Jonija – Kolijevka filozofske misli

Jonija – Kolijevka filozofske misli (Tales, Anaksimandar, Anaksimen)

Grci se, bez ikakve sumnje pojavljuju kao prvobitni naučnici i mislioci Evrope. Oni su kako navodi i Frederick Copleston, prvi tragali za znanjem radi njega samog, i težili su ka znanju u načunom, slobodnom i bespredrasudnom duhu. Jedan od najstarijih i najrazvijenijih naroda drevne Grčke bili su svakako Jonjanni, te su i prvi postavili i zasnovali temelje grčkoj, a time i evropskoj kulturi uopće. Nastojeći da misaono i razumski objasne suštinu svijeta i potraže njegov osnovni uzrok i princip, miletski filozofi napuštaju mitološka objašnjenja svijeta, budući da lična izmišljanja i fantaziranja uz božiju hijerarhiju na Olimpu nisu davala mnogo koristi, niti je u tome mitološkom fantaziranju postojalo racionalno – misaonog shvatanja vanjskog svijeta.

Pretpostavke o uticajima drugih naroda (posebice naroda sa Istoka i njihovih kultura) na formiranje mišljenja jonskih filozofa, obično kazuju da su Grci matematiku preuzeli od Egipćana, a astronomiju od Babilonaca. Postoje i druge pretpostavke – koje je teže ispitati i dokazati (reklo bi se i nemoguće) – o tome da je grčka filozofija došla iz Indije ili iz Kine. Pretpostavku o uticaju Egipćana i Babilonaca problematizirao je i Copleston, tvrdeći da je i više nego vjerovatno da je matematika u Grka pretrpjela uticaj Egipta, a astronomija uticaj Babilona – te ne iznenađuje činjenica da se upravo grčka nauka i filozofija počinje razvijati na onom području – području Jonije, gdje se i ostvarila razmjena sa Istokom (kulturna, trgovinska i sl.). Nadalje dodaje Copleston da pređašnje rečeno ne treba brkati sa iskazom da su Grci svoju naučnu matematiku izveli i prepisali iz Egipta, ili da su svoju naučnu astronomiju prepisali i izveli iz Babilona. U prilog ovoj pretpostavci Copleston kazuje: Da ostavimo podrobne argumente po strani, neka bude dovoljno to što ćemo ukazati da su matematiku Egipćana sačinjavali iskustveni grubi i brzi metodi za postizanje praktičnih rezultata. Dakle geometrija Egipćana se, uostalom, sastojala od praktičnih metoda za ponovno omeđavanje polja poslije izlivanja rijeke Nil. Naučnu geometriju nisu razvili Egipćani, nju su razvili Grci. Slično tome, i Babilonci su astronomska proučavanja izvodili radi proricanja. Ta astronomija je, uglavnom bila astrologija. Međutim, u Grka ona je postala naučna discpilina. Zato, čak i ako dopustimo da su praktična zemljomjerska matematika Egipćana i astronomska posmatranja babilonskih astrologa uticali na Grke i obezbjedili im pripremnu građu, to uopšte nije bilo nauštrb originalnosti grčkog duha. Nauka i mišljenje, nešto sasvim različito od čisto praktičnog proračunavanja i astroloških pouka, bile su djelo tog duha i (Grci) ne duguju ništa Egipćanima niti Babiloncima.

Svijest o postojanju vanjskog svijeta – brzo je proizvela pitanje, kojem su se posvetili prvi filozofi Jonije, naime kako je nastalo sveukupno mnoštvo objektivnog u svijetu, na koji se prirodni princpi to može svesti, i kakav je bio tok i proces postanka svega iz toga jednoga? Dakle, šta je prapočelo svih stvari? Ta pitanja postala su predmet teoretskog istraživanja i izučačavanja u miletskoj filozofskoj školi, a koju predstavljaju tri filozofa: Tales (oko 624. – 546. god. p.n.e.), Anakimandar (oko 610. – 564. god. p.n.e.) i Anaksimen (umro oko 525. god. p.n.e.). Na postavljeno pitanje o tome šta je prauzrok svih stvari i svekolikog mnoštva trojica filozofa daju različite odgovre. Za Talesa prapočelo je voda, Anaksimen je prapočelom odredio zrak, dok je spekulativno najdalje otišao Anaksimandar koji je prapočelo odredio kao nešto opšte, kao beskonačno i neizmjerno – apeiron.

Počelo ili načelo svih stvari (grč arche, lat. principium) valja razumijevati kako ga i Vladimir Filipović određuje u Filozofijskom rječniku u ontološkom smislu, kao prvotno iz čega sve proizilazi; osnov svega bitka, izlazište, početak, praizvor svega, prabitak ili prapočelo. U širem smislu znači ono o čemu nešto realno ovisi, ono što nešto uzrokuje i ono što nešto pokreće.

Talesova voda

Željko Kaluđerović u knjizi Rana Grčka Filozofija pocrtava činjenicu o oskudnosti izvora o svim presokratovcima, ističući da ipak o Talesu ponajmanje i znamo iz originalnih izvora: Ako sačuvani fragmenti presokratovaca reprezentuju svetle tačke arhipelaga koji se nalazi usred tamnog i prostranog okeana našeg neznanja o njima, onda je ostrvo koje predstavlja Talesa, zbog nedostatka originalnih fragmenata, svakako jedno od najmanjih. Odatle nam se kao najraniji izvor i svakako najvažniji autoritet o onome šta je Tales naučavao nadaje Aristotel, koji opet predstavlja “drugu ruku” informacija, što on često naglašava kada kazuje o Talesu, stoga se u njegovim iskazima o Talesu često nailazi i na izraze tipa: kaže se, govori se, čini se da je i Tales, po onome što spominju itd. U Metafizici Aristotel nam donosi najraniji prikaz Talesove filozofije:

Većina je onih, koji su se prvi počeli baviti filozofijom, mislisla da su prapočela svih stvari jedino u materijalnom obliku. Naime, iz čega se sve stvari sastoje, iz čega prvobitno postaju i u što konačno propadaju, s tim da supstancija ostaje mijenjajuči se samo u stanjima – to oni nazivaju elementom i prapočelom stvari. I zbog toga misle, da ništa ne postaje niti propada jer takva supstancija uvijek traje. Ta mora da postoji neka supstancija, ili jedna ili više njih, iz kojih drugo postaje, dok ona sama ostaje stalna. Ali o broju i vrsti takvog prapočela ne misle svi isto, nego Tales, začetnik takve filozofija, smatra vodu (kao prapočelo) – zato je i mislio, da je zemlja na vodi. Na tu je pomisao možda došao i na temelju toga, što je opazio, da je hrana svih bića vlažna i da sam toplina nastaje iz vlage i po njoj živi. Zbog toga je jamačno i nadošao na tu pretpostavku, a osim toga i da su sjemenke svih stvari po prirodi vlažne, a voda je u vlažnim stvarima prapočelo njihove prirode. Ima ih, koji misle, da su o prirodi već u davno doba jednako držali oni, koji su dugo prije sadašnjeg naraštaja prvi istraživali na teološki način. Oni su naime Okeana i Tetiju proglasili začetnicima roda i označili vodu kao nešto, čime se bogovi zaklinju, zapravo vodu, koju sami pjesnici nazivaju Stiks. Ono, čime se kunu, najčasnije je, a najčasnije je najstarije.

Postavlja se pitanje, zašto je Tales baš vodu izabrao kao načelo svih stvari. U eksplikaciji ovog odgovora autori razlge za takvo nešto dijele u dvije grupe: Mitski i Racionalni.

Razlozi koji pravdaju vodu kao izbor Talesova načela svih stvari u svojoj osnovi sadrže različite mitove i oni se također mogu podijeliti na dvije grupe, uticaj koji je na Talesa izvršila egipatska i babilonska mitologija i uticaj helenske mitologije na Talesa. Potonji razlozi su eskplicirani u drugom dijelu citiranog odlomka iz Aristotelove Metafizike, gdje se Aristotel referiše na Homera i stihove iz Ilijade – gdje se Okean glorifikuje kao početak bogova i svih drugih stvari. Homer je na taj način presudno uticao na Talesa prilikom izbora vode kao načela.

Egipatska i babilonska civilizacija su kako Kaluđerović navodi bile tzv. “riječne kulture” – utemeljene na Nilu i dvjema rijekama u Mezopotamiji (Eufrat i Tigris). S obzirom da je Tales verovatno boravio u Egiptu, neki su zaključili da je, na osnovu toga što je tamo mogao uočiti da voda zauzima veoma važno mesto u domaćim mitovima, te naučiti iz istih da zemlja jeste na vodi, on je te priče jednostavno preneo u Heladu, uz usvajanje stava da voda mora zbog svega navedenog biti i princip svega.

Racionalno tumačenje Talesova određenja vode kao počela svih stvari tumači se iz povezanosti vode sa samom idejom života. Ovo tumačenje je vjerovatno i najbliže samom Talesovom viđenju stvari – budući da je voda suštinska u svakom smislu za sam život. Uočavajući posljedice nakon smrti – naime hlađenje tijela i njegova evaporacija – ukazivale su Talesu na iščesznuće i samog života iz tog tijela. Voda se odatle nadaje kao načelo svih živih stvari.

Anaksimandrov apeiron

Anaksimandar je prvi filozof za koga možemo sa sigurnošću tvrditi da je nešto napisao, i prvi autor od koga postoje sačuvani pisani tragovi, jedini fragmet – i značajan misaoni stav koji nam je preostao iz Anaksimandrove zaostavštine. Heidegger za ovaj Anaksimandrov fragment kazuje da je on najstariji fragmet zapadnog mišljenja, te da je ovo i prvi iskaz grčke misli u smislu otpočinjanja filozofiranja kao mišljenja bitka.

U komentarima Aristotelove Fizike Simplikije donosi ovaj Anaksimandrov fragment:

Anaksimandar, Praksijadov sin, Milećanin, Talesov sljedbenik i učenik, izjavio je da načelo i element bića jeste ono neograničeno, upotrjebivši prvi taj izraz za načelo. On kaže da ni voda niti neki drugi od takozvanih elemenata (to nije), već neka druga neograničena priroda, iz koje nastaju sva nebesa kao i svjetovi u njima.

Cjelina ovog fragmenta biva dovršena onime što je Diels numerisao kao autentični dio samog fragmenta:

Anaksimandar…. načelo…. rekao da je bića ono neograničeno…. Iz čega, dakle, bića nastaju u to i propadaju po nuždi. Jer ona jedna drugima daju pravdu i naknadu zbog nepravednosti, po redu vremena.

Copleston zaključujući o vrijednostima Anaksimandrova nauka kazuje: Anaksimandrovo učenje pokazuje napredak u odnosu na Talesovo. Učenjem o nečem neodređenom bezgraničnom, iz kojeg nastaju sve stvari, on prevazilazi određenje bilo kojeg elementa kao prvobitnog. Štaviše, on polušava da, na neki nečin, odgovori i na pitanje kako se svijet razvio iz tog prvobitnog elementa.

Anaksimenov aer

Treći filozof u trijadi miletskih filozofa bio je Anaksimen, i bio je mlađi od Anaksimandra, budući da Teofrast za njega kazuje da je bio Anaksimandrov “družbenik”. Napisao je jednu knjigu, od koje je za nas ostao sačuvan jedan mali fragment. Kaluđerović navodi da na prvi pogled se čini kao korak unazad kada Anaksimen, nakon Anaksimandrovog apeirona, za prvobitno načelo postavi jednu tako “običnu” tvar, poznatu iz svakodnevog iskustva, kao što je vazduh.

Srž Anaksimenove filozofije Simplikije izlaže na sljedeći način:

Anaksimen, Milećanin, sin Euristratov, govori se družbenik Anaksimandrov, tvrdi kao i on (Anaksimandar) da je podležeće priroda jedna i neograničena, ali ne kao ovaj da je nedređena, već određena, nazivajući je vazduhom…. I on smatra da je kratanje vječno i da zbog njega nastaje promjena.

O Anaksimenu Ciceron kazuje:

(iza Anaksimandra) Poslije je njegov slušalac Anaksimen rekao da je zrak beskonačan, ali ono što iz njega nastaje konačno je: S druge strane nastaje zemlja, voda, vatra, a iz ovoga sve ostalo.

Moguće je da je Anaksimen na misao o vazduhu kao počelu svih stvari došao polazeći od fenomena disanja, jer čovjek živi onoliko koliko je kadar da diše, a Anaksimenu se iz tog razloga vazduh mogao učiniti kao načelo života. Anaksimen povlači paralelu između čovjeka i prirode uopšte. Baš kao što nas naša duša, budući da je vazduh, drži zajedno, tako i dah i vazduh obuhvataju čitav kosmos. Odatle je vazduh prapočelo svijeta, iz kojeg se rađaju stvari koje nastaju, koje su nastale i koje će biti bogovi i božanske stvari, dok ostale stvari proizilaze iz njegovih posljedica.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Aristotel: Metafizika
Hermann Diels: Predsokratovci fragmenti
Branko Bošnja: Grčka filozofija
Željko Kaluđerovič: Rana grčka filozofija
Frederick Copleston: Istorija filozofije
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik