“Rebellio Carnis” Željka Škuljevića (prikaz knjige)

Željko Škuljević (1953. – 2019. god.)

Rebellio Carnis Željka Škuljevića (prikaz knjige)

Studija o heterama Rebellio Carnis – Pohvala Afroditinim sveštenicama autora Željka Škuljevića i Lejle Škuljević počiva jednom napose čudnom, ali i istinitom tezom, naime, žena, da bi uopšte bila ženom, najprije je morala biti heterom. Ova knjiga kako je ocjenjuje Lino Veljak predstavlja iznimno vrijednu kritičku rekonstrukciju historije seksualnosti i položaj žene, prije svega u antici, ali u kasnijim razdobljima, s posebnim obzirom na dimenziju tjelesnosti i spolnosti.

Hetere – djelujući između bordela i slobode, prkosile su lažnim moralistima i namrgođenim puritancima. Vrijeme u kome su živjele nije im bilo naklonjeno, što podtvrđuje i ogroman broj sudskih procesa protiv njih – od kvarenja omladine i narušavanja javnog morala, pa do vrijeđanja bogova i bezboštva. Ipak hetere su se za razliku od atinjanki razlikovale po svome obrazovanju i duhovitošću, čemu su Grci pridavali ogromu počast. U historiji gotovo svake važne ličnosti koja se istakla u helenskoj historiji može se dokazati uticaj neke dobro poznate hetere: Aspasije, Teodote, Frine, Nere, Laide…

Početnu tezu (da je žena, da bi uopšte bila ženom, najprije morala biti heterom), Škuljević počinje da propituje već u prvom poglavlju svoje studije navodeći da sve ono što su mogle hetere, nisu mogle ili smjele Grkinje, pogotovo udate žene. Za Atinjanke su važila izrazito stroga pravila, izražavana i izdavana u formi imperativa koji nam bilježi Menandar u svome fragmentu: Poštena žena neka bude u kući, ulica je samo za nevaljalice.

Žena je dakle bila zadužena za staranje o ekonomiji kuće i domaćinstva, te u tom smislu nije se puno razlikovala od običnih robova – s tim da je ona njima naređivala, a ona slušala naređenja muža. Na tragu rečenog, žena u atinskom polisu mogla bi se označiti kao glavni rob u kući. Žena bi iz kuće izlazila samo o državnim praznicima ili porodičnim svečanostima, dok je u drugim prilikama za vrijeme svog izbivanja iz kuće i domaćinstva bila praćena jednom od robinja. Sve ono što se zbilo van kuće i u samom polisu, ticalo se samo muža, ženu dešavanja van kuće, kako to podcrtava Škuljević nisu smjela ni zanimati.

Bračni život Atenjana na taj način nije bio ispunjen nježnom intimom. Žena je za Atinjanina predstavljala majku njegove djece i gazdaricu njegova doma, a sve svoje seksualne i sentimentalne potrebe Atinjanin je odlazio zadovoljavati se vani, sa bludnicama i dječacima.

Hetere – Afroditine ždrebice

Riječnik izraza u staroj Grčkoj za žene koje pružaju seksualne usluge za naknadu je itekako obiman i raznovrstan. Obično se za djevojku koja se lako mogla kupiti koristio izraz družica ili pratilja. Također su ih nazivali i javnim ženama ili spavaoničkom robom i opštinskim radnicama. One najrazuzdanije su nazivali trkalima ili vučicama. Hetere – kao najodabranije bludnice nazivali su i Afroditine ždrebice. Taj naziv je prikladan, budući da su sve javne žene bile pod zaštitom boginje ljubavi Afrodite.

Javne žene su za običnog građanina koji je tražio “ljubav” predstavljale najjeftiniji i najprikladniji način za zadovoljenje svojih potreba. Atenej nas obavještava da je Solon, najveći atenski zakonodavac, bio osnivač sistema gradskih javnih kuća: Ali ti naše zakon koristan svim muškarcima, jer ti si, kažu, Solone, prvi uvidio tu stvar demokratsku. Tako mi Zeusa, jest pristoji se da to kažem, Solone. I vidjevši naš grad prepun mladića, vidjevši također, da su pod prisilom prirode i da su zabludili putem kojim ne bi trebalo (po svoj prilici postali homoseksualci), kupio si i ustanovio žene po raznim četvrtima, opremljene i spremne za svakoga tko naiđe. I obnažene stoje, da se ne prevariš; moraš razgledati sve. Mošta se ne osjećaš baš kako treba, možda si zbog nečeg zabrinut, ali njihova su ti vrata otvorena.

Rad javnih kuća – dicteria, finansirala je država, koja je također i kupovala javne žene – dikterijade, a višak profita – država je uzimala sebi. Postojale su četiri kategorije javnih žena. Na dnu su se nalazile upravo dikterijade – označene i kao javne službenice, koje nisu imale pravo izbora svojih mušterija, nego su bile na raspolaganju svima onima koji bi našli i odabrali ih. Imale su nizak položaj u društvu, tačnije bile su lišene svih građanskih prava, a nazivali su ih i pornai ili gymnai. Konkubikane pripadaju drugoj kategoriji javnih žena. One su bile prije svega ropkinje u vlasništvu bogatih ljudi, te su se upotrebljavale u seksualne i u kućanske svrhe. Pravo na njihov život polagao je njihov vlasnik, te ih je mogao prodati ili iznajmiti na određeno vrijeme.

Narednu kategoriju javnih žena predstavljale su auletride ili frulašice. Taj stalež javnih žena uključivao je brojne i raznovrsne zabavljačice, sviračice, pehlivanke i plesačice. Škuljević navodi da su pretežno, bile strankine – najvjerovatnije su potjecale iz jonskih luka Male Azije. Nije bilo nemoguće da se one najizvrsnije, u helensko doba, udaju za članove vladarskih porodica i čak, da postanu kraljice. Nastup frulašica se smatrao obaveznim dijelom neke gozbe, proslave ili neke svetkovine, te su se ugledni ljudi nadmetali da za sebe osiguraju usluge najistaknutijih izvođačica. Mogao se samo zamisliti sljedeći prizor: bogata, egzotična jela, neprestano natakanje vina, čudna uzbudljiva muzika i iznad svega, lascivni pokreti skoro nagih djevojaka koje plešu.

Najvišu klasu grčkih kurtizana činile su hetere ili hierodule – družbenice. Hetere su su se ne samo izgledom razlikovale od običnih javnih žena, u pravilu hetere se nisu udavale, i bile su vrlo emancipovane žene – koje su težile za većom socijalnom slobodom. Svojom naobrazbom nadmašivale su udate grčke žene te kako nas obavještava Miloš N. Đurić od njih nisu tražene samo putene draži i rafinovana erotika nego, pre svega, umetnička obrazovanost, otmen duh, društvena okretnost i elegantni maniri. Njihovo prisustvo bilo je inspiracija sjajnim atičkim blagovankama, one su davale pravac modi, i njihov sud često je bio presudan za uspjeh ili neuspjeh tek izašle knjige, tek dovršene statue ili slike, tek prikazane tragedije ili komedije.

U životu gotovo svke važne ličnosti koja se istakla u helenskoh historiji može se dokazati uticaj neke dobro poznate hetere

Kao najpoznatije hetere koje su umnogome uticale na sam politički život Atine Škuljević navodi:
Teodeta: Drugovala je sa Sokratom, o čemu nas obvjaeštava Ksenofont u Uspomenama o Sokratu, gdje Sokrat poučava Teodotu umijeću zavođenja, te je poziva na kraju njihova razgovora da ga ona posjećuje.
Aspasija: Milećanka, koja je živjela između 470. – 400. god. pr.n.e., a bila je itekako obrazovana, te joj se pripisuju i dva epigrama, koja nažalost nisu sačuvana. Aspasija je najviše znana iz svog odnosa sa Periklom, te je na taj način imala i velik uticaj na samo atinsku politiku.
Frina: Spočitavala joj se neobrazovanost, bila je optužena za bezboštvo, carica erotike kako su je zvali, bila je uzor Apelu koji je prema njoj slikao voju Afroditu Anadiomenu. Praksitel – je također pripadao njenim obožavateljima te je prema njoj isklesao svoju Afroditu Knidsku.
Nera: Rođena je između 400. i 395. god. pr.n.e., a život joj je obilježen brojnim sudskim sporovima i progonima, te se ni njena konačna sudbina ne zna. Često preprodavana i mučena Nera predstavlja simbol borbe jedne slobodne žene – hetere, protiv okrutnosti muškaraca.

Pored njih također Škuljević nas obavještava i o brojnim drugim heterama o kojima postoji mali broj pisanih podataka: Danae, Leontija (koje su Epikura učile fiilozofiji zadovoljstva), Taida (koja je drugovala sa Aleksandrom Velikim), Teoris (koja tješi Sofokla u mladosti), Lamija, Laida, Klepsidra, Targelija i brojne druge.

Hetere kako Škuljević kazuje na kraju svoje studije predstavljaju suprotnost atinskoj ženi – koja nije bila ništa drugo nego vrhovna služavka u kući. Hetere se pojavljuju kao osuda atenskog shvatanja i određenja porodice, te su ujedno bile i jedine grčke žene o kojima su Grci govorili sa poštovanjem i čije su riječi smatrali vrijednim bilježenja. Odatle Škuljević kazuje za kraj: Živjeti vlastiti život kao slobodnost i istinitost, eto, čemu nas grčke hetere nikada nisu prestale poučavati.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Željko Škuljević: Rebellio Carnis

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂