Senekino učenje o gnjevu (Prikaz knjige)

Živi u skladu sa prirodom
– stoička maksima

Lucije Anej Seneka (4. god. pr.n.e. – 65. god. n.e.)

Senekino učenje o gnjevu i profilaksa za gnjev

Etika, kao filozofska disciplina za stoike predstavlja najznačajniji dio filozofije, a to se najviše da uočiti na primjeru Seneke, za koga je filozofija nauka o ispravnom djelovanju. Seneka kazuje: Filozofija nije ništa drugo do načelo ispravnog življenja ili nauka poštenog življenja ili vještina ispravnog vođenja života. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je filozofija zakonik dobrog i poštenog življenja, a onaj koji bi rekao da je ona pravilo života, podario bi joj svojstveno ime. (Philosophia nihil aliud est quam recta vivendi ratio vel honeste vivendi scientia vel ars rectae vitae agendae. Non errabimus, si dicerimus philophiam esse legem bene honestique vivendi, et qui dixerit illam regulam vitae, sum illi nomen reddidit). Filozofija ovako shvaćena se prije svega zanima za djelatnu stranu života. Svrha života i sreće se sastoji u postizanju vrline, odnosno u prirodnom životu, ili u životu u skladu sa prirodom, te u slaganju ljudske aktivonosti i djelovanja sa zakonima prirode.

Vrlina je za stoike dobro u punom smislu te riječi, te ono što nije ni vrilina ni porok nije ni dobro ni zlo, nego nešto indiferentno. Pripradnik rane rimske stoe Hrisip je u svojim govorima i djelima ismijavao platonovske mitove o nagradama i kaznama u budućem životu. Za Hrisipa vrlina je stanje usklađenosti, poželjna zbog sebe same, a ne zbog nekakvog straha ili nade ili bilo čega spoljašnjeg. Učenja Hrisipa nalikuju na učenja Immanuela Kanta izražena u njegovoj maksimi moralnog zakona: Radi tako kao da bi maksima tvojega djelovanja s pomoću tvoje volje trebala postati općim prirodnim zakonom.

Seneka, pripadnik pozne rimske stoe naglašava praktičnu stranu filozofije – etiku – a unutar samog bavljenja etikom, kako Koplston kazuje više je zainteresovan za upražnjavanje vrline nego za teoretska istraživanja njene prirode. On ne traga za intelektualnim znanjem radi znanja, već se bavi filozofijom kao sredstvom za sticanje vrline. Postojanje filozofije za Seneku je neophodno, ali baviti se filozofijom treba da ima praktičan cilj i svrhu. U svome djelu Pisma prijatelju Seneka nas obavještava o zadaći filozofije: Neka ne zabavljaju naše riječi, nego neka korist. Bolesni ne traži rječitog ljekara (Non delectent, verba nostra, sed prosint – non quariet aeger medicum eloquentem).

U svome djelu Rasprava o gnjevu Seneka problematizira osjećaj / emociju gnjeva, koja jačanjem prelazi u strast, za koju Seneka kaže da je od svih najružnija i najpomamnija. Seneka u formi rasprave problematizuje i ukazuje na uslove kao i sam razvojni put gnjeva, a koji prethodi tomu da se ova emocija ražesti i naraste u duši čovjeka. Kao vrsni terapeut i poznavaoc ljudske duše, Seneka u drugom djelu svoje rasprave nastoji da iznađe načine kako da se duša čovjeka u prvom slučaju suprotstavi uticaju gnjeva, te u drugom slučaju kako da ga se ratiom konačno oslobodi.

Ako hoćeš da posmatraš njegove posljedice i štete od njega, znaj da nijedna kuga nije više koštala rod ljudski. Vidjećeš ubistva i trovanja i gadosti uzajamno nanesene, uništenja gradova, propasti čitavih naroda, poglavare prodate na licitaciji, buktinje podmetnute pod domove, neprijateljske požare koji se nisu mogli zaustaviti među zidinama, već su obuhvatali ogromne prostore i oblasti.

Gnjev je nemoguće artikulisati ukoliko se on začne u srcu čovjeka, budući da je gnjev želja da se neko kazni, a ne mogućnost da se neko kazni. Želja odatle ukazuje na to da gnjev raste, kao zaseban entitet neovisan o čovjeku, a ipak na njegov račun. U svome pohodu da se nekome osveti i kazni, gnjevan čovjek često kako to Seneka navodiruši temelje najmoćnijih gradova, koji se sada jedva raspoznaju. Ipak gnjev se uvijek vraća na svoj izvor – na osvetnika povlačeći i njega za sobom u propast.

Nakon što je opisao gnjev te ukazao na njegove stravične posljedice i u jednom djelu dao i kritički osvrt na peripatetička etička učenja, Seneka u drugoj knjizi svoga djela raspravlja o prirodi gnjeva i o njegovom nastanku. Seneka obrazlažući nastanak gnjeva kazuje da je uvreda ta koja pokreće gnjev – odnosno uvreda utiče na želju da se nekoga kazni. Ipak kako i Seneka kazuje: naše je mišljenje da se gnjev ni na šta ne usuđuje samostalno, već samo sa odobrenjem duha; jer dobiti predstavu o pretrpljenoj uvredi i zaželjeti osvetu za nju pa spojiti jedno i drugo, da se nije smjelo biti uvrijeđen i da se mora biti osvećen, to nije osobina nekog nagona koji se potiče bez naše volje.

Gnjev i druge strasti kao što se vidi iz Senekina govora nastaje u dva pokreta, prvi pokret nije voljan (priprema strasti i neka prijetnja). Prvi duševni udar nije moguće izbjeći razumom, kao ni tjelesne pokrete koje se dešavaju bez učešća volje. Drugi korak razvoja gnjeva se dešava sa voljom, tu se u srci čovjeka javlja želja da bude osvećen za primljenu uvredu, te smatra da je potrebno da plati kaznu onaj koji je izvršio zločin. Za razliku od prvog pokret razvoja gnjeva, drugi pokret koji nastaje namjerno i s razmišljanjem može i da se ukloni pomoću razmišljanja.

Seneka pravi razliku između gnjeva i svireposti, navodeći primjer Volezusa – prokonzula Azije za vrijeme vladavine božanskog Augusta, naime, kada je sjekirom poubijao trista ljudi, kao da je učinio neki veličanstven podvig i vrijedan pažnje, uzviknuo je na grčkom jeziku: “O da, kraljevskog djela!” Seneka postavlja pitanje šta je to što je učinio ovaj kralj, dajući odgovor na to da to nije bio gnjev, već mnogo gore i neizlječivo zlo.

U trećoj knjizi svoga djela Seneka raspravlja o onom najvažnije pitanju i problemu koji je postavio pred sebe, naime, kako i na koji način iščupati gnjv i ljudskog srca? Gnjev iz već rečenog, ne zaoilazi nijedno doba uzrasta, niti izuzima ijednu ljudsku rasu, stoga Seneka smatra da se zaustavljanje zamaha gnjeva trea činiti javno i otvoreno, neophodno je ispitati kakve su mu snage, te da li ga treba šibati i goniti natrag ili pred njim uzmaknuti dok se prva oluja ne istutnji, da ne bi sa sobom odnijela i same lijekove. Gnjev je jedina strast po mišljenju Seneke čije liječenje ne smije izostati i ne smije se odlagati.

Seneka napominje da se niko ne osjeća sigurnim od gnjeva, te utoliko je ova knjiga pisana za sve ljude, ne samo za filozofe – već može da posluži svakom čovjeku u vlastitom prevaspitavanju. Seneka pravi analogiju sa tjelesnom kondicijom koja je garant zdravlja, tako je i čuvanje od strasti gnjeva prvi savjet koji Seneka upućuje. Dakle, prije svega ne ljutiti se, drugi korak ukoliko čovjek ipak padne pod tu strast jeste zaustaviti se, te na koncu liječenje tuđeg gnjeva.

Seneka svoje izlaganje o gnjevu završava u obliku dobronamjernih savjeta, te poziva onog koji čita njegov tekst, da prilikom sukobljavanja sa gnjevom svojoj duši omogući i da mir koji će nam dati neprekidno razmišljanje o spasonosnim uputstvima, a to je ona djelatnost upravljena prema dobome i duh koji teži jedino vrlini i poštenju. Praveći određeni krug u svome izlaganju Seneka se opet vraća na onog koji čini osvetu, pozivajući ga da se preispita, te da odagna gnjev onoliko koliko najviše može od sebe.

Zašto radije ne udesiš taj svoj kratak život tako da ga učiniš dobirm sebi i drugima? Zašto radije sebe ne omiliš kod svih dok živiš i postigneš da te oplakuju kad budeš otišao iz života? Zašto želiš da oboriš onoga koji se s tobom ophodi sa suviše velike visine? Zašto želiš svim svojim silama da satreš onoga koji laje za tobom, iako je taj beznačajan i prezren, ali za one koji su viši od njega opor i dosadan? Zašto se ljutiš na svoga roba, zašto na gospodara, zašto na kralja, zašto na svog štićenika? Strpi se malo: evo, već dolazi smrt da vas izjednači.


Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

L. A. Seneka: O gnjevu.
L. A. Seneka: Pisma prijatelju.
Immaunel Kant: Kritika prkatičnog uma.
Frederik Koplston: Istorija filozofije.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤