Immanuel Kant: Vječni mir, filozofski nacrt

Immanuel Kant (1724. – 1804. god.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Immanuel Kant: Vječni mir, filozofski nacrt

Prirodno stanje za Kanta nije stanje mira nego, naprotiv, ratno stanje u kome neprijateljstvo ne izbija u svakom trenutku, ali ipak prijetnja od izbijanja neprijateljstva među ljudima je stalna. Odatle je neophodno uspostaviti mirovno stanje. Mirovno stanje treba izvesti na principima prava, a koji da bi bili valjani moraju se nužno podređivati principima morala. Postojanje principa sile i neprijateljstva među ljudima / narodima Kant ne smatra samo neopravdanim, već su oni i neodrživi na jednom budućem stupnju ljudskog kulturnog razvoja.

Kant kazuje da ideja svjetskog građanskog prava nije nikakva fantastična i pretjerana pravna zamisao, već je ona nepisanom kodeksu državnog kao i međunarodnog prava nužna dopuna za javno pravo čovjeka uopšte, a time i za vječni mir. I samo pod tim uvjetom možemo se podičiti da mu se trajno približavamo. Ispunjenje zahtjeva za vječnim mirom Kant određuje kao povijesni zadatak, koji tek treba stvoriti i ostvariti u republikanskom društvenom uređenju kada sami narodi, a ne pojedinačni vladari, preuzmu odgovornost za sve državne poslove, a time i za vođenje rata. Do ostvarenja vječnog mira čovječanstvo se stalno nalazi u ratnim sukobima ili u stadiju ratnog primirja – koje nije ništa drugo no priprema za nove krvave pohode. Kant je na taj način anticipirao društvenu zbilju generacija nakon njega, promišljajući ideju vječnog mira dva stoljeća prije osnivanja Društva naroda (osnovano nakon Prvog svjetskog rata), ili Ujedinjene nacije (osnovane nakon Drugog svjetskog rata).

Filozofski nacrt vječnog mira Kant dijeli u dva odjeljka, prvi odjeljak sadrži preliminarne članove vječnog mira među državama, a u drugom odjeljku Kant iznosi definitivne članove vječnog mira među državama.

Preliminarni članovi vječnog među država su sljedeći:

1. Nijedan ugovor ne treba smatrati mirovnim ako je sklopljen tako da prešutno sadrži povod budućeg rata.
Ukoliko je to slučaj, onda takav ugovor nije ništa drugo do samo primirje, odnosno odlaganje neprijateljstva među državama, a ne mir, koji treba da znači i kraj svih razmirica među državama. Prešutkivanje (reservatio mentalis) starih pretenzija i razmirica koje nakon rata nijedna strana ne spominje zbog toga što je suviše iscrpljena te ne može da nastavi rat, no koje će u budućnosti biti izmišljene u zloj namjeri da se za tu svrhu iskoristi prva zgodna prilika Kant određuje kao ružnu osobinu koja je ispod časti i dostojanstva jednog vladara, ukoliko je ovaj sklon takvom izvođenju zaključaka.
2. Nijednu samostalnu državu (bez obzira na to je li ona velika ili mala) ne može druga država da stekne nasljeđem, zamjenom, kupovinom niti darivanjem.
Država odatle nije ničije vlasništvo i imovina na način kao što je to zemlja koju ona zauzima. Kant državu određuje kao zajednicu ljudi kojoj niko drugi ne može zapovijedati niti njome raspolagati do ona sama. Odatle svako nasilno preuzimanje države i prisvajanje nekoj drugoj državi znači i uništavanje njenog opstanka kao moralne ličnosti, te njeno pretvaranje u stvar.
3. Stajaće vojske (miles perpetuus) treba da vremenom potpuno nestanu.
Postojanje stajaćih vojski predstavlja i neprestanu prijetnju ratom drugim državama – budući da su one uvijek spremne da se pokažu naoružane za takav poduhvat. One na taj način podstiču države da se međusobno takmiče u broju naoružanih ljudi, kao i u razvijanju efikasnije vojne opreme, što za sobom povlači i ogromne novčane izdatke, čineći na taj način period mira svoj građanima mučnijim od kratkog rata.
4. Država se ne smije zaduživati zbog spoljašnjih državnih razmirica.
Zaduživanje države i traženje pomoći od drugih država kako bi se izvršio oporavak privrede (popravak privrede, podizanje novih naselja, izgradnja žitnica za slučaj nerodnih godina) Kant odobrava, ali zaduživanje u svrhu postizanja i ispunjenja ratnih ciljeva za Kanta predstavlja opasnu novčanu silu, državnu blagajnu za vođenje rata veću od blagajni svih drugih država. Sklonost ka toj olakšici u ratovanju, je velika prijetnja za ostvarenje vječnog mira, te odatle Kant se nada da jedan preliminarni član vječnog mira može to i zabraniti
5. Nijedna država ne smije se nasilno uplitati u uređenje i upravljanje druge.
Nijedna država ne polaže pravo na to da sablažnjava podanike druge države. Uplitanje spoljašnjih sila u politički život i uređenje druge države znači i povredu prava jednog ni od koga zavisnog naroda, koji se samo bori sa svojom unutrašnjom bolešću. Odatle nasilno uplitanje u poslove oko upravljanja i uređenja jedne države ugrožava i samostalnost svih drugih država.
6. Nijedna se država u ratu sa drugom ne smije upuštati u takva neprijateljstva koja bi u budućem miru nužno onemogućila međusobno povjerenje, a to su: iznajmljivanje plaćenih ubica (percussores), trovača (venefici), kršenje ugovora, podsticanje na izdaju (perdullio) u državi sa kojom se ratuje.
Kant ove navike određuje kao nečasne ratne lukavštine, te one negativno utiču na fundiranje konačnog mira između država nakon rata. Čak i u okolnostima kakve su ratne mora da preostane izvjesno povjerenje u neprijateljev način mišljenja, jer bi u protivnom nemogućno bilo sklopiti mir, pa bi se neprijateljstvo razbuktalo u rat do istrebljenja. (bellum internecinum). Odatle Kant zahtjeva ukidanje i sprječavanje ratova koji prijete istrebljenjem nekog naroda, inače takav rat završava vječnim mirom na velikom groblju čovječanstva.

Navedene članove Kant opisuje kao one koji nešto zabranjuju leges prohibitivae), te unutar njih pravi razlike na one koje važe kao strogi zakoni (leges strictae), koji važe bez obzira na okolnosti, te traže hitno izvršenje (to su članovi 1, 5 i 6). Dok drugi (članovi 2, 3 i 4) iako nisu izuzeci od opštih pravila, daju, prema prilikama da se njihovo izvršenje odgodi, ali da se pri tome ne gubi iz vida njihova svrha.

Definitivni članovi vječnoga mira su sljedeći:

1. Građansko uređenje u svakoj državi treba da bude republikansko
Republikanizam je državno uređenje i državni princip koji traži da izvršna vlast u državi bude odijeljena od zakonodavne. Kao državno uređenje zasnovano je, prvo: na principima slobode svih članova jednog društva; drugo: na načelima zavisnosti svih od jednog jedinog zajedničkog zakonodavstva; i treće na za zakonu jednakosti svih građana. U republikanskom državnom uređenju Kant navodi da su ljudi prije svega građani jedne države, te da su na taj način nosioci i odgovornosti, ali i imaju mogućnost izražavanja vlastite volje, pa kada je riječ o glasanju za rat ili protiv rata mnogi će donijeti pametnu i mudru odluku da ne ratuju i da greške svoga vladara ne plaćaju svojim imetkom ili životima.
2. Međunarodno pravo treba da se osniva na federalizmu slobodnih država
Međusobni odnosi država trebaju da se podrede zakonima međunarodnog prava – a Kant navodi da um zna samo jedan put iz bezakonskog stanja neprekidnog rata: da se države isto kao i pojedinci odreknu divlje (bezakonske) slobode, da se prilagode javnim prinudnim zakonima, te da tako obrazuju međunarodnu državu (civitas gentium). Granice te države Kant proširuje na sve narode na zemlji.
3. Pravo građana svijeta treba da se ograniči na uslove opšteg hospitaliteta
Kant naglašava da ovaj član se odnosi na običnu filantropiju, nego na pravo, te odatle hospitalitet (gostoprimstvo) znači pravo svakog stranca da u slučaju dolaska na tle nekog drugog ne bude od ovoga primljen neprijateljski. Sve dok se gost mirno vlada i učtivo ponaša na svome mjestu, ne smije biti dočekivan neprijateljski. Kant ovaj zakon izvodi iz samog oblika zemljine površine koji je loptast, te se mi ljudi ne možemo raspršiti u beskonačnost, te smo prinuđeni da boravimo kao društvena bića jedni uz druge. Odatle niko nema veća prava da bude na jednom mjestu zemlju nego drugi.

Um dakle kako Kant zaključuje sa najvišeg prijestola moralne zakonodavne vlasti apsolutno proklinje svaki rat kao pravni postupak, zahtijevajući, naprotiv, kao najneposredniju dužnost, mir koji se bez međunarodnog ugovora ne može ni stvoriti ni osigurati – potreban je jedan savez posebne vrste – savez mira (foedus pacificum). Taj savez za razliku od ugovora o miru (pactum pacis) se razlikuje po tome što potonji nastoji da okonča samo jedan rat, a ovaj prvi – savez mira, ima tendenciju da okonča sve ratove, zauvijek. Kant povijesni razvoj ideje vječnog mira počinje od rata kao prirodne (nagonske) nužde, te ideja mira ostaje kao zadatak čovječanstva, a ona se ne ostvaruje kao dar prirode, nego kao povijesno – misaono djelo čovjeka.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Immanuel Kant: Vječni mir (Um i sloboda, spisi iz filozofije historije, prava i države).
Immanuel Kant: Kritika praktičkog uma.
Vladimir Filipović: Klasični njemački idealizam.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂