Izbor iz proze: Ljubica Ostojić

Ljubica Ostojić je rođena 1945. godine u Beogradu. Ubrzo joj se roditelji sele u Sarajevo. Osnovno i srednje obrazovanje, završila je u Sarajevu. Diplomirala je na Likovnom odsjeku Pedagoške akademije i na Odsjeku za komparativnu književnost – teatrologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, a 2012. godine Ljubici Ostojić je dodijeljena nagrada Zlatni lovor vijenac za doprinos umjetnosti teatra na 53. Internacionalnom Teatarskom Festivalu MESS. Izbor proze je napravljen iz njene najnovije zbirke kratkih priča Vještičija posla, objavljene ove godine.

Izbor iz proze: Ljubica Ostojić

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Tičija kuća

Davno, priča se, odnekud došla mnogoljudna obitelj. Visoki, crnomanjasti, vedri, vješti svakom poslu. Učas ruševnu kuću podalje od Mjesta sredili, nadogradili. Voćnjak buknuo od roda i ploda. Bašća. Ovce. Mlinica, na raščišćenom potoku. Zaparložene njive pšenicom zazlatile, nemoš očima vjerovat.

Između se govorili nepoznatim cvrkutavim jezikom, brzo se i našem priučili koliko im je trebalo. I najglavnije… pjevali ko slavuji. Od Babe – do djeteta u naramku. Pjevali s večeri, dok rade, jutra pjesmom započinjali. Kad za blagdana dođu u našu crkvu, očaraju te pjevanjem, malo je reć. Crkvene, svoje, pa i naše ovdašnje, kad zapjevaju ne moreš im perke odbit. Zanijemiš i slušaš. Tičiji ljudi ih nazvali. Nisu se s našim mješali. Vele, dovodili nevjeste otud otkle su i sami došli. Fini, mirni, uljudni, ali nekako od druge sorte, a od koje ne zna se. Ama ta njihova pjesma, čudo.

Nego, udri rat, proklet da je. Dođe naoružana do zuba vojska, momke novačit. Ko se opiro, ubili, kuće pljačkali, palili, žene progonili. Strah se u kosti uvuko. Pođoše i prema Tičijim ljudima, opkoliše, puške na gotovs, bajoneti. Cijelo mjesto zanijemilo, gleda, ne trepće:

Pa neće valjda njih? Jok, nažni su! Neće se dat! Trebali su se u šumu sklonit! Niko ih ne opomenu, grešne nam duše. Ma svak se o svom jadu zabavio…

I tad, svi su se zaklinjali, vidjeli na svoje oči: Odjednom se otvoriše širom svi prozori i izleti pogolemo jato nekih velikih, nikad ovdje viđenih tica. I uz kričanje uzletiše nebu pod oblake. Vojnici ostaše ko kamenovi, a kad su ušli oprezno, u kući ni žive duše. Tišina i zagluha, ko da tu ljudi nikad ni živjeli nisu.

Eno Tičije kuće, još stoji. Vočnjak podivljo. Njive se zaparložile, u priku obrasle. Nikad više otud nećeš ticu vidit da uzlijeće, nit čuti ikakvu pjesmu. Tišina i zagluha.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Anđeoski kamen

Vele kako je nekad poodavno, negdje tamo došao neki čovjek.

Taj nije znao ni ko je, ni otkud je, ni gdje je došao. Ostao i bio.

Tamo negdje tad su mještani bili radi gostu i strancu, pripazili ga. Taj nije bio ni gladan, ni žedan, ni gologuz. A pod otvorenim nebom spavao samo kad bi to poželio. I inace, vele, volio je zurit u nebesa tek tako.

Kad mu je kucnuo onaj čas, što svakom nekad kucne, otišao taj. A tijelo ostavio, što bi s njim? Nek mu je lako duši. Valjalo ga je pokopat, ko što je red i običaj.

Viš glave mu stavili povelik bijeli kamen, baš lijep i gladak. Ama nisu na njen ništa uklesali, a i šta bi?

I tu bi bio kraj, da se nisu kleli oni što golim okom vide Anđele, kako počesto tamo slijeću. Obično u rana jutra ili u predvečerja. Slete, stanu, odmore, pa opet rašire krila i odlete svojim putem.

Malo je tih što su ih vidjeli. A oni obični, dolazili, čekali i gledali, i ništa vidjeli nisu. Pomolili bi se i otišli, svak na svoju stranu.

Ipak, taj su kamen, a onda i cijeli kraj nazvali: Anđeoski kamen.

Tog nekog koga su pod kamenom pokopali, brzo zaboravili., ko da ga nije ni bilo Možda i nije, ko bi to znao.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂