Promocija pjesnika, književnika, slikara, fotografa i istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija, proza eseji, recenzije, kritike, rasprave i osvrti ). Šaljite svoje radove u inboks facebook stranice, ili na mail : dunjalucar@gmail.com.


Ne mogu te sebi objasniti
zato te ponovo u pjesmu pretvaram
Ne mogu sebi da Te objasnim
Sve ono neizrečeno
Na vrhovima usana
A na kraju ipak prećutano.
Ipak, osjeća se u pogledu, treptaju oka.
Strujanju vazduha.
U tebi stanuju dva čovjeka.
Ni ti ih ne poznaješ dovoljno.
Katkad si onaj nadmeni, arogantni.
Onaj što ruši sve pred sobom.
I mene nehajno , kao slučajno,
U prolazu okrzneš krajičkom ramena.
Jer drugog izbora nemaš.
Možda je i postojao , ne samo jedan.
Ali nisi smio da se usudiš
I zato si ih sve uludo potrošio.
A katkad, kao ove noći.
Iznenadio si mene, a i sebe još više,
mogla bih se zakleti.
Ponovo si onaj dječak
Kome sam se nekad znala obradovati.
Zbunjen , polako mičeš usne,
I dalje razmišljaš hočeš li konačno nešto izustiti.
Pogled ti luta , ko zna do kojih , samo tebi znanih daljina.
Na momente djeluješ odsutno.
O čemu razmišljaš, šta li osjećaš?
Dječače sa nekom čudnom sjenom preko lica.
Još uvijek želim da joj otkrijem značenje.
Ali jedno znam.
Taj je Dječak tvoje pravo lice.
Ono koje promjeni boju i oblik
Kad Me ugleda na uglu naše ulice.
Čini mi se:
Završiće svi ratovi na ovoj planeti,
Proći će sve oluje
A nas dvoje ćemo još uvijek čekati smak svijeta
da istinski progovorimo.
I jedno drugom konačno otkrijemo nešto davno prećutano.

Konačno oslobođenje
Rijeka u meni budi mir i spokoj
Zato joj se iznova vraćam.
Protiče, šumi,
Ponekad jeca pred naletima vjetra
Kao i ja kad me zvijeri pronađu i opkole
Otkrivamo tajne jedna drugoj
Nalazimo utjehu.
A ti i ja – suprotni polovi.
Dvije strane svijeta.
U stalnoj potrazi jedna za drugom.
Nikad sastavljene.
Tako blizu a miljama daleko.
Na tu sam rijeku dolazila
Jer me podsjećala na Tebe.
Uvijek bih te kraj nje osjetila
Snažnije nego bilo gdje drugo.
Jer neka tajna nit nas je vezivala.
A ti si provodio sate, godine
Tražeći onu pravu riječ
Koja nikad nije stigla.
Čekajući da se pojaviš, osluškujući svaki šum,
Vjerući da je ovo mjesto našeg susreta.
Sve je moje kucalo u tvom ritmu.
Uzaludno.
Danas je voda odnijela
I poslednji zrak nade,
Onaj plamen što je nekad silno gorio
Al’ ugasiše ga nemar i bezdušnost tvoja
Sebičnost i sve prećutano.
To se poglavlje mora zatvoriti.
Ustajem i bacam:
Sve neprospavane noći,
Uplakana jutra,
Predvečerja puna tjeskobe,
Sva ona traganja,
Nadanja, strahove i nemire
Koje si tako nesebično poklanjao.
Beskrajna čekanja promjene koja ne stiže.
Odlaze u nepovrat.
Rijeka me zna i razumije.
Vraća mi ljubav koju joj dajem.
Ovaj kofer prepun tuge nosi daleko
Dok se jednog jutra u oluji ne slomi o stijenje
Da se više nikom nikad ne vrati
A meni donese konačno oslobođenje.

O autorici:
Marija Dragićević rođena je 1990. godine u Herceg Novom. Fakultet političkih nauka, smjer međunarodni odnosi, u Podgorici upisuje 2008. godine, a diplomirala je 2012. godine. Bavi se pisanjem proze i poezije, te sarađuje sa portalima Public figure i Art mozaik. Na Podgorica Art festivalu održanom 2018. godine dvije njene autorske pjesme su odabrane za predstavljanje u okviru selekcije „Literarni pločnik”.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂