Marcel Proust: Odnos tijela i pamćenja

Kad čovjek spava, on zapravo drži na niti oko sebe sate, poredak godina i svjetova. Čim se probudi, instinktivno im se obraća i u tren oka očitava na kojoj se točci zemlje nalazi, i vrijeme što je proteklo do buđenja: ali se njihov raspored može izmiješati, poremetiti.

– Marcel Proust, Put do Swanna.

Marcel Proust (1871. – 1922.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Marcel Proust: odnos tijela i pamćenja (na primjeru romana Put do Swanna)

Na početku prvog dijela Proustovog ciklusa romana U potrazi za izgubljenim vremenom, pod nazivom Combray, pripovjedač opisuje trenutak buđenja iz sna, boravi u svojevrsnom međuprostoru, ponoru između sna i jave, uživa u poigravanju sa jednim trenutkom koji ne liči ni na šta i koji ni na čemu ne počiva. Pripovjedač kao da sumira sva buđenja u različitim prostorima u kojima je boravio, te način na koji se njegovo tijelo prilagođavalo postelji u kojoj leži i stvarima koje ga okružuju, tvoreći time jednu gustu mrežu satkanu od krhke materije snoviđenja. Tijelo postaje poput čvorišta koje u sebi sadrži isprepletene različite niti ove mreže, kao neki vrtlog slika, svet u očima probuđenog spavača je doista svet stvari, ali stvari međusobno zamenjivih.Nagli pokreti, okretanje glave na jastuku, tama koja zahtijeva naprezanje očiju, ugao pod kojim svjetlost prodire u sobu i osvjetljava čestice prašine u zraku, boja zidova, težina pokrivača, sve to u pripovjedaču izaziva bujicu sjećanja na neki drugi položaj, svjetlost ili tamu, toplotu ili hladnoću, cvrkut ptica ili zvuk kiše. Kao što postelja pamti obrise tijela, tako se i tijelo počinje stapati sa njom, tvoreći jednu cjelinu koja podliježe mehanizmu navika bez kojih pripovjedač ne bi bio kadar učiniti stan pogodnim za stanovanje. Međutim, navalu sjećanja u njemu izaziva ono što je suprotno od navika, i za čime traga, a to je neočekivani, nagli, nevoljki susret sa prošlošću. Walter Benjamin u svom eseju Prilog Proustovom liku kaže da Proustovo djelo pokazuje kako niko od nas nema vremena da proživi istinske drame života, pa su svi tragovi koje vrijeme ostavlja na našem tijelu poput potpisa velikih strasti, poroka, saznanja, koji su nas pohodili, ali mi, domaćini, nismo bili kod kuće. Zbog toga će se pripovjedač, posredstvom tijela, suočiti sa šarolikosti i čulnosti konkretnih trenutaka iz prošlosti, koji će biti utoliko autentičniji jer je to suočavanje izazvano mehanizmom nevoljnog pamćenja. 

Milivoj Solar u svojoj knjizi Suvremena svjetska književnost,naglašava kako je Proust, autor kojem bijaše strano sve ono čime su se nadrealisti oduševljavali, u ovom romanu postigao ono za što se zalagao pokret nadrealizma, a to je želja da se iz krhotina i fragmenata razorene zbilje stvori nova, umjetnička cjelina. Kada pogledamo sliku The persistance of memory, slikara Salvadora Dalia, jednog od najvećih predstavnika nadrealističkog pokreta, možemo osjetiti dašak atmosfere koja obilježava i Proustovo djelo. Prije svega, na slici se nalazi nekoliko deformisanih, rastopljenih satova, što govori da vrijeme nije neka okamenjena struktura, da do pamćenja možemo doći skretanjem sa dobro utabane staze koju čine uvijek iznova ponavljani pokreti i navike, satovi čvrsti poput skulptura. Način na koji se Dali poigrava sa materijom od koje su izgrađeni satovi, podsjeća na gore navedeni opis buđenja sa početka romana, gdje Proust umjesto tvrdoće i konkretnosti jednog trenutka, opisuje čitav niz rastopljenih, amorfnih trenutaka koje povezuje jedna zajednička tačka,  a to je pripovjedačevo tijelo i njegov odnos prema pamćenju.

Ako krenemo od samog naslova i podnaslova Bergsonove knjige Materija i memorija – ogled o odnosu tijela i duha, i uporedimo ga sa onim što čini Proust, mogli bismo reći da Bergson u prvi plan stavlja djelujućeg ljudskog subjekta, aktivno tijelo koje postaje privilegovano, dok Proust naglašava važnost nevoljkog pamćenja, pri čemu su tijelo, i aktivirana čula kao neka vrsta medija, provodnika, koji omogućava i olakšava čovjekovu komunikaciju sa prošlošću. Bergson kaže kako je ravan akcije ona u kojoj je naše telo zbilo svoju prošlost u motoričke navike, te da je ravan memorije ona u kojoj naš duh čuva u svima njegovim detaljima pregled našeg proteklog života. Proust tematizira odmicanje od motoričkih akcija i približavanje detaljnom pregledu prošlosti, gdje je poseban naglasak stavljen na puninu proživljenog iskustva, želju da se sjećanje prožme sadašnjošću, te da se sadašnjost prožme prošlošću, što predstavlja jasan poziv na autentičnost. Bergson tijelo naziva privilegovanom slikom, gdje, naravno, pojam slike funkcioniše kao fenomen, a sve slike su upravljene prema glavnoj slici, našem telu čije promene prate. Dakle, tijelo ima vlastite načine na koje spoznaje svijet oko sebe, prostor i vrijeme, ono za Bergsona predstavlja cjelovitost spoznaje. Mi, praktično zapažamo samo prošlost, jer je prava sadašnjost neuhvatljivi progres prošlosti koji nagriza budućnost. Da bismo se prisjetili detalja jednog konkretnog trenutka iz prošlosti potrebno je udaljiti se od sadašnjosti i pristati na sanjarenje, međuprostor u kojem boravi Proustov pripovjedač. Pripovjedač govori o tome da je nekada, u jednoj od svojih uobičajenih posjeta tetki Leonie, pojeo kolačić ‘madeleine’ i popio šoljicu čaja od lipe, što je potpuno neočekivano, naglo, aktiviralo njegova čula i tako izazvalo osjećaj za kojim će godinama tragati. Odmicanjem od cjelovitosti, omogućeno mu je da se prisjeti konkretnih trenutaka, fragmenata iz prošlosti u njihovoj čulnoj punini, čime Proust gradi, kako to naziva W. Benjamin, iz saća sečanja košnicu pčelinjem roju misli.


Jedna od opozicija, tj. distinkcija koja se pravi u romanu jeste odnos između unutrašnjosti, onoga što pripovjedač osjeća, asocijacija koje u njemu izaziva određeni čulni nadražaj, i spoljašnjosti, čime se oneobičava svijet kojeg čine ustaljeni, unaprijed poznati mehanizmi djelovanja. Odlazak kod bake i djeda predstavlja naviku, ciklično ponavljanje, a sam boravak u Combrayu je također prožet navikama, gdje svi dani liče jedan na drugi. Ispunjavaju se u dugim šetnjama prije večere, u promatranju zvonika crkve, seoskog krajolika i cvijeća kraj puta, odlaskom na spavanje u tačno određeno vrijeme, iščekivanjem majčinog poljupca prije spavanja, zvukom njenih koraka, itd. Kada bi poljubac izostao, to bi značilo da je u goste došao Swan, koji postaje jedan od motiva vraćanja u prošlost jer zbog njega majka nije mogla izdvojiti vrijeme i popeti se uz stepenice do dječakove postelje. To se također pretvara u dio navike, jer pripovjedač, čak i onda kada majka provede cijelu noć kraj njega, razmišlja o tome da već sutra to neće biti slučaj, čime i iznevjereno očekivanje postaje dio očekivanog. Neobični rituali postaju dio uobičajenog, pa tako pripovjedač opisuje svoju baku kao ženu koja svaki put kada pada kiša izađe u vrt i pleše, diže lice prema nebu, uživajući u kapima kiše. S druge strane, neke sasvim obične dijelove svakodnevnice pripovjedač opisuje koristeći se neobičnim metaforama, gradeći specifične slike kojima oneobičava svijet koji ga okružuje.

Znamo da će čaj od lipe, zajedno sa kolačićem ‘madeleine’, biti najvažniji pokretač bujice sjećanja, da će do te mjere aktivirati i iz ravnoteže izbaciti pripovjedačevo tijelo i omogućiti da iz šoljice čaja izroni prošlost. Međutim, kada se prvi put u romanu susretnemo sa tematiziranjem spravljanja tog čaja, i izgledom osušenog lišča biljke, nećemo naići na opis njegovog mirisa. Umjesto toga, pripovjedač posebnim učiniti izgled mrtvog lišća, čineći od rituala ispijanja čaja od lipe, navike koju je praktikovala njegova tetka,  mjesto gdje se, još jednom, ispoljava razlika između unutrašnje perspektive, njegovog doživljaja svijeta i vanjske perspektive kao okvira: Suhe bi peteljke ispreplele nepravilnu rešetku, čijim su se očicama otvarali blijedi cvjetovi kao da ih je slikar rasporedio i postavio u najslikovitiji položaj. Lišće je izgubilo ili promijenilo izgled pa je postalo nalik na posve različite stvari, na prozirno krilo muhe, na bijelu poleđinu etikete, na ružinu laticu, ali sve to kao da je bilo nabacano na hrpu, kao kad ptice savijaju gnijezdo.Mogli bismo reći da ovaj opis odgovara atmosferi i strukturi cjelokupnog romana, gdje se od niza fragmenata tvori mozaik kojeg umjesto kockica približno iste veličine i oblika, čine jedni do drugih postavljeni različiti oblici uronjeni u širok spektar boja, mirisa i veličina, splet neočekivanih asocijacija.        

Pripovjedač želi postati pisac, pa bismo mogli reći da njegov karakter, način funkcionisanja i odnosa prema svijetu, čini strukturu romana još kompleksnijom, jer smo svjesni toga da je njegov tok misli sklon metaforama, sanjarenju, pronalaženju analogija tamo gdje ih, na prvi pogled, nema. Znamo da se radi o dječaku, ali se u njegovom pripovijedanju, upravo kroz preplitanje sadašnjosti i prošlosti, u prvom dijelu romana, naziru i elementi budućnosti, svijesti odraslog čovjeka koji je postao pisac i koji se prisjeća svog djetinjstva.

Prilikom opisa jedne od uobičajenih šetnji, koje bi uvijek uslijedile nakon višesatnog čitanja, pripovjedač nam pruža uvid u način na koji se konstruiše njegov pogled na svijet. Tu dolazi do sudara unutrašnje i vanjske perspektive, pri čemu je posebno naglašena uloga iznenadnog aktiviranja čula što aktivir proces upijanja utisaka, kontemplaciju i sanjarenje.  Pripovjedač kaže da se zaprepastio kada je prvi put shvatio kakav je nesklad između naših dojmova i njihovih uobičajenih očitovanja. Zaprepaštenje dolazi nakon što je po kiši i snažnom vjetru hodao sat vremena, došao do baruštine kod Montjouvina, i ugledao kuću prekrivenu crijepovima koji u tami i na kiši izgledaju mrko, tromo i neprivlačno, dok već u narednom trenutku, kada ih obasja sunce, poprimaju izgled ružićasta mramora. Osnovni zaključak do kojeg pripovjedač dolazi prilikom te šetnje je da isti osjećaji ne obuzimaju sve ljude istodobno, prema nekom unaprijed određenom redu. Unaprijed određeni red podrazumijeva svjesno predavanje navikama, isključivanje nepredvidivosti, dopuštanje da krov ostane gomila pečene gline, a ne uranjanje u nepredvidljivosti asocijacija, gdje on postaje vizija ružićastog mramora.

Tada pripovjedač postaje svjestan da će utisci, emocije, i sjećanje na njih dolaziti onda kada ih najmanje očekuje, kao na primjeru starog krova koji mu je, onako iscpljenom od hodanja po kiši, u jednom momentu bio odbojan, a već u narednom, kada je zasijalo sunce, toliko lijep da je zarad opisa upotrijebio svoju maštu i ušao u zonu sanjarenja. Pored ‘madeleine’ trenutka, za ilustraciju načina na koji pripovjedač pravi razliku između života okovanog navikama u kojem baratamo sa svjesnim pamćenjem, i efekta kojeg izaziva nevoljno pamćenje, možemo uzeti jedan motiv koji se ponavlja kroz cijeli roman, a to je pripovjedačev opis glogovog cvijeća. Misleći da je to cvijeće uvijek bijelo, da se u prirodi ne javlja u nekoj drugoj boji, pripovjedač mu se uvijek i iznova oduševljavao, sve dok mu djed nije ukazao na postojanje njegove crvene inačice. U promatranju bijelog cvijeta kao remek djela, pripovjedač nikada nije mogao do kraja opisati suštinu onoga što tada doživljava  – osjećanje koje je to cvijeće budilo u meni ostajalo je nejasno i neodređeno, uzalud se pokušavalo osloboditi i ostati samo za se. Međutim, kada se suoči sa postojanjem crvenog glogovog cvijeća, pripovjedač se odmiče od navika i približava novom iskustvu čije djelovanje je blisko efektima nevoljnog pamćenja: Tada mi djed učini veselje kakvo doživimo kad ugledamo neko djelo omiljenog slikara koje se razlikuje od onih koje poznajemo, ili pak kad nas dovedu pred sliku koju smo poznavali samo po skici olovkom, ili kad skladbu koju smo dotad slušali samo u izvedbi na glasoviru, odjednom začujemo zaodjevenu u boje orkestra. Na isti način će kratkotrajni ‘madeleine’ trenutak, kao nagli dodir sa nevoljnim pamćenjem u pripovjedaču pokrenuti proces oživljavanja prošlosti koja je do tada izgledala poput skice, ili kompozicije izvedene na samo jednom instrumentu.


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Bergson Henri: Materija i memorija- ogled o odnosu tijela i duha.
Proust Marcel: Put do Swanna.
Solar Milivoj: Suvremena svjetska književnost.
Walter Benjamin: Eseji.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤