Baruch de Spinoza: “Etika”

Baruch de Spinoza (1632. – 1677. god.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Baruch de Spinoza: Etika

Život Barucha de Spinoze je popraćen stalnim progonima, sumnjičenjima, i pritiscima od strane židovske zajednice zbog svog učenja, a kao rezultat toga je ekskomunikacija iz židovske zajednice. Posljednih šest godina svoga života, Spinoza je proveo u Hagu, radeći na Etici, svome glavnome djelu koje je ovjekovječilo njegovo ime. Spinozi nije uspjelo da za svoga života objavi Etiku, nju su objavili njegovi prijatelji nakon Spinozine smrti. Spinoza je drugi veliki predstavnik filozofije 17. stoljeća, koji svoje filozofiranje neposredno nastavlja na Descartesovu filozofiju, te ujedno predstavlja i jedan od najviših dometa filozofske misli uopšte. Pored svoga glavnog djela – Etika – geometrijski redom izložena i u pet dijelova podijeljena, Spinozina djela su i: Principi Descartesove filozofije, Kratka rasprava, Teološko – politička rasprava, Politička rasprava.

Osnovne postavke Spinozinog glavnog djela Etika počinju monističkim određenjem pojma supstancije. Spinoza Etiku započinje određenjem i definiranjem causa sui (uzrok samog sebe), i prva definicija prvog dijela Etike glasi: Pod uzrokom samog sebe razumijem ono čija suština sadrži u sebi postojanje, ili ono čija se priroda ne može shvatiti drukčije nego kao postojeća. Priroda postoji jedino zahvaljujući potpunosti svojih vlastitih snaga, i ona po Spinozinom mišljenu posjeduje apsolutno beskrajno sposobnost postojanja i njoj za njeno postojanje nisu potrebni nikakvi spoljašnji uzroci. Priroda uzeta u cjelini ili supstanica postoji nužno i njena suština uključuje u sebe postojanje. Uzrok svog bića supstancija sadrži u sebi samoj.

U trećoj definiciji prvog dijela Etike Spinoza supstanciju definira kao: Pod supstancijom razumijem ono što u sebi jeste i pomoću sebe se shvata, tj. ono čijem pojmu nije potreban pojam druge stvari, od koga mora biti obrazovan. Supstancija određena kao uzrok samog sebe (causa sui) ima sljedeća osnovna svojstva:
– supstancija je vječna,
– supstancija je beskonačna u prostoru,
– supstancija je nedjeljiva,
– supstancija se ne sastoji od dijelova.

Uzrok svog postojanja supstancija, odnosno Bog ili priroda (Deus sive Natura), ima u sebi samoj i time je priroda kao cjelina sama svoj kreator (natura naturans – priroda stvoriteljcia). Spinoza pojmom natura naturans određuje samostvaralački moment prirode koja proizvodi i stvara konačne stvari koje su označene terminom natura naturata stvorena priroda).

Supstancija ima beskonačno mnogo atributa, ali mi poznajemo samo dva: protežnost i mišljenje, a atributi u sebi sadržavaju beskonačno mnogo modusa. Atributi predstavljaju neposrednu bit supstancije, ali nisu identični sa njom, modusi su stanja supstancije i oni supstanciju izražavaju preko atributa. Atributi se od modusa razliku po svojoj beskonačnosti, dok su modusi konačne, ograničene pojedinačne stvari i pojave. Svaka je konačna stvar ograničena i drugom stvarju determinirana, dok je Bog ili Priroda kao cjelina apsolutno neograničena, nedeterminirana, samim sobom stvoreni vječni bitak.

Sedma definicija prvog dijela Spinozine Etike glasi: Slobodnom se naziva ona stvar koja postoji samom nužnošću svoje prirode i sama sobom biva određena za delanje, a nužnom ili bolje prinuđenom ona koja od drugog biva određena da postoji i da djeluje na stanovit i određen način. Spinoza slobodi ne suprotstavlja nužnost, već prinuđenost, stvar koja nije spolja prinuđena na postojanje i delanje jeste po Spinozinom mišljenju slobodna, ali istovremeno i nužna jer dela po nužnosti svoje vlastite prirode.

Na taj način Spinoza Slobodu postavlja u nužnost, ali u nužnosti koja nije prinuđena već slobodna. Bog odnosno Priroda je uvijek slobodna jer uvijek postoji u dela samom nužnošću svoje vlastite prirode, a čovjek je sa druge strane po Spinozinom mišljenju slobodan samo ako nije prinuđen na svoje postupke, a to je moguće samo onda kada se čovjek nauči da svoje postupke potčinjava rukovodstvu razuma.

Čovjekova egzistencija je određena vanjskim uzrocima i individuum je obilkovan drugim individumom. Čovjek kao takvo ograničeno biće je dio prirode, on je potpuno podvrgnut njenim zakonima. Iz tog proizilazi da je čovjekov zadatak proučavanje prirode kako bi se postigla adekvatna spoznaja njenih zakonitosti. Prirodu Spinoza smatra, treba objašnjavati iz nje same, a zakoni prirode ne podliježu nikakvim svrhovitim tumačenjima.

Dobro i zlo o kojima Spinoza raspravlja u trećem dijelu svoje Etike nisu prirodne stvari nego relacije, odnosno određeni odnosi prema stvarima. Dobro i zlo nemaju definicije izvan nečije biti, jer je bit jedina u prirodi, a dobro i zlo se ne mogu definirati nezavisno od nečije biti. Afektivna stanja su ne samo neposredno postojanje, već isto tako prvi oblik spoznaje ili svjesne djelatnosti.

Osnovni nagon za samoodržanjem usmjeren je sa jedne strane na znanje, a sa druge na moć. a to je prema Spinozinu mišljenu, baš kao i Baconu, jedno te isto – jer znanje je moć. Razum je za Spinozu drugi stupanj spoznavanja, i on za razliku od prvog, nižeg afektivnog oblika spoznavanja sadrži kriterija istinitosti. To je prirodno – naučna spoznaja, koja na temelj iskustva razumski otkriva zakonitost prirodnog zbivanja.

Spinoza postavlja i treći stupanj spoznaje, koji je najviši ili metafizička manifestacija ljudskog duha, pomoću koje on dopire do same biti stvari, do spoznaje Boga ili Prirode. Ova vrsta spoznaje je prema riječima Spinoze: Intelektualna (duhovna) ljubav prema Bogu, koja proizilazi iz treće vrste spoznaje, vječna je. Na ovom stupnju spoznaje, čovjek se uzdiže do tzv. intelektualne ljubavi prema Bogu (amor Dei intellectualis), u kojoj se ukoliko je postignuta, nalozi apsolutni mir i nepomućenost ljudske duše.

Dajući svome glavnom djelu naslov Etika, Spinoza naglašava neodvojivost teorijske spoznaje od njene praktične realizacije. Po Spinozinom učenju, čovjek je centar i i posljednja svrha filozofiranja. Rješenja za sve probleme čovjeka Spinoza je tražio na ovome svijetu, pri tome ne odstupajući pred poteškoćama.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Baruch de Spinoza: Etika – geometrijski redom izložena i u pet dijelova podijeljena.
Branislav Petronijević: Istorija Novije Filozofije
Milan Kangrga: Racionalistička filozofija
Jure Zovko: Klasici Metafizike
Vladimir Filpović: Filozofijski rječnik

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂