Vrijeme je za čaj: Priča inspirisana romanom “Alisa u zemlji čudesa”

Ilustracija iz prvog izdanja romana Alisa u zemlji čudesa

Vrijeme je za čaj: Priča inspirisana romanom Alisa u zemlji čudesa

Kućica od crvene cigle obrasle mahovinom uronila je u šipražje i paprat, puna je prašine i čađi, trulih vrata i polupanih prozora. Sakrila se u hladu žalosne vrbe čije grane je nježno dodiruju sa svakim naletom vjetra, uporno je podsjećajući na njenu sramotu, vlasnika koji je zanemaruje. Tako usamljena, liči na moje krvavo srce koje je davno prestalo kucati, pa se sakrilo u tišini između rebara misleći da će time pobijediti Vrijeme. Moja budućnost je stalno ponavljanje prošlosti, već proživljenog, trenutka koji se nikada ne mijenja. To je trenutak koji istovremeno crta i briše moje postojanje. Koža mi je postala siva, izbrazdana poput zaboravljenog nagrobnog spomenika, usne su mi ispucale i krvave, a oči presvučene mrenom boje magle. Starim li ili postajem mlađi? Ipak sam prebolio vlastitu smrt, bez borbe. Nikad se ne jadam, pa čak ni sada, ne plačem niti slinim, samo se želim sjetiti, zaboraviti zaborav i poput mjesečara, sklopljenih kapaka, proći kroz noćnu moru. Da li me to čini prostodušnim?

Bijela zavjesa nikada ne prestaje lepršati na vjetru, njiše se uvijek istim ritmom, nestane u mraku i onda naglo proviri kroz okvir polomljenog prozora, na sunčevu svjetlost iznosi čestice prašine iz dnevnog boravka. Mogao bih reći da je prašina sve što mi je ostalo od sjećanja na dom. Mogao bih vam reći i da je lijepa, dok se presijava pod zrakama sunca. Da li me to čini prostodušnim?

Iza kuće se nekada nalazio uredno održavan vrt koji je sada podivljao i srastao sa tamom. Ne usudim se reći da je mrtav. U tom vrtu sjenki caruju šumske gljive, divlja ruža i maslačak, a ispod korova se mogu nazrijeti tragovi onoga što su nekada bile staze i redovi cvijeća. Ispred kuće je veliki sto sa trinaest stolica, od kojih su samo tri zauzete. Tu sjedim sa svojim prijateljima Puhom, i jednookim Crnim mačkom. Puh uvijek spava, stoga nije baš zabavno društvo, Crni mačak me zadirkuje, ruga se mom pohabanom šeširu, a gost je uvijek isti. U kuću nisam ušao već godinama, ili bar mislim da su u pitanju godine. Moj sat uvijek pokazuje jedan te isti trenutak koji se ponavlja u nedogled. Uvijek je vrijeme za čajanku koju ne smijem propustiti, jer samo tada mogu tražiti odgovor na zagonetku koja održava moje prokletstvo. Čekam gosta kojemu je namijenjena četvrta stolica.

Ne znam vam reći kako se zovem, ali vam mogu reći da me zovu Ludi Šeširdžija. Da budem iskren, u svom poslu sam uživao sve dok nisam naišao na čovjeka koji me je okovao lancima trenutka koji se ponavlja. Rekao mi je da se zove Pisac, kao što se ja zovem Šeširdžija. Sjećam se da me je, kada sam ga prvi put vidio, iznenadila boja njegove kose i brkova. Nije to bila ona uobičajena crna, već boja noći, crna sa primjesama tamno plave koja se sjaji na mjesečevoj svjetlosti. Kad malo bolje razmislim, izgledao je poput čovjeka koji je, od glave do pete, zaogrnut tamom, kao da mu je mjesto u mom sada divljem vrtu, u sjeni. Tražio je da mu napravim crni šešir i da ga ukrasim jednim gavranovim perom. I prije sam se susretao sa neobičnim zahtjevima, neko je tražio šešir sa malenom fontanom na vrhu, šešir napravljen od kolača i bombona, šešir u obliku suncokreta, šaren poput paunovog perja, mirisan poput jasmina, ali niko nikada nije tražio nešto što je nemoguće. Pisac se ponašao kao stranac, kao da nije znao da te ptice nikada ne zalaze u Zemlju čudesa, da je njihovo perje dragocjenost koju smije imati samo Kraljica. Svoj zahtjev je iznio s lakoćom i rekao da će se vratiti za tačno sedam dana, a ja sam za to vrijeme napravio obični cilindar visokog sjaja, a ukrasio sam ga vještačkim perom.

Kada je tek ugledao šešir Pisac se rasplakao, pao je na koljena i počeo nerazumno govoriti kroz jecaje. Učinilo mi se da doziva nekoga. Kada je uzeo šešir u ruke, shvatio je da je pero lažno, ali se nije razbjesnio, nego je iz džepa svog kaputa izvadio sat kojeg je stavio na moj dlan, a šešir mi je stavio na glavu. Počeo sam se smijati, diveći se njegovoj teatralnosti, a tada se i on počeo smijati, dubokim glasom mi postavljajući zagonetku: Zašto je gavran poput pisaćeg stola? Rekao mi je da ću imati dovoljno vremena da razmislim o svom odgovoru, te da bi bilo najbolje da razmišljam uz šoljicu čaja, pa se još jednom nasmijao i nestao. Šešir sam pokušao skinuti, ali nisam uspio. Bio je toliko jednostavan da su se svi moji prijatelji koji su to veče došli na čajanku, od straha razbježali. Nosim ga već toliko dugo da je crni materijal sa njega počeo otpadati u velikim komadima, a moje odijelo sada čine grimizni končići koji se jedva drže za nekada skupocjeni materijal. Uz mene je ostao samo Puh koji, čak i onda kada nam se učini da je budan, samo govori u snu, i Češirški mačak koji se preobrazio u jednookog Crnog mačka kojem, svaki put kada se naceri, pogleda uprtog u moj šešir, sa očnjaka počne kapati krv na bijeli stolnjak. Mrlje liče na ružine latice, a pomalo i mirišu na njih. Jadna Alisa nas uvijek pita otkud tolike mrlje od vina na stolu, a mačak se pravi da ne čuje i nastavi se nijemo cerekati. Nisam znao da će gost kojeg čekam biti upravo Alisa, pa sam je, svaki put kada se pojavila na proplanku ispred kuće, pokušao otjerati. Mislio sam da će moj počasni gost biti neki mudrac, duge sijede brade i čupavih obrva, neko ko izgleda kao osoba koja može riješiti zagonetku. Kada sam je prvi put vidio, odmah sam shvatio da ovamo nije došla samovoljno. Zalutala je prateći Zeca koji uvijek negdje žuri, došla kod Šeširdžije koji uvijek sprema čajanku, sa Puhom koji uvijek spava i Crnim mačkom koji se uvijek smije. Tada nisam shvatio da njeno prokletstvo leži u tome da uvijek dođe na isto mjesto i proba riješiti zagonetku, a ja sam je tjerao govoreći da za stolom nema mjesta. Uprkos tome, ona bi svaki put sjela i počela razgovarati čudeći se svemu što vidi i čuje. Naravno da je razgovor uvijek bio isti. Ja bih odmah postavio zagonetku, vikao bih iz sveg glasa dok sipam čaj u šoljice, a ona bi se zamislila i nakon nekoliko trenutaka samo odmahnula glavom. Odjednom, Alisa je prestala dolaziti, odrasla je i prestala iznova sanjati isti san. Volio bih reći kako je i moje prokletstvo samo san, noćna mora, ali sada, kada je vrijeme za dolazak gosta koji neće doći, zapisujem istu priču, uvijek i iznova pokušavam pobjeći od zaborava.

Analiza

Kratka priča pod naslovom Vrijeme je za čaj inspirisana je poglavljem Luda čajanka iz romana Alisa u Zemlji čudesa, autora Lewisa Carrolla. Luda čajanka predstavlja vrhunac Alisinog boravka u Zemlji čudesa, tj. kulminacionu tačku njenog sna, nakon čega će njen boravak u Zemlji čudesa postajati sve neprijatniji i neprijatniji, dok u konačnici ne bude životno ugrožena, što predstavlja tačku u kojoj san prestaje. Alisa u Zemlji čudesa priča je o djevojčici koja se suočava sa svijetom izvrnutim naopačke, gdje nema logičkih obrazaca razmišljanja i razumijevanja svakodnevnice, gdje je život prožet elementima fantastičnog koje se nameće kao potpuno prirodno. Mogli bismo reći da su romani Alisa u zemlji čudesa i Iza ogledala poput eksperimenta kojim pisac nastoji pokazati potpuno oneobičavanje stvarnosti, gdje kroz lik jedne djevojčice ilustruje način na koji se čovjek prilagođava neobičnim situacijama, bićima koja se razlikuju od njega tako što uči njihove običaje, navikava se na njihove društvene norme, pa čak uči i njihov jezik. U skladu sa time, Carroll se poigrava i sa logikom položaja kojeg čitatelj zauzima u tradiciji romana realizma, pa se tako i čitatelj osjeća poput Alise, suočava se drugim i drugačijim. Dakle, i forma i sadržaj romana Alisa u Zemlji čudesa oneobičeni su, čitatelju nisu data nikakva uputstva koja bi mu dala svojevrsnu prednost naspram junakinje i njenog poznavanja, tj. nepoznavanja svijeta u koji ulazi. U Zemlji čudesa jezik gubi svoju osnovnu funkciju, a to je komunikacija, a do izražaja dolazi ludička funkcija, tj. igra. Alisa se koristi jezikom i njegovom logikom, ona se sjeća načina na koji bi jezik trebao funkcionisati, postavlja pitanja, daje odgovore, pjeva i recitira pjesmice, ali su to samo sheme, ljušture koje postoje same za sebe, bez ikakvog konteksta. Plivajući u moru vlastitih suza Alisa će sresti jednog miša i automatski  će pretpostaviti da je to francuski miš, stoga mu postavlja pitanje na francuskom jeziku. Međutim, to pitanje („Gdje je moja mačka?“), prepast će miša koji će odmah pobjeći od nje. Dakle, pitanje koja je Alisa postavila potpuno je izvan konteksta, ne odgovara situaciji u kojoj se nalazi, a njena pretpostavka da miš govori francuski jezik nije objašnjena i motivirana, iako će se ispostaviti da je to zaista francuski miš. Tako funkcioniše i pitanje, tj. zagonetka koju Šeširdžija postavlja Alisi, ona postoji sama za sebe kao nešto što nema svoj izvor i svoje razrješenje.

Sveznajući pripovjedač nam pruža uvid u Alisine misli i njen doživljaj Zemlje čudesa, dajući svoje komenare na to šta junakinja zna, a šta ne zna, i zauzimajući jednu ironijsku distancu u odnosu na nju. Alisin ulazak u Zemlju čudesa motiviran je dosadom, ona se izležava na obali rijeke, dok njena sestra čita knjigu koja nema nikakvih ilustracija ili dijaloga, što je Alisi potpuno bezvezno i dosadno. Dakle, već kroz prvih nekoliko rečenica romana, jasno nam je da Alisa traga za dogodovštinama, za nečim što će zaokupiti njenu pažnju, odvući je od splina svakodnevnice i pružiti joj iskustvo onoga što joj nedostaje, a to su: šarenilo slika i razgovor. Knjiga koju Alisina sestra čita, dosadna je jer nema dijaloga, dakle, nema sukoba, upoznavanja jednog bića sa drugim, nema razmjene iskustva, tj. nema romanesknog koje počiva na tom odnosu i napetosti. Ono što Alisa traži od jedne knjige jeste da njenu svakodnevnicu učini zanimljivijom, i to će doslovno iskočiti pred nju u formi velikog bijelog zeca koji uvijek kasni i koji je obučen poput čovjeka, a pri tome čak ima i džepni sat. Kada tek ugleda ovog zeca, Alisa se neće čuditi, nego će shvatiti kako može čuti njegove misli, tj. može komunicirati sa njim, a tek onda kada shvati da zec ima i džepni sat, ona će se začuditi i krenuti za njim. Dakle, u romanu se pravi distinkcija između onih koji ne pripadaju Zemlji čudesa i onih koji su njeni stanovnici, a sve to iz Alisine perspektive, pa sam odlučila da u svojoj priči u prvi plan stavim perspektivu jednog od stanovnika Zemlje čudesa, a to je Ludi Šeširdžija.  

Kada uđe u Zemlju čudesa uzročno-posljedični odnosi između događaja nestaju, tu vlada poetika slučaja i spoja onoga što je, na prvi poged, nespojivo. Priča Vrijeme je za čaj ispripovijedana je iz perspektive Ludog Šeširdžije, dakle, odlučila sam da poglavlje Luda čajanka iz Carrollovog romana pokušam predstaviti kroz subjektivnog, a samim tim i nepouzdanog pripovjedača. Njegova nepouzdanost dodatno je motivirana činjenicom da je to lik koji ne zna ni zašto se zove tako kako se zove, da li sanja ili ne,  svjestan je samo činjenice da ga drugi zovu Ludi Šeširdžija. U romanu je on predstavljen kao neka vrsta mitskog bića, arhetipskog stanovnika Zemlje čudesa koji stalno uzvikuje: Vrijeme je za čaj!, i postavlja zagonetku: Zašto je gavran poput pisaćeg stola? U romanu, u skladu sa postavljenom logikom, njegovo „ludilo“ nije motivirano kao ni izvor njegove nerješive zagonetke, niti je dodatno opisano zašto njegov sat uvijek pokazuje jedan te isti trenutak. Navedena zagonetka poslužila mi je kao motiv da u priču uveden i intertekstualnu poveznicu sa pjesmom Gavran, Edgara Allana Poea, te sa njegovom pričom Crni mačak. U skladu sa time, u priči Vrijeme je za čaj pojavljuju se, pored elemenata fantastike, i elementi horor žanra, lik Pisac koji je odjeven u crno i sa sobom donosi prokletstvo i zagonetku, te jednooki Crni mačak koji je prije Piščevog pojavljivanja bio poznati Češirki mačak. Dakle, kao ni u romanu likovi, osim Alise, nemaju lična imena, predstavjeni su kroz svoje funkcije, ali Ludi Šeširdžija, onog momenta kada počne pripovijedati o svojoj patnji postaje čovjek, a ne mitska figura ili funkcija.

Iako počiva na opisu događaja koji spadaju u domen žanra fantastike, priča Vrijeme je za čaj pokušava objasniti i ponuditi uzročno-posljedične veze između događaja koji su u poglavlju iz romana Alisa u Zemlji čudesa predstavljeni kao neobjašnjivi, postoje sami za sebe, kao dio tog neobičnog svijeta. U svojoj priči sam pokušala zadržati dio atmosfere iz romana, ali i ponuditi drugačiju perspektivu, gdje je čajanka za Šeširdžiju prokletstvo i patnja, a ne zabava. Dakle, priča je ispripovijedana u prvom licu, iz jednog pogled na svijet koji je izrazito subjektivan i ekspresivan, što se može vidjeti i u stilu pripovijedanja. 

Priču sam zamislila kao ispovijest, a ne kao Šeširdžijinu bilješku ili dnevnički zapis. Ispovijest podrazumijeva i onoga koji će je čuti, prožeta je aurom intimnosti i predstavlja izrazito subjektivan žanr, pa se Šeširdžija na nekoliko mjesta obraća čitateljima, tj. ukazuje na vlastitu poziciju osobe koja jednoj neobjašnjivoj i suludoj priči daje smisao i zaokružuje je onako kako zna, s obzirom na okolosti svijeta u kojem živi. U skladu sa tim, pripovjedač je svjestan toga da Alisa samo sanja, zna da živi u zemlji nelogičnog i neobičnog, navikao je na čudesa i fantastiku, ali i na patnju koja leži ispod toga.

Autorka: Zerina Kulović

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂