Putopisi Tvrtka Kulenovića

Tvrtko Kulenović (1935. – 2019. god.)

Sve teče, sve se kreće

Putopisi Tvrtka Kulenovića

Tvrdio sam da nije pravi posao putopisca da se bavi pojedinim krajevima i mestima nego da istražuje sam proces putovanja, način na koji mi menjamo mesta i način na koji mesta menjaju nas.

U svojoj knjizi Kultura putovanja, Dean Duda postavlja pitanje na koji način se povezuju književnost  i kultura putovanja, prije svega, preko putopisa, a tu se onda postavlja i pitanje literarnosti putopisa. Putopisna djela Tvrtka Kulenovića predstavljaju putopisnu prozu, ali se u njoj pojavljuje i esejistički stil, kao i ponekad izrazito naglašeni poetski stil pretočen u prozu, što je čini specifičnom i žanrovski fluidnom. Sam put do tamo doživljen je i predstavljen kao uzbudljivo prisjećanje i preispitivanje autorovo: u vezi s prvim, djetinjim predstavama o dalekom svijetu, o „debelom moru, o gusarskim avanturama, o ukletom blagu, o bitkama na moru  o brodolomima najvećih junaka dječje i omladinske književnosti – ali i o indijskoj religiji i filozofiji što ih je upoznao iz onih „težih“ i „ozbiljnijih“ tekstova(…). To tamo, autoru nije strano i egzotično, nego ga pokušava povezati sa vlastitim, prošlim iskustvima i inkorporirati u svoju svakodnevnicu, što će postati dio njegove budućnosti, i tako u krug.

Kako navodi James Clifford u svom tekstu Putujuće kulture, u okviru zbornika Politika teorije, očito, puno različitih vrsta ljudi putuje, usvajajući kompleksna kulturna znanja, priče, politička i interkulturalna shvaćanja, a da ne proizvode “putopise”. Putopise pišu putnici, skitnice koji uporedo sa kretanjem od tačke a do tačke b, kreću i na svojevrsno unutrašnje putovanje, reflektiraju stanje svog duha u svijetu koji ih okružuje. Na samom početku knjige Čakra – Istok Zapadu danas, Tvrtko Kulenović citira Renea Domala: Nije reč o tome da treba da imitiramo tradicije nekog drugog naroda, nego da pomognemo, onim što je u njima univerzalno ljudsko, onima koji nastoje da daju dublji smisao rečima naše vlastite kulture. Mogli bismo reći da ovaj citat ilustrira atmosferu svih Kulenovićevih putopisa, a to je želja za pronalaženjem univerzalno ljudskog, pri čemu je putnik isti, samo je kontekst u kojem se on nalazi drugačiji. Duda objašnjava kako logika putovanja odgovara logici pripovijedanja, stoga je sasvim jasno da se putovanje i pripovijedanje međusobno prepliću, kao i svaka priča i putovanje ima svoj početak, sredinu i kraj, podrazumijeva povratak, tu se javljaju neka opšta mjesta kao što su znamenitosti i elementi kulturne baštine, ali i lični doživljaj, poigravanje sa simbolima.

Putnik u Kulenovićevim putopisima, kao junak u njegovom romanu Istorija bolesti, pa kao i čitatelj koji aktivno učestvuje u procesu čitanja,  putuje ka indentitetu specifičnim fragmentiranim tkivom, mozaikom sastavljenim od niza dijelova koji se, na prvi pogled, ne uklapaju jedan u drugi, ali funkcionišu poput cjeline. Dakle, to je jedna fluidna, otvorena cjelina, a takav je i njen subjekt čije tijelo se istovremno konstituira i dekonstruira. Tako u okviru jedne fluidne cjeline nastaje i specifična mitologija, unutrašnja logika koja vlada u svim Kulenovićevim putopisnim i proznim djelima. To je mitologija koja, u skladu sa poetikom postmodernizma, počiva na fragmentiranosti, „iscjepkanosti“, otvorenosti i višeznačnosti simbola. U Kulenovićevim djelima vlada smjena procesa mitologizacije i demitologizacije, tijelo putnika-pisca, kao i tijelo junaka njegovog romana Istorija bolesti, pod okolnostima putovanja i rata, u komunikaciji i kontaktu sa drugim, sa drugačijom kulturom, sa smrću i nasiljem, nastaje, konstruira se, ali se istovremeno i dekonstruira, ukazujući na vlastitu fluidnost. 

Razumijevanje višeznačnosti simbola od posebne je važnosti za razumijevanje Kulenovićevih djela jer se pojedini simboli javljaju kao konstanta, ali i kao mjesta na kojima se može uočiti naglašena autoreferencijalnost, kao i intertekstualnost. U knjigama Majka voda i Odanost jugu javlja se poglavlje Smrt u Veneciji, koje predstavlja direktnu intertekstualnu poveznicu sa istoimenim romanom Thomasa Manna. Smrt o kojoj govori Kulenović je smrt dječaka koji se utopio: Došla je smrt. Smrt u Veneciji a niko nije von Ašenbah. Otac u roze gaćama savija se nad mrtvim detetom a smrad kanala diže se u nebo. Ružna slika besumnje, ako ćemo pravo ružna je smrt, uvođenjem ružnog dekouruma ona se ponižava pa se takav postupak može jedino pozitivno oceniti.  U romanu Smrt u Veneciji, Gustav von Aschenbach predstavljen je kao čovjek koji ne poznaje život, čovjek koji živi po apolonijskom principu, koji umjetnost smatra hladnom, krutom dužnosti. Već iz samog naslova, Smrt u Veneciji, smrt je prizvana u našu svijest i stavljena nasuprot Veneciji kao specifičnom toposu koji označava sve samo ne smrt, ali će za junaka Mannovog romana, kao i za Kulenovića, Venecija biti i mjesto susreta života i smrti.

Mogli bismo reći da se kao jedno od dominantnih obilježja Kulenovićevih djela postavlja komunikacija, tj. susret s drugima, ali i sa samim sobom. U svojoj knjizi Rezime: autorefleksija, umjetnost i komunikacija prozne magije, Kulenović kaže da je simbol prozor u dva svijeta, unutrašnji i spoljašnji, i to tako namješten da se ne samo ima uvijek šta vidjeti, nego tako da se i to što se vidi uvijek ima s čim drugim povezati: simboli se ulančavaju(…). U Kulenovićevim djelima spajaju se simboli Istoka i Zapada, i na taj način pružaju nevjerovatno proširenu i kompleksnu sliku zbilje, a sve to sagledano iz perspektive subjekta koji nije obestjeljen, nego posebnu pažnju posvećuje opisu svog tjelesnog stanja, on osjeća, znoji se dok se penje ka Panteonu da bi ga mogao vidjeti u zoru, biti prvi i jedini čovjek koji će gledati kako sunce, još jednom, pozdravlja suhi krajolik, on voli, pati, tijelo boli i leži u bolesničkoj postelji.

Dakle, jedna od najvažnijih tema Kulenovićevih putopisa jeste pitanje odnosa Istoka i Zapada, dva različita pogleda na svijet, dvije različite filozofije življenja koje se zapravo spajaju u putniku koji dolazi sa područja Balkana kao mjesta susreta ovih dviju kultura. Dakle, Balkan i sam funkcioniše poput simbola spoja i cjelovitosti, ali i jedne fluidnosti, otvorenosti, što sa sobom nosi putnik u Kulenovićevim putopisima. Knjiga eseja pod naslovom Čakra, u sebi sažima sve najvažnije aspekte ovog pitanja odnosa Istoka i Zapada, a sami naslovi poglavlja Čovjek bez velikih slova, Istočni duh i zapadna nauka,Zografe, dokle tvoj pogled dopire, i podnaslova kao što su Čovek i svet, Put bića i nebića, Čovek i istorija, Istina kao biće i stroj, daju nam do znanja da autor želi prevazići binarne opozicije koje predstavljaju tekovinu nauke. Zapad je po redu zbivanja zainteresovan na prvom mestu za analizu. Zapad želi napraviti jasnu klasifikaciju pojmova, želi razumjeti i na eksperimentalni obzor postaviti sve što može, dok Istok želi razumjeti. Kako naglašava Kulenović, ljudi sa Zapada razvili su različite sisteme grijanja, grijemo se na različite peći, dok tibetanski monasi regulacijom disanja zagrijavaju vlastito tijelo. Ljudi Istoka ne oslanjaju se na mašine, već na princip fluidnosti i saživljavanja sa svijetom, sa prirodom. Čovjek Zapada, tj. Evrope,  vjeruje u moć nauke i tehnologije, boji se smrti, a još od srednjovjekovlja u tijelu vidi grijeh.                  Zapadna civilizacija i njen put bića (bivanja) osiromašio je ljudsko biće (ontos) lišivši ga, u borbi za opstanak i za prevlast nad prirodom, bogatstva koja mu je obezbedila istočna orijentacija.  Zbog toga je naslov knjige putopisa Mehanika fluida, u kojemu se nalazi i jedno od poglavlja iz knjige Majka voda, a to je, Vidici, Prvi vidik: Voda, sam po sebi paradoksalan jer sažima dva različita koncepta, mehaničko, kruto, jasno definirano i vodu, fluidnost, neograničenost i višeznačnost života, što će se u knjizi Majka voda postaviti kao osnovni princip ljudskog postojanja.

Putovanje podrazumijeva traženje, lutanje, a ne puko posjećivanje, čak i onda kada putovanje traje kratko ili ako se putnik na nekom mjestu zadrži svega nekoliko sati, on će krenuti i na unutrašnje putovanje, propitivanje sebe i vlastitog položaja u svijetu. Knjigu pod naslovom Putovanja Tvrtko Kulenović počinje opisom svog puta u Francusku. Nalazi se u vozu i sluša Indijca Ramana Raddž Ursa koji pripovijeda o šoku koji je doživio ugledavši poslijeratne ruševine u Njemačkoj, koje su nalik tek isušenom moru, a koje su obnovljene skoro pa preko noći, a nekim čudom su i ljudi postali drugačiji, sakrili su sjenke zla duboko u more. Autor objašnjava kako bi ovaj kratki i poučni govor primio sa velikim razumijevanjem, prihvatio i komentarisao da se nalazi u drugim okolnostima, ali sada se nalazi u vozu, na putovanju, sada mu na um padaju Bauduleaireovi stihovi, pjesma velikog pjesnika zemlje u koju se zaputio:

Šta hoće ona od mene? Dolazi od pesnika cveća i zla, ali šta traži u zagušljivom kupeu druge klase među priprostim, dobrodušnim svetom? Želi li možda da me ovako zbijenog među dva nemačka debeljka, na svoj prilično bizaran način vrati u sobu francuskog prijatelja i da me pita šta mi je ovo trebalo, kao što se uvek pita na početku putovanja?  Mogli bismo reći da je ovo jedno od najvažnijih pitanja Kulenovićevih putopisa,  gdje se osoba koja putuje, a koja je pri tome pisac, umjetnik, pita zašto to uopšte čini. Ovdje se, također, nagovještava pitanje koje će biti jedno od centralnih tema Kulenovićevih putopisa, a to je pitanje šta se dešava sa osobom, subjektom koji putuje, šta se dešava sa njegovim tijelom, načinom na koji komunicira sa svijetom oko sebe.Nije slučajno što samo putovanje počinje opisom boravka u kupeu voza, kao jednog od najvažnijih toposa u književnosti, tj. u romanima. Prostor voza na taj način funkcioniše kao mjesto susreta, mjesto gdje se mogu čuti različiti glasovi, vidjeti različiti ljudi, gdje se može doći u kontakt sa drugim i drugačijim, a bez tog kontakta nema ni komunikacije, pa tako ni umjetnosti. Dakle, već je u prvih nekoliko stranica svog Putovanja, Tvrtko Kulenović postavio svijet na jednu horizontalu, u kupeu voza nalaze se i Nijemci i Indijci, razgovaraju i putuju za Francusku. Već na samom početku ove knjige uspostavlja se veza između putopisnog i književnoumjetničkog žanra, ali i esejističkog, te poetskog stila. To ujedno predstavlja jednu od najvažnijih stilskih odlika ne samo Kulenovićevih putopisa, nego i romana.

Na svakom mjestu gdje sunce vidi vodu, vidi i voda sunce isto tako, i u stanju je da predstavi ovu sliku sunca svakim od svojih delova. – citat je iz L. da Vincijeve Optike, kojim počinje knjiga putopisa Odanost jugu. Samim tim što Kulenović izdvaja ovaj citat kao tačku sa kojom se čitatelj susretne na početku svog čitalačkog putovanja ovom knjigom, naglašena je važnost vode kao simbola, za razumijevanje unutrašnje logike, literarnosti i poetskog stila njegovih putopisa. Iako putovanje prostorom, od jedne do druge tačke predstavlja osnovu putopisa, kod Kulenovića je to samo skelet na kojeg se nadograđuju „tkiva“ različitih impresija, faktografskih podataka, kratkih filozofskih osvrta, osvrta na prirodu neke znamenitosti, ruševina, ljudi sa kojima putnik dolazi u susret, kreveta u kojima spava, okolnosti u kojima živi, itd.  

Za shvatanje načina na koji u  Kulenovićevim djelima, prije svega u knjizi Majka voda, funkcioniše simbolika vode, važnost mora i putovanja vodom, te način na koji putovanja utiču na putnika, kako ga mijenjaju, kao posebno značajno se izdvaja poglavlje Religije mora: Možeš stajati na pramcu broda i puštati da ti vetar vitla kosu i šiba tijelo, zaboravljajući na bolesti i opasnosti, izoštravajući pogled i izraz lica kao da od tvog osmatranja zavisi neki poduhvat izuzetnog značaja, kao da si ti lično gusarski vođa u potrazi za plovećim plijenom, Kolumbo nadomak novog kopna, Magelan pred vratima moreuza. Sve što postoji kreće se, ono što stoji ili je mrtvo, ili je izumrlo, nestalo. Zbog toga je Kulenović putnik čiji pogled mijenja svijet koji ga okružuje, poput vode koja reflektuje odsjaj sunca i tišinu kamenih stubova, pa čak i onda kada opisuje Manhattan, grad od čelika i stakla, putnik shvata da je to otok, da je okružen vodom, otvoren je sa svih strana onima koji žele doći i vidjeti, ostaviti u njemu dio sebe, ali i uzeti nešto od njega. 

Voda predstavlja tzv. prvi vidik, dok vrt predstavlja drugi vidik, a između nih stoji pojam pustinja. Voda je ženski princip i kada se pogleda mitologija, pa i historija, uvijek je žena povezana sa vodom, bilo da se rađa iz vode, tj. iz morske pjene, bilo da mistična ženska bića, kao što su sirene, žive u njoj. Klaus Theweleit u svojoj knjizi Muške fantazije: Bujice, tijela, povijest, objašnjava kako je riječ bujica, bilo da se radi o krvi ili vodi, dakle, onome što teče, u historiji povezivana sa neprijateljem, drugim i drugačijim, onim koji prijeti da će uništiti tijelo vojnika, muškarca, koje je čvrsto, suho i snažno. Rijeka je to bez kraja i strašno široka, koja teče kroz razne literature: uvijek se iznova javlja žena iz vode, žena kao voda, kao more što šumi, igra se, hladi, kao rušilačka struja, kao vodopad, kao neograničena voda kojom plove brodovi, voda s rukavcima, jezercima, brzacima, ušćima; žena kao zamamljiva (ili opasna) dubina, kao pehar u kojem se pjenuša sok, vagina kao val, kao pjena kao tamno mjesto okruženo pacifičkim vijencima; ljubav kao pjena nastala od sudara dvaju vala, kao vožnja čamcem, kao lagano rastapanje(…). Međutim, uputopisima Tvrtka Kulenovića voda nije rušilačka sila koje se muškarac plaši, već je stvaralačka, ona je majka i žena koja ne pristaje na to da bude samo slika, voda je putovanje, kretanje, fluid, sloboda. Tamo gdje ima vode, ima i vrtova kao mjesta susreta i komunikacije.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Clifford James: Putujuće kulture.
Duda Dean: Kultura putovanja.
Kulenović Tvrtko: Čakra.
Kulenović  Tvrtko: Putovanje
Kulenović Tvrtko: Rezime.
Kulenović Tvrtko: Majka voda.
Kulenović Tvrtko: Mehanika fluida.
Theweleit Klaus: Muške fantazije: Bujice, tijela, povijest.