Proza: Luka Bošković, poglavlje II “Umjetnica”

Promocija pjesnika, književnika, slikara, fotografa i istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija, proza eseji, recenzije, kritike, rasprave i osvrti ). Šaljite svoje radove u inboks facebook stranice, ili na mail : dunjalucar@gmail.com.

Luka Bošković

Umjetnica

Učenici su pakovali svoje kistove, svoja platna i svoje boje i napuštali Akademiju. Kad je Umjetnica ostala sama u prostoriji, pomislila je za sebe (kao nakon svakog završenog časa slikanja koje je ona održavala) da ona sama ne vrijedi dovoljno jer odavno nema inspiracije.  Stala je ispred nekoliko svojih slika i uz prizvuk sažaljenja na svoju sadašnjost, promatrala ponosno na svoju prošlost. „Hoće li doći taj dan kad ću opet znati šta želim slikati?“, pomislila je bijesna ni sama svjesna na šta. Prije je umjesto bjeline platna, vidjela poteze, boje, motive , živote, osjećanja, sjećanja i dušu, ali sada kada god vidi bijelo platno, ono ostane bijelo platno. Da je bar pokušavala pronaći tok slika do njene glave, možda bi sada mogla pratiti taj put i ponovo doći do izvora inspiracije.

Kada je kao dijete bolovala od Pigmalijonovog poljupca, naslikala je biće kojoj je došlo u posjetu iste noći kad se probudila plavih usana i izblijedele kože. Nakon što joj se vratila boja u tijelu, iz sjećanja je kistom prenosila poteze i oslikala djevojku sa jelenjim rogovima u kutku svoje sobe. Uz taj portret je i u svijet donijela u bojama i teksturi sve osjejaćne more koje je trpjela dok joj je koža postajala mermer, dok joj se pluća pune vodom i dok joj srce privremeno prestaje. Svi su bili oduševljeni njenim slikama, te su je poslali na tečaj slikarstva.

Tad je prvi put ostala bez inspiracije. Za platna koja je ukrašavala se moglo reći da je bolje da su ostala bijela. To su i joj voditelji tečaja ponavljali nakon svakog rada. Izloženi su radovi ostalih polaznika, ali njeni su izostavljani. Jedne noći kad je postavila svoje radove po podu, one koje su svi odbacili, kad ih je poredala kao mozaik svojih neuspjeha, prerezala je svoje arterije i pustila svoju krv da sapere nedostatke i mane sa svojih radova. Pronašli su je kako leži preko svojih slika. Odnijeli su njeno mrtvo tijelo i ostavili u šumi, a njene radove su prodali i zaradile više nego što je čitava škola do sada zaradila.

Tada, tada je davno popravila svoj problem nedostatka inspiracije. Probudila se u šumi i vidjela je toliko različitih svjetova, vidjela je blizance kako se bore u desetogodišnjem ratu za povratak svoje sestre, vidjela je i blizance kako padaju i ljudi kako bezuspješno idu na istok da im se osvete. Vidjela je kornjaču kako nosi svijet na svojim leđima, ravnu ploču vode i planina, drvo čije korijenje ide do vatre i čije krošnje umjesto lišća puštaju vatastu masu koja lije vodu preko vatre pri dnu…Sve je oslikala, sve i mnogo više je oživjela, ali sad, prenosi svoju tehniku zainteresiranim jer je inspiracije nestalo.

„Da bar mogu krvariti“, mislila je, „Prošli put mi je vratilo inspiraciju…Sad ništa.“

Do kasno navečer je ostala promatrajući svoje slike, analizirajući svoja stara djela, tražeći u njima svoja nova. „Dovoljno je kasno da nema ljudi napolju. Mogla bih prošetati. Mjesec pruža inspiraciju svim umjetnicima“, reče za sebe i pođe u noć.

Prolazila je praznim ulicama, posmatrajući zgrade i ukrase na njima. „Mogla bi njih slikati, ali kakva je svrha slikati nešto što svako može vidjeti?  Trg Tanata je iz ove uličice prelijep. Fontana ukrašena kipom nekog nagog mladića iz starih vremena usred kamenog prostranstva oivičenog kamenim zgradama, svaka sa kamenim krilatim stvorenjima koja nadziru sve što ispod njih prođe. Pun mjesec čija svjetlost mišićavog mladića pretvara u groteskno čudovište, a krilate đavolčiće u labudove. To bi bila prelijepa slika, ali šta ću kada je može bilo ko vidjeti ako se sjeti ovako kasno prošetati Tanatom.“, mislila je Umjetnica, „GROBNICA U GRADSKOM GROBLJU! To niko ne može vidjeti jer sve ostale budale se pridržavaju pravila da se ne smije ulaziti. Nema nikoga vani večeras, mogla bih se ušunjati i tu pronaći inspiraciju koja mi je potrebna!“

Potrča, ali tihim koracima, naprijed da što prije ispuni svoju genijalnu zamisao. U takvom naletu sreće što će moći opet slikati kao i ranije, zamalo da nije vidjela čovjeka kako sjedi ispred ulaza u groblje, plače i čuva se za ruku.

Bilješka o autoru:

Luka Bošković, rođen u Sarajevu kao Blizanac u podznaku Lav, je student arheologije i historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim studiranja, bavi se pisanjem (pretežno pjesama koje objavljuje na FB stranici: Lux Noctis – Poezija), učenjem jezika (trenutno uči kineski jezik) i skupljanjem knjiga. Trenutno izvršava funkciju predsjednika Studentske asocijacije studenata Filozofskog fakulteta. Također, član je MENSA-e.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂