Ibn Arebijev nauk o lijepom ponašanju

Najmoćniji ljudi od stvorenja su oni čije ime je poznato, a ličnost nepoznata.
– Ibn Arebi

Ibn Arebi (1165. – 1240. god.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Ibn Arebijev nauk o lijepom ponašanju

Ibn Arebijev život, slično životima svih drugih velikih filozofa, umjetnika i svetih ljudi predstavlja njegovo najveće remek djelo. Život Ibn Arebija bio je ispunjen kontemplacijom, molitvom, druženjem i susretima sa sufijama i učenim ljudima njegova vremena. Veliki broj djela Ibn Arebija svjedoči o natprirodnoj inspiraciji samog autora, nastaloj u osami i invokaciji Boga. Pripisuje mu se nekoliko stotina djela, od kojih je dosta velik broj sačuvan. Mnoga su još uvijek rukopisi koji se čuvaju po raznim bibliotekama islamskog svijeta i Evrope. Tematika njegovih djela je raznolika i obuhvata metafiziku, kozmologiju, biologiju, komentare svetih tekstova, sve oblike spoznaje, pri čemu je prisutna namjera da se osvjetli unutrašnji i stvarni smisao ovih nauka.

U svome djelu Podučavanje ponašanju Ibn Arebi raspravlja o pojmu ponašanja, kao i o načinima na koje čovjek može i treba svoje ponašanje da usavrši. Na samom početku Ibn Arebi naglašava razliku između čovjeka i ostalih živih bića, prema kojoj je čovjek posjednik razmišljanja i rasuđivanja. Shodno tome čovjek će od svih stvari birati ono što mu je najkorisnije, najbolje, najčasnije i najprivlačnije u svojoj želji da postigne potpunost i savršenost. Stupnjevi potpunosti i savršenosti su onome koji tek počinje da preispituje svoju dušu nepoznati, stoga ne poznaje koje su to pohvaljene osobine koje želi doseći, i ne može ih razlikvoati od pokuđenih koji teži da otkloni.

Odatle je namjera Ibn Arebija prije svega da ispita sljedeće:

– Šta je ponašanje?
– Šta je njegov osnov?
– Koje su njegove vrste i dijelovi?
– Koje su vrste zadovoljavajuće, čijim se prihvatanjem njihov nosilac usrećio?
– Koje su pokuđene, čijim se prihvatanjem i djelovanjem po njima njihov nosilac unesrećio?


Ponašanje Ibn Arebi određuje kao stanje duše s kojim se čovjek povodi u svojim djelima, bez razmišljanja i odabira. Ponašanje je odatle kod nekih ljudi po prirodi urođeno, dok se kod drugih ljudi određena vrsta ponašanja ne može steći bez vježbe i duhovnog napora, kao što je darežljivost. Ibn Arebi naglašava da se pravilnom vježbom lijepe osobine mogu steći, te mogu postati i običaj, za kojim se ljudi povode u svome životnome putu Knjiga i u njoj opisi ponašanja i njegova klasifikacija imaju za cilj kaže Ibn Arebi da ukažu na način uvježbavanja za pohvaljene vrste karaktera, na navikavanje na njih, zatim na sustezanje od pokuđenih vrsta i njihovo odbacivanje, sve dok ne postane odgojen i uvježban u svojoj prirodi, običajima, ćudi i karakteru. Ona je važna i za onog ko je odrastao uz ružno ponašanje i na njega se navikao, i koji mu je prerasta u pokuđene običaje i utopio se u tog čovjeka.

Dalje kroz tekst Ibn Arebi govori o dvije vrste ponašanja, te ih posebno i tematizira i eksplicira. Pokuđeno ponašanje kao prva vrsta ponašanja je prisutno kod velikog broja ljudi, a najčešće se odlikuje škrtošću, kukavičlukom, nepravdom i zlom. Pokuđeni karakter je odatle u prirodi čovjeka, te joj se čovjek treba suprotstaviti i ublažiti takvo ponašanje ispravnim rasuđivanjem i korištenjem razuma. Nekorištenjem razuma i ispravnog rasuđivanja, čovjek tada postaje sličan stoci u njihovim običajima i požudama koje njime tada ovladaju. Stid mu je nepoznat, srdžba ga upropaštava, smirenost kod njega nije prisutna, pohlepa i pakosti su njemu navika, a zlo ga nikad neće napustiti. Pohvalno ponašanje je druga vrsta ponašanja koju Ibn Arebi navodi, te kazuje da bez obzira na njegovu jaku zastupljenost kod pojedinih ljudi, ipak ga kod svih ljudi ne nalazimo. Ipak se može doseći sa vježbom i obučavanjem, i zadobiti ga putem poprimanja navika i bratskim druženjem.

Razlike u ponašanju čovjeka Ibn Arebi izvodi iz same duše čovjeka koja ima tri energije ili dijela. Ti dijelovi su: požudni dio, voljni dio i razumski dio. Cjelokupno ponašanje proizilazi iz ovih energija, mada se kod nekih (ljudi) odliku samo jedna, kod nekih su udružene sve tri energije. Neke od ovih energija posjeduju i čovjek i životinje. A nekima je odlikovan samo čovjek.


Požudni dio duše je karakterističan i za čovjeka i za životinju, se preko njega javljaju svi tjelesni užici i požude, kao npr. traženje jela, pića i seksualnih odnosa. Ovom dijelu duše Ibn Arebi pripisuje ogromnu snagu, koja može da prevlada čovjekovim bićem i njegovim postupcima, te od njega napravi životinju u ljudskom liku. Stoga Ibn Arebi savjetuje da čovjek odgoji svoj požudni dio duše i prevaspita ga sve dok mu ovaj ne postane pokoran i dok čovjek ne postane njegov vladar, te ga bude upotrebljavao, nezavisno od njegovih želja, za svoje potrebe i spriječio ga u onome za čime nema potrebe, tj. niskih požuda i ogavnih užitaka.

Voljni dio duše je također karakterističan i čovjeku i životinjama. Putem ovog dijela duše javljaju se neustrašivost i ljubav za nadmoć. U poređenju sa požudnim dijelom duše, voljni dio duše je jači, te samim time i štetniji za čovjeka ukoliko ovaj ne ovlada njime. Potčinjavanje uticaju voljnog dijela duše za čovjeka može imati pogubne posljedice, pojačavanje mržnje, okrutnosti, neustrašivosti, ljutnje, osvetoljubivosti, i općenita želja da se drugome nanese zlo. Ibn Arebi kazuje da ovladavanjem voljnim dijelom duše uz pomoć odgoja i prevaspitavanja on može da se upotrebaljava za uzvišene stvari, a spriječi se od pokuđenih djela.

Razumni dio duše karakterističan je samo za čovjeka, on čovjeku omogućuje da govori, ispravno rasuđuje i razmišlja. Uz pomoć ovog dijela svoje duše, čovjek može da preodgovji i prevaspita požudni i voljni dio, te da ih obuzda i upravlja sa njima. Pomoću razuma čovjek razmišlja o uzročno posljedičnim vezama svoga djelovanja, te nastoji da ih ispravno usmjeri od njihova samog početka. Ovaj dio duše ima svoje pozitivne i negativne osobine. Ibn Arebi kao pozitivne osobine navodi: sticanje znanja, sticanje imetka, činjenje dobra, ljubaznost, ljubav prema prijateljima, blagost, stid, neporočnost. Negativne osobine razumnog dijela duše su: podmuklost, lukavstvo, varanje, laskanje, spletkarenje, zavist klevetanje i licemjerje. Upotreba i vodstvo ispravnim razmišljanjem razuma je odatle za Ibn Arebija nešto što čovjek mora da čini, da izabira od ponašanje ono što je dobro, korisno i lijepo i da to usvaja, a da prezire sve što je pokuđeno i ružno. Kada to uradi. mora da natjera svoju dušu da postupi po onome što je odabrao i da se svim snagama kloni zlih običaja i osobina.

Podjelivši ponašanje na pohvalno i pokušeno ponašanje, Ibn Arebi prelazi na sadržinu i kvalitete oba navedena načina ponašanja. Zbog obimnosti teksta, ovdje ćemo samo pobrojati osobine lijepog i pokuđenog ponašanja, te dati eksplikaciju za po jednu osobinu od obje vrste ponašanja.

Lijepo ponašanje krase sljedeće osobine: neporočnost, skromnost, čednost, blagost, staloženost, ljubav, poštenje, izvršenje obaveza, čuvanje tajne, poniznost, vedrina lica, iskren govor, darežljivost, hrabrost, stremljenje, strpljenje u nevoljama, vrhunska odlučnost, pravednost.

Pravednost je obavezno zauzimanje srednjeg položaja u ravnomjernosti, a to znači obavljanje poslova na njihovom mjestu i u njihovo vrijeme, na odgovarajuće načine i u odgovarajućoj mjeri, bez pretjerivanja i umanjivanja, bez preuranjenosti i kašnjenja.

Pokuđeno ponašanje krase sljedeće osobine: pohlepa, neozbiljnost, maloumnost, blentavost, zalušenost ljubavlju,surovost, vjerolomstvo, izdajništvo, otkrivanje tajne, oholost, namrgođenost, laganje, škrtost, kukavičluk, zavist, nestrpljivost, mala odlučnost, nepravda.

Zavist je osjećaj muke kod čovjeka kada od drugog vidi neko dobro i kada se kod drugog nađu neki kvaliteti, i trud da se kod tog drugog uništi ono što on ima. Ova karakteristika je pokuđena i ružna kod svakog pojedinca.

Analiziravši ponašanje i obavjestivši nas o njegovim kvalitetima i osobinama, Ibn Arebi zaključuje da je način uvježbavanja za pohvaljeno i zadovoljavajuće ponašanje, potreban ogroman trud da se na njega privikne, zatim slijeđenje onog što je kod čovjeka pohvaljeno i zadovoljavajuće i odbacivanje pokuđenog i ružnog. Stalan rad i trud na popravljanu svoga ponašanja čovjeka poučava vrlinama, te ga približava stepene dostojanstvenih ljudi, udaljavajući se od poganih i manjkavih ljudi. Priližavajući se na taj način stepenu savršena čovjeka koga nije mimoišla nijedna kvaliteta, niti je prisutna kod njega ijedna negativnost. Ipak kako i sam Ibn Arebi kazuje, taj stepen predstavlja granicu koju čovjek rijetko kada dosegne. Ipak, iako je savršenstvo teško doseći, ono je moguće, te ono predstavlja cilj prema kojem čovjek treba težiti.

Ibn Arebi za kraj nam donosi i opis savršenog čovjeka koji glasi:on je onaj koji se brine o cjelokupnom svome ponašanju, budan je u blizini svake negativnosti, oprezan da ne uđe u bilo koji nedostatak, upotrebljava svaku svoju kvalitetu, ustrajan je da dostigne cilj, zaljubljen u sliku savršenstva, uživa u lijepom ponašanju, ne prepušta nemarnosti pokuđene običaje, ustrajan je u odgajanju svoje duše, ne smatra velikim ono što je stekao od kvaliteta, a smatra ogromnim svoje male negativnosti, umanjuje u svojim očima veliki stepen, dalekosežan krajnji cilj, strajuje da se ne nalazi u savršenstvu, a smatra da je potpunost najmanje što može uzeti za svoje osobine.


Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Ibn Arebi: Podučavanje ponašanju
Sejjid Husejn Nasr: Tri Muslimanska Mudraca (Ibn Sina, Suhrawardi, Ibn Arebi)

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤