Hermeneutika – umijeće tumačenja

Riječ hermeneutika predstavlja kovanicu starogrčkih riječi hermeneutike techne, a označava umijeće tumačenja, interpretiranja, dokazivanja, odnosno način na koji interpretator iznosi svoje misli u vezi sa određenim problemom. Hermeneutika je u novijoj filozofiji shvaćena kao metoda izlaganja i objašnjenja smisla bitka.

Umijeće tumačenja ne predstavlja nikakav novitet i proizvod novije filozofije zapadnog čovjeka, te sama po sebi hermeneutika je stara stvar ona se javlja još u starih Grka, koji su sve ono neshvatljivo i što je prelazilo grance njihove spoznaje predstavljali u tumačili mitom, i čitavim nizom bogova sa Olimpa. Takav jedan bog – u mitu poznat i kao vijesnik bogova – Hermes, sa zadatkom prenošenja i tumačenja poruka poslanih od strane bogova sa Olimpa ljudima predstavlja mitski, a možemo reći i predpojmovni i predfilozofski pokušaj da se umijeće tumačenja, interpretiranja i razumijevanja postavi kao univerzalna određenost postojanja čovjeka.

Hermeneutika za Gadamera predstavlja teoriju stvarnog iskustva i to onog iskustva koje je mišljenje. Namjera Gadamera nije da ispita šta činimo kao ni to šta treba da činimo, već ono šta se dešava sa nama van našeg htijenja i čina.

Postavlja se pitanje kako je moguće razumijevanje koje za Gadamera predstavlja otvorenost konačnost ljudskog postojanja. Za Heideggera razumijevanje nije ništa drugo nego li način bitka tubitka. U tom kontekstu Gadamer upotrebljava pojam hermeneutike i on čini osnov pokretljivosti tubitka, što čini njegovu konačnost, i zato obuhvata cjelinu iskustva svijeta.

Pronalazak zajedničkog svim načinima razumijevanja, te ukazivanje da razumijevanje nije nikakvo subjektivno ponašanje prema nekom predmetu već da spada u povijest djelovanja, odnosno u sam bitak onoga što se razumijeva. Konačnost sopstvenog razumijevanja je način u kojem se očituju realitet, otpor, apsurd i nerazumljivost. Ozbiljno shvatanje navedene konačnosti podrazumijeva i ozbiljno shvatanje zbilje povijesti.

Iskustvo onga ti – razumijevanje drugoga ne bi pobudilo interesovanje u nama kada nas ne bi poučilo o nečemu što ne bismo bili u stanju da spoznamo iz nas samih. Bitak koj se može razumijevati jeste jezik, tako gdje se može pojmoti, a ne tamo gdje mi nešto možemo proizvesti i utoliko pojmiti.

Za Gadamera hermeneutički problem uopšte nije problem mezode. U njemu se ne radi o metodu razumijevanja kojim se tekst naučne spoznaje potčinjava samoj metodi. Dakle nije riječ o izgradnji provjerene spoznaje koja odgovara metodskom idealu nauke, a ipak je riječ o soznaji i istini. Gadamer se suprotstavlja univerzalnim zahtjevima naučne metodike. Duhovne nauke se stiču načinima iskustva koji su van nauke, iskustvo filozofije i iskustvo umjetnosti predstavlja vrstu iskustva u kojem se obznanjuje istina, koja se ne može verifikovati metodskim sredstvima nauke. S tim u vezi Gadamer u Istini i Metodu kazuje sljedeće:
Iskustvo umjetnosti je najsnažnija opomena znanstvenoj svijesti da prizna svoje granice.

Umjetničko djelo nas po mišljenju Gadamera suočava sa nama samima. To je stanje u kojem se za čovjeka koji traga, začinje istnski smisao koji istovremeno čini i njegovo postojanje istinskim. Iz tog proizilazi da istina nije i ne može biti gotov čin, istina upravo jeste zbivanje istine, a čovjekov susret sa jezikom umjetnosti, pri čemu treba naglasiti da iskustvo umjetnosti jeste jedna vrsta iskustva u kome se obznanjuje istina, jeste susret sa nezaključenim događajem, jer čovjekovo iskustvo umjetnosti nikada ne može u nekoj zaključnoj spoznaji unijeti dovršenu istinu onoga što se iskušava – umjetničkog djela.

Stoga, proživljeni iskustveni smisao umjetnosti koju promatramo u konačnici jeste i intelektualan i moralan, te Gadamer zaključuje da proživljavanje smisla umjetničkog djela nije ono što nam kazuje To si ti, umjetničko djelo nam također i poručuje moraš mijenjati svoj život.

Filozofska hermeneutika polazi od konačnosti ljudskog opstanka, baš kao i Heideggerova analitka temporalnog – vremenskog tubitka, te je pokazala da razumijevanje nije samo modus subjekta, već je i sam način bitka tubitka (bitka čovjeka).

Hermeneutika kao rasvjetljeje konačnosti i povijesnosti tubitka čovjeka jeste cjelina njegovog iskustva, put vanznanstvenog, put filozofije i umjetnosti, same povijesnosti pitanja o istini koja se ne mogu verificirati znanstvenom metodom. Estetska svijest i susret sa nezaključenim događanjem (iskustvo umjetnosti), dakle ono što je u suprotnosti sa verificiranim znanstvenim metodama, te udubljivanje u povijesnost može ostvariti pitanje o legitimaciji istine.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Hans G. Gadamer: Istina i Metoda
Hans G. Gadamer: Hermeneutika kao praktična filozofija

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂