeno znanje primijeni i u novinarstvu kada svoj radni vijek započinje u dnevnom listu “Pobjeda“. Ona ističe da “ko jednom zagrize novinarsko slovo, teško da će ga se ikada odreći“. Milanka nakratko napušta novinarske vode i počinje rad kao konsultantkinja za nacionalnu komunikaciju na programu UN za životnu sredinu, a u saradnji sa Ministarstvom održivog razvoja i turizma. Međutim, ljubav prema novinarstvu je ponovo vraća u te vode, jer dobija ponudu da bude urednica kulturne rubrike portala “Crna Gora“, saradnica portala “Art mozaik“ i kolumnistkinja časopisa “Ženski glas“. Milanka bira teme i piše isključivo članke, kolumne i intervjue koji nas podsjećaju da su istinske vrijednosti one koje odgovorno i marljivo gajimo u sebi i da je kontinuirani rad najveća životna investicija. Vječita zaljubljenica u prirodu, pisanu, a i datu riječ.

Moji Golupčići

Balkon koristim za boravak, onako čisto za kafenisanje, ponaslaganje dnevnih obaveza i planova.Tu šaltam misaonim spiskom želja i trenutnih mogućnosti. Ritual koji se ne preskače. Povučem prozore u desnu stranu, skroz do kraja, udahnem duboko i fokusiram se na zelenu površinu. Doduše, skroman pejzaž, ali sa meditirajućim dejstvom.

Subota. Jutro. Ustajem, izlazim na terasu i provirujem glavu napolje. Na sims prozora trećeg sprata sleti jedan golub. Nije bilo mrvica hljeba niti bilo kakva tacna sa vodom. Znači sletio je tu bez ikakvog posebnog razloga. Pomislih, malo će da našteluje krila, predahne i nastaviće svoj put.

Međutim, odmah za njim doletje još jedan, tačnije golubica. Šćućurili su se jedno uz drugo i jasno se vidi da uživaju u tom zajedništvu. Smijuljim se. Mislim kako je priroda sve lijepo sredila. Od tolike zgrade nabasaše baš kod mene, povezujući taj čin sa pukom slučajnošću. Sve miriše na sjajan početak dana.  Izlazim van, vraćam se ustaljenom ritmu života, ali ostaje ukus tog lijepog susreta.

Niko nije bio srećniji od mene kada sam sjutradan zatekla identičan prizor. Krilati gosti su se stacionirali na sad već njima poznati teren. Ljubavnički ušuškani, pozdravljaju me. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Izgleda da su se baš odomaćili. Ulaze u sobu, šetkaju.Toliko su slobodni da se ne pomjeraju kada krenem za njima, samo me gledaju. Klapćem rukama, ma totalno kuliranje. Tek kad im priđem jako blizu, oni odlete, ali ne daleko, samo se premjeste na terasu.

Moram da priznam da su ovi “moji“ golupčići vrlo fini i kulturni. Primjećujem da njihovo prisustvo mijenja moždane talase i liječi. Obično dođu oko devet ujutru, stisnu se jedno uz drugo, malo guguću, posjede i odu. Vrate se predveče, a kada je vrijeme za laku noć, spavaju na maloj površini od prozora. S obzirom da su se nametnuli kao moji cimeri, mislim se, red je da se bacim u proučavanje suživota sa njima.

 “Golub nikada neće zaboraviti lice koje je vidio, pa makar to bilo i samo jednom“, pokazuje istraživanje francuskih stručnjaka, a britanski dodaju da golubovi mogu da razlikuju ljude, boje i da prepoznaju osobe. Prema jednom od starih vjerovanja, smatra se da golubovi nikada neće biti u blizini prostora gdje je prisutna energija zla i negativnosti. Po vjerovanju naroda, postoje mnoge pojave koje nagovještavaju buduće događaje, treba ih samo znati čitati. Misli se na slušanje unutrašnjeg impulsa, a ja baš nekako funkcionišem po tom principu.

Dakle, riječ je o vrlo specifičnom posmatranju, koje se definitivno ne odvija očima, a prema nekim shvatanjima, ni racionalnim dijelom ljudskog bića.

Čovjek je mikrokosmos. Svi kosmički zakoni sažeti su u ljudskom biću. Duša kao magnet, samim svojim postojanjem, privlači svekoliko oblikovanje energije prirode. E, tako šesto čulo mi šapuće da se krilati prijatelji vraćaju zbog protoka energije koju osjećaju na vazdušnom ulazu u moj dom i da su tu otkrili idealno mjesto za sebe – mjesto gjde ljubav isijava.

“Moji“ golupčići se nakače i na maloj površini klime uređaja koja je tik uz prozor, a kada se lijepo smjeste onda krenu u razmjeni poljupčića. Nije u narodu bez razloga nastala izreka “Vole se kao golub i golubica“.

Čitam podatak da golubovi ostaju zajedno do smrti, privrženi su partneru. Kako je naglašeno, za tu vjernost i ljubav, kao što bi i trebalo za svaku pravu, golubovi se bore. Znajte, kada čujete da guču, oni se zapravo udvaraju.

Uvijek sam vjerovala da je kod golubova isto kao i kod nas ljudi (onih koji rade na istinskoj recipročnoj emociji). Odnos koji podrazumijeva posebnu emotivnu dubinu, ulaganje, istrajnost, upućenost jedno na drugog, spremnost da se damo u cjelosti… Odnosi trebaju vremena, povjerenje, strpljenje, razumijevanje, posvećenost i još mnogo toga!

Ne samo da naučimo o sebi već i o drugoj osobi koja je naš najbolji prijatelj i apsolutna ljubav jaka kao stijena. Neko ko se bori za nas i ko nas poštuje. Da jedno drugo ne shvatamo kao protivnike. Da jedno pored drugog možemo da se nesmetano „razvijamo“ i zajedno napredujemo u svemu što nam je cilj.

Takva ljubav stvori sasvim novu dimenziju stvarnosti. Apslolutno sve, sve ono što upravo rade ovi “moji“ golupčići “jer nema vremena za svakodnevnu dosadu. Postoji vrijeme za rad. I vrijeme za ljubav. To ne ostavlja prostor za neko drugo vrijeme“ (Koko Šanel).