Roman “Noveška šuma” Harukija Murakamija – Putovanje neutabanom stazom sjećanja

Haruki Murakami (1949. god.)

Putovanje neutabanom stazom sjećanja (Esej o romanu Noveška šuma, Harukija Murakamija)

Da vidimo sada: o čemu je to Naoko pričala onog dana? Naravno, o bunaru u polju. Ja zaista ne znam da li je ikad postojao takav bunar. On je mogao biti slika ili znak koji je postojao samo u Naokinoj svijesti, kao i sve ostale stvari što ih je onih mračnih dana ispredala u glavi. Ali kad mi ga je opisala, nisam više nikad mogao pomisliti na tu livadu bez bunara. Od tog dana, slika nečeg što nikad nisam vidio svojim očima postala je nerazdvojiva od stvarnog prizora u kojem se polje prostiralo preda mnom. Bunar mogu detaljno opisati. Nalazio se tačno na granici između livade i šume – tamni otvor u zemlji prečnika jednog metra, skriven u travi. Ničim nije bio obilježen – ni ogradom ni ivičnjakom (barem se ništa nije vidjelo iznad nivoa zemlje.) Bila je to samo rupa, rupa koja je zjapila.

Mračna, beskonačno duboka i neoznačena rupa, bunar koji kao da čeka onoga koji će, sasvim slučajno, šetajući jednog sunčanog dana livadom koja graniči sa šumom, doći do njega i spoznati njegovu tamu, motiv je pomoću kojeg se u romanu Norveška šuma, autora Harukija Murakamija, predstavlja ono što, iz perspektive glavnog junaka, izgleda kao jedan mitski svijet, mitsko vrijeme, svijet prošlosti, sjećanja i pamćenja. To je bunar za kojeg niko ne zna gdje se nalazi, ali su svi svjesni njegovog postojanja, njegove dubine i opasnosti koju sa sobom nosi. Kao što roman Kafka na žalu, završava sa opisom šume kao jednog mitskog prostora u kojem je sve moguće i gdje je smrt sveprisutna, tako i roman Norveška šuma počinje opisom jednog svijeta koji se nalazi na samoj granici između livade i šume, života i smrti, sna i jave. Na taj način je radnja cjelokupnog romana Norveška šuma dovedena u vezu sa opisom ovog graničnog prostora i bunara koji se tu nalazi, gdje je već nagoviještena preovladavajuća atmosfera melankolije i nostalgije. U skladu sa tim, i likovi romana su predstavljeni kao ljudi koji konstantno borave u ovom prostoru između života i smrti, sna i jave, hodanja u snu i noćne more, opisani su kao ljudi koji žele živjeti, a čiji je život u potpunosti obavijen smrću.

Bunar je simbol, on predstavlja krug, kao jedan od najvažnijih oblika koji  obilježavaju antički mit i tragediju, a sa njim je u vezi i simbol spirale koji odgovara fragmentiranoj strukturi ovog romana, i položaju glavnog junaka koji prolazi kroz labirint obilježen smrću. Dakle, simbolički oblici odgovaraju mitskom načinu mišljenja, tj. logici koja je svojstvena mitu, pa tako i opis mitskog prostora šume i bunara koji se nalazi kraj nje odgovara logici i atmosferi cjelokupnog romana. Glavni junak romana Norveška šuma, ljude oko sebe promatra kao simbole za koje vezuje tačno određene emocije i sjećanja: Naoko je djevojka koju obilježavaju nostalgija, melankolija i smrt, dok je Midori njena čista suprotnost, ona je energična i puna života, njegovog prijatelja Jurišnika obilježava tačnost i organizovanost, dok je Nagasava predstavnik principa raskalašenosti.

Kako naglašava J. E. Cirlot u svojoj knjizi A Dictionary of Symbols, enclosing beings, objects or figures within a circumference has a double meaning: from within, it implies limitation and definition; from without, it is seen to represent the defence of the physical and psychic contents themselves against the perils of the soul threatening it from without, these dangers being, in a way, tantamount to chaos, but more particularly to illimitation and disintegration.Krug označava vječnost, ali istovremeno ukazuje na distinkciju između otvorenosti i zatvorenosti, onih koji se nalaze u njemu i onih izvan njega, to je oblik koji ukazuje na ponavljanje patnje Torua Watanabea, a obrisi njegovog karaktera su na taj način dovedeni u vezu sa položajem antičkih junaka, koji uvijek i iznova postaju svjesni nužnosti svoje tragične sudbine. To je dodatno pojačano tematiziranjem osnovnih principa antičkih tragedija: Watanabe nikada ne propušta predavanje iz Drame, a poseban značaj pridaje predavanjima o Euripidu, gdje saznaje šta je to deus ex machina i kako je pojam “boga” drugačiji kod Euripida i kod Eshila ili Sofokla. Na jednom od ovih predavanja Watanabe upoznaje Midori koja će postati jedina osoba u njegovom životu koja bježi od Thanatosa natrag ka Erosu. Nasuprot Midori stoji Naoko, koja će izvršiti samoubistvo, pobjeći od Erosa ka Thanatosu.

Smrti ljudi koji ga okružuju, Toru Watanabe doživljava kao vlastitu smrt, tj. svaki put kada neko od njegovih prijatelja izvrši samoubistvo, jedan dio njegovog karaktera umire sa njima, jer se sve ono što drugi likovi predstavljaju odražava u glavnom junaku, on se prilagođava njima.  Kada je sa Naoko, on u potpunosti uranja u melankoliju, u svijet sazdan od rutine i navika, gdje nostalgično pjeva pjesmu Norwegian Wood, a kada je sa Midori onda uranja u svijet plesa i neobičnog humora, u život koji pokušava pobjeći od mehaničkog, rutinskog ponavljanja. Midori je djevojka koja je izgubila i majku i oca, a oboje su umrli od tumora na mozgu, ona je promatrala proces umiranja svojih roditelja, stoga ima potpuno drugačiji odnos prema smrti, a ironija koja ga obilježava dovedena je do granice apsurda u njenom opisu sahrane: Ma jok, sahrana nije bila nikakav problem, imamo puno prakse u tome. Obučeš crni kimono, zasjedneš k'o dama, a svi ostali odrade posao – jedan ujak, jedan susjed i njima slični. Donesu sake, naruče suši, govore utješne stvari, plaču, prenemažu se, dijele pokojnikove stvari za uspomenu. To je lahko, to je zabava.

Okvir romana jeste pjesma grupe The Beatles, koja nosi naziv Norwegeian Wood (This bird has flown), i, kao što se u romanu Kafka na žalu, tematizira istoimena pjesma koju je napisala gospođica Seki, tako je i u romanu Norveška šuma, pjesma povezana sa  likom djevojke Naoko:

I once had a girl, or should I say, she once had me…
She showed me her room, isn't it good, norwegian wood?
She asked me to stay and she told me to sit anywhere,
So I looked around and I noticed there wasn't a chair.
I sat on a rug, biding my time, drinking her wine
We talked until two and then she said, “It's time for bed”
She told me she worked in the morning and started to laugh.
I told her I didn't and crawled off to sleep in the bath
And when I awoke, I was alone, this bird had flown
So I lit a fire, isn't it good, norwegian wood.

Odnos Naoko i Watanabea predstavljen je kroz ovu pjesmu koja je obilježila vrijeme kada je Watanabe posjećivao Naoko, koja je boravila u jednoj vrlo neobičnoj vrsti privatne ustanove za liječenje duševnih bolesti. Ona u suštini pati od depresije, što je posebno naglašeno onda kada ljekari i drugi uposlenici ove ustanove razgovaraju sa Watanabeom o njenom stanju. Međutim, kroz nagle promjene raspoloženja, mjesečarenje i pričanje u snu, nagoviješteno je da bi Naoko mogla imati i tzv. multiple personality disorder, a to je motiv kojeg, kako objašnjava John Wittier Threatu svom tekstu Murakami Haruki and the cultural materialism of multiple personality disorders Haruki Murakami često koristi u svojim romanima kako bi naglasio kompleksnost patnje određenog lika. Također, jasno je da zbog činjenice da ljekari ne mogu sa sigurnošću reći tačan naziv psihičkog oboljenja od kojeg pati Naoko, Murakami dodatno podcrtava kompleksnost jednog ljudskog bića, nemogućnost da se ono definiše: Medicine’s problem is that there is no definition of a ‘multiple’, only a prototype; and ‘personality’ is a term that has always resisted scientific rigour. Naoko je predstavljena kao djevojka-personifikacija melankolije i nostalgije, duše koja pati za prošlošću i izgubljenim životom: njena sestra je počinila samoubistvo tako što se objesila, njen momak Kizuki, koji je ujedno bio i Watanabeov najbolji prijatelj, također je izvršio samoubistvo, a u konačnici će i ona počiniti samoubistvo vješanjem. Nju karakteriziraju česte i nagle promjene raspoloženja, ona je ta koja Watanabeu opisuje bunar koji se nalazi na granici između livade i šume, kao prostor granice između života i smrti, ona doslovno postaje žena koja čeka svoju smrt, koja hoda na toj granici. U skladu sa time, moguće je napraviti paralelu između nje i lika gospođice Seki iz romana Kafka na žalu, jer je i ona predstavljena na isti način, kao žena koja čeka da umre i čija smrt ne donosi iznenađenje. Pisma pomoću kojih komuniciraju Naoko i Watanabe, inkorporirana su u strukturu romana kao neka vrsta pečata koji čitatelju omogućava da se još snažnije identificira sa likovima, da dobije osjećaj kako čita neku vrstu memoara, ili pak ispovijesti. U jednom od pisama Naoko kaže: Ponekad se pitam sljedeće: DA smo se ti i ja sreli u sasvim običnim okolnostima i DA smo se jedno drugom svidjeli, šta bi se desilo? DA sam ja bila normalna i DA si ti bio normalan (što, naravno, i jesi) i DA nije bilo Kizukija, šta bi se desilo? Naravno, ima previše ovih “DA”.

Ovo mjesto predstavlja jedan od “procjepa” u tekstu, mjesto na kojem roman ukazuje navlastitu logiku, ogoljavajući insistiranje na načelu kontingencije, slučaja koji razbija okamenjenost prošlosti i govori o prirodi sjećanja, o mogućnosti poigravanja sa rasporedom pojedinačnim fragmenata.  Watanabe će nekoliko puta proživljavati gubitak, smrt ljudi koji su mu bili najbliži, ali njihova smrt nije posljedica neke teške bolesti, starosti ili nesreće, već se radi o samoubistvima. Prvo je samoubistvo izvršio  njegov prijatelj Kizuki, zatim njegova djevojka Naoko, pa prijateljica Hacumi, a njihove smrti u strukturi romana funkcionišu poput “prelomnih” trenutaka nakon kojih Watanabe svaki put odluči krenuti na kraće ili duže putovanje, kada jednostavno sjedne u voz i pusti da ga odvede bilo gdje, ali sa sviješću da će se uvijek vratiti na mjesto sa kojeg je i krenuo. Njegova putovanja se odvijaju i na nivou svakodnevnice, jer svaki put kada osjeti težinu svijeta koji ga okružuje, on odlazi na dugu šetnju kroz Tokio, “tumara” njegovim ulicama u potrazi za odgovorima. Watanabeovo putovanje, njegov razvojni put ima formu spirale čiji svaki naredni krak predstavlja trenutak preloma i smrti, što podsjeća na formu bunara koji je opisan na početku romana kao rupa koja zjapi i čija praznina donosi smrt. Međutim, to je spirala koja nema jasno određen kraj, ona se ne sužava, ne vodi ka nekom tačno određenom cilju, djeluje poput labirinta u kojem svako novo skretanje podstiće osjećaj izgubljenosti.

Patnja glavnog junaka romana Norveška šuma, leži upravo u tome da se uvijek i iznova suočava sa smrću svojih najbližih, pa čak i onda kada je od njihove smrti prošlo više od 20 godina, nagla bujica sjećanja podstaknuta pjesmom Norwegian Wood, izazvat će još jedan val sukobljavanja. Zahvaljujući tome što je roman napisan u prvom licu, glavnog junaka možemo nazvati nepouzdanim pripovjedačem kojeg obilježava subjektivnost, specifičan pogled na svijet i snažna emotivna reakcija na sve ono što se dešava oko njega, omogućeno je oživljavanje prošlosti iz sjećanja. Sjećanje nije jasno definisano, ukvireno i okamenjeno, ono je konstrukt, fragmentirana slika prošlosti koju Watanabe pokušava objasniti. Njegova prošlost je prekrivena krvlju i suzama, a jasno je da je povezana i sa piščevim doživljajem 60—ih godina XX stoljeća. Način na koji Toru Watanabe plaća dug ovoj fragmentiranoj prošlosti jeste pokušaj njenog uokvirivanja, samim time što je zapisuje, a to radi i sam Haruki Murakami činom pisanja romana koji je prožet njegovim sjećanjima.

Kada je Watanabeov prijatelj Kizuki izvršio samoubistvo tako što se zatvorio u auto i pustio plin, Watanabe potpuno mijenja način na koji doživljava svijet i društvo koje ga okružuje. Jednostavan, infantilan i bezbrižan pogled zamjenjuje svijest mladića koji sazrijeva skoro pa preko noći i naglo se suočava sa kompleksnošću života:

Smrt nije bila suprotnost životu.Bila je već tu, u samom mom biću, oduvijek je bila tu – i nikakva borba mi neće pomoći da to zaboravim.Kad je ona majske noći otrgla sedamnaestogodišnjeg Kizukija, otrgla je i mene.Sa svojim osamnaest godina, preživio sam sljedeće proljeće sa onim čvorom u grudima, ali sam se cijelo vrijeme borio da ne postanem preozbiljan. Osjećao sam, iako nejasno, da nije bilo isto uozbiljiti se i približiti se istini. Ali smrt je bila činjenica, ozbiljna činjenica, bez obzira kako na nju gledali. Zaglavljen u ovoj kontradikciji koja me gušila, nastavio sam da živim stalno se vrteći u krug.Bilo je to čudno vrijeme, kad ga se sjetim.U sred života sve se vrtilo oko smrti.

Mogli bismo reći kako su svi pojedinačni elementi romana, svi njegovi fragmenti, povezani sa pjesmom Norwegian Wood, kao okvirom koji ih okuplja na jednom mjestu. Također, zahvaljujući pjesmi kao precizno postavljenoj referentnoj tački koja služi kao vezivno sredstvo koje povezuje fragmente u jednu cjelinu, unutar samog romana nastaje specifična mitologija i njena vlastita logika koju određuje atmosfera melankolije, gubitka i nostalgije. Prije svega, pjesma Norwegeian wood, nastala je 1965. godine, a u 60.-te godine XX stoljeća je smještena i radnja romana. Na početku romana ova pjesma funkcioniše kao dinamički motiv, ona pokreće radnju, bolje rečeno, ona pokreće bujicu sjećanja u 37. godišnjem Toruu Watanabeu koji sjedi u avionu, na putu za Njemačku, čuje ovu pjesmu i krene zapisivati svoja sjećanja.

Dakle, odmah nam je na početku jasno da je jedna od najbitnijih tema  romana sjećanje i odnos prema prošlosti jer, kada krene pripovijedati o prošlosti, pripovjedač u potpunosti uranja u nju. Pored sjećanja tu je i tema putovanja, jer je ono što Toru Watanabe kao glavni lik i pripovjedač romana opisuje, zapravo Odiseja jednog 19. godišnjaka, njegovo putovanje, odrastanje i suočavanje sa smrću. Dakle, roman počinje tako što glavni junak putuje iz Japana u Njemačku, pri čemu se uspostavlja paralela između simbola koji obilježavaju prostor Istoka i prostor Zapada koji se prepliću unutar romana, a upravo je putovanje, i to ne samo kao kretanje od tačke A do tačke B, nego i kretanje junaka prema vlastitoj sudbini, tj. otkriću nužnosti vlastite sudbine, kao jedna od najznačajnjih tema antičkih mitova, povezana sa autobiografskim aspektima ovog romana. Kako navodi Takashi Muto u svom tekstu pod nazivom Acceptance and Commitment Therapy is “Murakami Haruki”, Murakami's work is associated with Western-inspired, but globally-oriented postmodern literature as a kind of rebellion against traditional Japanese writing and culture generally. Bitno je napomenuti da je Haruki Murakami napisao Norvešku šumu dok je boravio u Evropi, tačnije u Palermu, a u romanu se mogu vidjeti, kako objašnjava Rebecca Suter, elementižanra putopisa, and the author’s complex positioning within the context of contemporary travel writing as both a Japanese and a global author, a complexity that compels us to move beyond the simple dichotomy of nostalgia and cosmopolitanism often used to approach the postwar travelogue genre.

Roman Norveška šuma predstavlja svojevrsni ogled u kojem se, kao u nekom neobičnom laboratoriju, na eksperimentalni obzor postavlja kompleksna mreža čija čvorišta su mjesta preplitanja različitih niti, pamćenja, kontemplacije, iščekivanja, nadanja. H. Bergson u svojoj knjizi Materija i memorija, uspostavlja distinkciju između tzv. voljnog i nevoljnog pamćenja, a glavnu ulogu u razlikovanju ova dva fenomena igra ljudsko tijelo. On u prvi plan stavlja djelujućeg ljudskog subjekta, aktivno tijelo koje postaje privilegovano, dok Murakami  privileguje nevoljko pamćenje, pri čemu su tijelo, i aktivirana čula kao neka vrsta medija, provodnika, koji omogućava i olakšava čovjekovu komunikaciju sa prošlošću. Naglasak je na tome da pripovjedač nije mogao doći do tog iskustva svaki put kada bi čuo pjesmu Norwegian Wood (This bird has flown), zbog toga će se pripovjedač sa tim osjećajem ponovo susresti bez upozorenja, naglo i bez pripreme, što će prouzrokovati oživljavanje svijeta satkanog od pamćenja. U skladu sa time, njegovo kretanje izgleda poput padanja  u bunar, u  opasnu tamnu rupu koju obilježava zadah smrti.  Bergson kaže kako je ravan akcije ona u kojoj je naše telo zbilo svoju prošlost u motoričke navike, te da je ravan memorije ona u kojoj naš duh čuva u svima njegovim detaljima pregled našeg proteklog života. Murakami tematizira odmicanje od motoričkih akcija i približavanje detaljnom pregledu prošlosti, gdje je poseban naglasak stavljen na puninu proživljenog iskustva, želju da se zakorači u prošlost i zonu sjećanja. Kako navodi Branimir Janković u svom tekstu pod nazivom Teorijsko-istraživački pristupi / Historija sjećanja i pamćenja, odnos pamćenja i sjećanja imao je posebno značajnu ulogu i u antičkoj Grčkoj, kao odnos iz kojeg proizilazi, između ostalog, i mitologija, a tada se kulturno pamćenje počinje cijeniti nadasve kao ono koje omogućuje zadobivanje pregleda nad kozmičkim redom. Da bismo se prisjetili detalja jednog konkretnog trenutka iz prošlosti potrebno je udaljiti se od sadašnjosti i pristati na sanjarenje, međuprostor u kojem boravi pripovjedač romana Norveška šuma.Kako naglašava Bergson mi praktično zapažamo samo prošlost, jer je prava sadašnjost neuhvatljivi progres prošlosti koji nagriza budućnost.

U romanu se, kao književnoumjetničkom tekstu, pokazuje logika putem koje umjetnost oneobičava stvarnost, sprječava življenje prožeto navikama, ustaljenim kretnjama i doživljajima koji se putem ponavljanja utiskuju u tijelo poput vodenog žiga. Samim time što je dao prednost ovom nevoljkom pamćenju, Murakami je omogućio da se, onda kada pripovjedač krene pričati o prošlosti, napravi potpuni odmak od sadašnjosti što čitateljima pruža mogućnost spoznaje svijeta jednog devetnaestogodišnjaka i promatranje njegovog razvojnog puta. Voljno pamćenje prati poznatu stazu, unaprijed određeni redoslijed, dok nevoljno pamćenje osvjetljava i stazice i puteljke pokraj nje, omogućava suočavanje i vraćanje prošlosti u život. Sve to doprinosi postepenoj spoznaji da je Toru Watanabe jedan rascijepljeni subjekt koji je „bačen“ u svijet fragmentiranosti kojemu pokušava dati neki smisao. Voljno pamćenje prati poznatu stazu, unaprijed određeni redoslijed, dok nevoljno pamćenje osvjetljava i stazice i puteljke pokraj nje, omogućava suočavanje i vraćanje prošlosti u život.

Toru Watanabe se razlikuje od svojih vršnjaka, prije svega jer se suočio sa smrću svojih prijatelja, on mnogo čita, ali ne japanske pisce i ne mnogo novih knjiga, nego uvijek i iznova čita iste knjige pisaca kao što su F. Scott Fitzgerald, Truman Capote i John Updike, sluša popularnu američku i evropsku muziku,  Beatlese, Blue Velvet, Boba Dylana –  uživa u umjetnosti i popularnoj kulturi koja dolazi izvan Japana. Na taj način je napravljen presjek jednog društva, dočarana je atmosfera u kojoj žive bespomoćni mladi ljudi koji žele promijeniti stanje svijeta. U romanu se uspostavlja paralela između ličnih, porodičnih i psihičkih problema sa kojima se likovi suočavaju, i svijeta koji ih okružuje. Zbog toga je jedna od najvažnijih tema ovog romana samoubistvo kao finalni krik, pokušaj stvaranja kakve-takve promjene, te kretanje granicom između livade i šume, jednostavnosti i kompliciranosti, jave i sna, života i smrti. Kada, na samom početku romana, Toru opisuje studentski dom, on kaže:

Dom je imao sve što se moglo poželjeti. Postojao je samo jedan problem: njegov politički zadah. Domom je upravljala neka sumnjiva fondacija u čijem centru je bio jedan ekstremni desničar, i bilo je nečeg neobično izvitoperenog – bar što se mene tiče – u načinu na koji se upravljalo domom.

Ono što pripovjedač ovdje opisuje jeste mehanizam funckionisanja kapilarno rasprostranjene moći, svijet u kojem sve mora savršeno funkcionisati, i gdje nema mjesta za slučaj i kontingenciju. Međutim, jednom takvom svijetu je Murakami suprotstavio upravo poetiku kontingencije, slučaja koji narušava „temeljni duh“ besprijekorno čiste slike koju mehanizam kapilarno rasprostranjene moći nastoji održati.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Bergson, Henri: Materija i memorija- ogled o odnosu tijela i duha.
Cirlot, J. E.:  A dictionary of symbols.
Murakami, Haruki: Norveška šuma.
Muto, Takashi: Acceptance and Commitment Therapy is “Murakami Haruki”
Suter, Rebecca: Between self-promotion and cultural politics: Murakami Haruki’s travelogues.
Whittier Threat, John:  Murakami Haruki and the cultural materialism of multiple personality disorder.