Enejino putovanje u Podzemlje (analiza Vergilijeve “Eneide”)

Dvoja su vrata sna, i jedna su, kako se veli,
Rožana; sjenkama pravim izaći kroz njih je lako;
Od sjajne načinjene bjelokosti druga su vrata,
Kroz njih lažljive sne podzemljaci na svijet šalju.

Enejino putovanje u Podzemlje (analiza Vergilijeve Eneide)

Rimska civilizacija se oslanja na grčku kulturu, autor velikog rimskog epa Eneida, Vergilije, oslanja se na Homera, njegov heroj mora činiti sve što su činili i Homerovi, ali sada u jednom novom duhu, duhu koji služi samo jedinstvu kolektiva, pa tako mora biti i sa silaskom u podzemni svijet. Tamo gde Homer slavi individualno junaštvo (arete) i nadmetanje (agon), Vergilije slavi kolektivni napor, prijateljstvo, saradnju i rimske vrline (virtus, pieten, fides), discipline, poštovanja autoriteta i ispunjavanje obaveza.

Eneja povinava svoje želje željama kolektiva i pati, ali kolektiv ne mari za to. On utjehu neće naći u kolektivu, ali će u kolektivu pronaći svoje herojstvo. Ono što njega čini herojem jeste upravo udovoljavanje htijenjima tog kolektiva. Enejina žrtva je ogromna, on žrtvuje sebe i postaje melanholična mašina koja izgleda kao da ne pruža apsolutno nikakav otpor. Ali otpor koji on pruža na nas djeluje mnogo jače od onog Ahilejevog žestokog otpora. Eneja sa svojim melanholočnim karakterom, poslušnošću i slijepim izvršavanjem odluka koje su bogovi donijeli, spram njih se doima gotovo kao transparent, dakle, kao ličnost koja je za književnu izgradnju veoma nezahvalna i nepogodna. Ali Enejin otpor nije površan, on izvire iz onog tamnog zaboravljenog dijela njegove duše, duše heroja koji je nekada rušio sve kosmičke principe, a koji sada mora da šuti i da trpi. U tome leži veličina Eneje kao heroja. Saosjećamo sa njim, a i Dante je u svojoj Božanstvenoj komediji, okazao kako saosjeća sa njim, prije svega zbog onoga što je i jednom i drugom bilo izvan doticaja, a to je ljubav. Ljubav koju Eneja osjeća prema kraljici Didoni je osuđena na propast, jer Enejina sudbina nije da uživa u ljubavi a zbog toga će patiti i on i ona. Veza sa kraljicom Didonom najbolje otkriva tu unutrašnju rascijepljenost koja postoji u Eneji i čini ga drugačijim od velikih heroja u antičkim epovima. On želi ostati sa njom, ali bogovi su odredili drugačije, on je samo jedna marioneta koja želi da se pobuni, želi nešto da kaže, ali čim to pokuša užad kojim je svezan se zatežu i ono što mi vidimo jeste jedna ukočena figura, dok u njegovoj duši vlada apsolutni nemir. Eneja će putovati kroz podzemni svijet i tu će sresti Didonu koja je izvršila samoubistvo zbog njegovog neuzvraćanja ljubavi. Na putovanju kroz podzemni svijet u čast kolektiva on će sresti ono što će ga natjerati da se bar na tren oslobodi užadi i da moli za oprost. U svom tom užasu on sreće Didonu, ali njena pojava će samo doprinjeti njegovom osjećaju nemoći. I Dante će proći užas Pakla i Čistilišta samo da bi došao do svoje ljubavi, do Beatriče, do Raja, ali i njena pojava u Raju Dantea podsjeća na to da je on nikada nije imao. Osjeća melanholiju i bespomoćnost jer je i on bio svezan užadima svog perioda kao i Eneja, kao i Vergilije. Dante, dakle, neće pronaći osnovu za svoju Božanstvenu komediju samo u Enejinom silasku u podzemni svijet. Univerzalizam sadržan u Vergilijevom djelu (san o stopljenosti pčela i društvenog univerzuma svijeta) vjerovatno je predstavljao temeljnu stvar koju je Dante zapazio i zbog čega je prihvatio starog rimskog pjesnika kao vlastiti uzor. Vergilije teži toj univerzalnosti i prikazu cjelokupne civilizacije, kao što će Dante prikazati misao cjelokupnog srednjeg vijeka. Danteov svijet jeste jedan simbolički svijet, a i Vergilije simbolom pčela, simbolom univerzuma pčela sanja o jednoj idealnoj civilizaciji i idealnom kolektivu.

Prije nego što siđe u zagrobni svijet, Eneji treba proročica Sibila. Kao i u Epu o Gilgamešu, te u Odiseji, heroju je pri silasku u podzemlje potreban neki vrač, prorok, neko ko će ga savjetovati šta da čini, jer su zakoni tog carstva drugačiji od ovozemaljskih zakona. Gilgameša će sveštenici savjetovati kako da uđe u Podzemlje, Tiresija će Odiseju pomoći time što će mu reći šta ga čeka i kako da porazgovara sa svojom majkom. Eneji pomaže Sibila, ona putuje sa njm, kroz nju će da progovaraju bogovi, a sam Vergilije će biti Danteov vodić, neko ko se savršeno snalazi u tom svijetu. I Vergilije ulazak u taj svijet poredi sa putem kroz neosvjetljenu šumu, kad nesigurno svijetli oskudna Mjeseca svjetlost. U predvorju borave Bolesti, Starost, Nevolja, što će preplašiti Eneju , ali proročica će ga smirivati, baš kao što će Vergilije smirivati Dantea. U Vergilijevom opisu Podzemnog svijeta vidimo kako je ta slika mnogo složenija od one koja je dominirala u književnosti do tada. Eneja dolazi do rijeke Aheront koja je blatna i mutna, a vrtlog joj strašne dubine šumi i sav izbacuje svoj pijesak u Kokit. Tu je i Haron koji i dalje prevozi duše u onoj napukloj barci, koji ih gleda ognjenim očima uklesanim u lice starca. Tu se duše bore za sebe, za svoje mjesto u Haronovoj barci, i Vergilije ih poredi sa liščem koje pada sa grana u jesen. To je ono uvenulo, beživotno lišče, koje pada s grane dok ga vjetar nosi tamo i ovamo i pada na zemlju tvoreći jednu hrpicu. Duše se guraju u toj hrpici a Haron neke od njih prima a neke udara i tjera od barke. Prelaz preko te rijeke znači pravi prelaz u drugi svijet, to je rijeka koja razdvaja svjetove, koju će i Dante zadržati u strukturi svog djela. Te duše koje Haron tjera su duše onih čije kosti nisu u zemlji, čije kosti još uvijek borave negdje na površini. Duše lutaju stotinama godina, kako objašnjava Sibila Eneji, dok im ne bude dopušteno da konačno pređu rijeku, lutaju dok njihove nepokopane kosti potpuno ne nestanu sa površine zemlje. Eneji će prići prijatelj Palinur kao što Odiseju prilazi Elpenor, i moli da ga sahrane, moli ga da mu obezbjedi smiraj u tom svijetu, da mu omogući da pređe rijeku.

Tvrtko Kulenović u eseju Dante naš savremenik, govori o tome kako u Vergilijevoj Eneidi preovladavaju dvije prostorne mogućnosti- gore i dolje, desno i lijevo. Pakao je dublje, a Olimp je uzvišen. Jelizej je desno, a Tartar lijevo. Ovoga u Homerovim epovima nema, njegovi veliki heroji su u asfodeslkih poljima, ali tamo je i mnoštvo drugih ljudi, a toga nema ni u Epu o Gilgamešu, tamo su sve duše zajedno i čeka ih ista sudbina. Kod Vergilija vidimo kako se otvara prostor za neku osnovnu podjelu duša na one bolje i one lošije. Apsolutne razlike između dobra i zla još uvijek nema, tako da je moguća samo manja podjela na Tartar i Elizejska polja, dok u Božanstvenoj Komediji vidimo sve nijanse lošega i dobroga, a sve to proizilazi iz postojanja aposulutog zla i apsolutnog dobra. Živi Eneja će zaploviti Harovom barkom zahvaljujući zlatnoj grani koju je ubrao na Sibilin savjet. On je živ, težak, pa barka škripi pod njegovom težinom. Na drugoj strani rijeke se čuju glasovi djece koja su prerano umrla, čuju se glasovi onih koji su lišili života sami sebe i tu Eneja sreće Didonu. On plače, a njena duša lišena svih emocija gleda u njega licem kao od kamena i bježi svome mužu Siheju, kojemu se zaklela na vječnu ljubav. Dolaze do Tartara kojeg opasavaju ogromna vrata, tu Tisifora sjedi u haljini krvavoj, predvorje čuva, ne spavajuć, ob dan i ob noć. Otud se stenjanje čuje i ljuti udarci zvižde. Kroz ta vrata niko nevin ne može proći. Tu borave bezbožnici, oni koji su mrzili svoju braću, preljubnici, svi ti su zaprti ovdje i čekaju kazan. To je neka preteča pakla, gdje obitavaju oni najgori zločinci i bezbožnici, ali u Tartaru su svi zajedno, i oni blaži i oni najstrašniji od tih grijeha su zajedno, nema jasne podjele.

Nastavljaju put mračnim stazama i dolaze do mjesta u kojem borave blaženi. To je mjesto čista suprotnost Tartaru. Ovdje duše bezbrižno plešu i pjevaju. Tu je i Enejin otac Anhis sa svim svojim potomcima, koji će zaplakati od sreće kada vidi Eneju. Tu ćemo saznati sve o zakonima tog mjesta, o rijeci Leti koju je Dante izostavio iz svoje strukture, o čemu će biti govora u narednom poglavlju. Tu Eneja saznaje o slavnoj budućnosti rimske civilizacije zbog čega je i došao. Na kraju pokušava zagrliti oca, kao Odisej majku, ali to nije moguće. Živi ne može dotaknuti dušu umrlog.

Podzemnim svijetom vlada logika sna, kroz jedna vrata se ulazi u san, a kroz druga se izlazi. Jedino logika sna može objasniti sve ono što se zbiva u tom svijetu. Danteova Božanstvena Komedija je u cjelosti prikaz jednog sna. Tvrtko Kulenović u gore navedenom eseju govori da je to jedna isanjana knjiga. Vergilije sanja o tome da dostigne svog uzora, Eneja sanja o izgubljenoj ljubavi, o nekadašnjem herojstvu- i jedan i drugi sanjaju na uštrb vlastite sreće. Eneja je heroj zarobljen u svom kolektivu, zarobljenik u vlastitom tijelu, jedna ljuštura u koju su inkorporirane ideje protiv kojih on ne može učiniti ništa.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Dželilović Muhamed: Kalhasovo proročanstvo.
Kulenović Tvrtko: Lektira II (ogledi i prikazi).
Vergilije: Eneida.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂