Kad se razbistre početak i kraj

ovo je zapis o jednom vremenu
u kojem sve bi moguće
i ništa moguće

(Zapis o vremenu – Enes Kišević)

Umberto Eco (1932. – 2016. god.)

Kad se razbistre početak i kraj

Priča Kako počinje, kako završava, autora Umberta Eca, predstavlja višeslojnu igru čije temeljno načelo je postavljanje pitanja koja propituju samu prirodu umjetnosti, književnoumjetničkog teksta, vremena i prostora, čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Forma pitanja prožima sve pojedinačne elemente priče a ona, ukoliko se u obzir uzme i naslov, počinje i završava pitanjem. Efekat kojeg izaziva neodgovoreno, ili pak djelimično odgovoreno pitanje, jeste zadržavanje pažnje, usmjeravan je na detalje, oslobađajući osjećaj kretanja nepoznatim tlom, labirintom u kojem svako novo skretanje vodi ka novom pitanju koje osvježava i aktivira pažnju.

Lik koji je ujedno i pripovjedač, govori o vlastitoj, životnoj drami koja sa sobom nosi jedan dio pitanja: Kako završava?, dok nasuprot njega stoji lik koji na scenu iznosi i pitanje: Kako počinje?. Snaga pitanja kao okvira priče izražava se i u činjenici da bi se likovi,  uslovno rečeno, mogli „imenovati“ pitanjima, pa bi se lik/pripovjedač u tom slučaju zvao Kako Završava i njegovu životnu dramu, pored pitanja koje ga obilježava, činilo bi to što zna odgovor na pitanje kako počinje, a pokraj njega bi stajao Kako Počinje, koji zna odgovor na pitanje kako završava. Zajedno, ta dva lika kao dvije polovine naslovnog pitanja, naglašavaju njegovu kompleksnost, a paradoksalno je to što iz njihovog odnosa izranjaju i nova pitanja, a ne samo odgovori. Na taj način je iznad ove priče postavljen jedan veliki svjetleći upitnik čija sjena prekriva sve njene aspekte, ono što je opštepoznato, kao što je, npr. početak i kraj Edipovog putovanja, sada je oneobičeno, pa priča pruža mogućnost propitivanja, novu perspektivu. U skladu sa time, način na koji je organizovana sama priča, poigravanje sa odnosom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sa onim što je bilo, što jeste, i što bi moglo biti, pruža iskorak od uobičajenog mehanizma promatranja umjetnosti, a čini se i samog života.

Propitivanjem nekih opštepoznatih činjenica, priča nam omogućava da na tren zanemarimo tačan dijahronijski presjek, redoslijed onoga što su napisali Sofoklo, Shakespeare, Ibzen i Pirandello. Moglo bi se reći da drama, kao forma koja se odvija sad i ovdje, igra veliku ulogu u načinu konstruisanja unutrašnje logike ovog ispripovijedanog svijeta. Prije svega, predstave koje su gledali u teatru, likovi su promatrali kao nešto što jeste samo sada i ovdje, bez obaziranja na mogućnost čitanja onoga što su drame kao književnoumjetnička djela, i kao da nikada više, nigdje u svijetu, neće moći pogledati predstavu Hamlet. Jedan te isti svijet promatran iz različitih perspektiva izgleda kao neki drugi svijet, pa tako likovi ove priče poznaju dva različita Hamleta. Način na koji priča suptilno skida gusti veo uopštavanja, sastavljen od svima poznatih, stalno ponavljanih činjenica, omogućava promatranje umjetnosti iz jednog potpuno drugačijeg ugla, omogućava bolje razumijevanje i propitivanje onoga što je već poznato, i umjesto gustog vela, donosi prozračnu auru sastavljenu od bljeskova dvaju jednostavnih pitanja.

Sa stanovišta fabule, uzročno – posljedični tok radnje je jasan, svi znamo da je priča o Edipu dospjela u Freudove ruke, dok je sa stanovišta sižea i poigravanja sa odnosom onoga što jeste i onoga što bi moglo biti, i tu stavljen upitnik, kao da siže predstavlja klupko sastavljen od niza različitih mogućnosti za usmjeravanje i deautomatizaciju percepcije. U skladu sa tom unutrašnjom logikom cjelokupne priče, pripovjedač naglašava mogućnost, a ne okamenjenu činjenicu, da će on i Paolo Fabri godinama jedan drugom prepričavati početke i krajeve koje su propustili, i oduševljavati se onome što će za njih biti prvi kontakt sa cjelinom, sa onim okamenjenim počecima i krajevima. Zbog toga se pričanje ne završava tačkom, nego upitnikom koji dalje propituje smisao takvih početaka i krajeva, i umjesto njih nudi mogućnost putovanja vozom u koji se može uskočiti i iz kojeg se može iskočiti u bilo kojem trenutku, nudi mogućnost uživanja u umjetnosti u momentu koji će biti slobodan i neovisan od onoga što je bilo prije i onoga što će biti poslije njega.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Eco, Umberto: Kako počinje, kako završava.