Odgovor na pitanje: Šta je prosvjetiteljstvo?

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Odgovor na pitanje: Šta je prosvjetiteljstvo?

Prosvjetiteljstvo predstavlja širenje kritički izloženih ideja protiv svih predrasuda tradicionalne srednjovjekovne zaostalosti. Najpoznatiji takav napredni preokret i pokret zbio se u Francuskoj u 18. stoljeću, a koji zatim širi svoje slobodoumne ideje i u druge evropske zemlje, a karakteriše ga oštro suprotstavljanje ideja i pogleda na svijet građanske klase u njenu usponu prema starim nazadnim teološkim i feudalnim koncepcijama života. Nasuprot iracionalnom i metafizičkom, prosvjetitelji naglašavaju važnost i neophodnost ispravnog korištenja i vođenja razumom, kritičnosti i samostalnosti mišljenja, borbu protiv svih spoznajnih, moralnih, pravnih, teoloških, kao i socijalnih predrasuda.

Prosvjetiteljstvo ima različite oblike u različitim zemljama, a najradikalniji izraz je dobilo u Francuskoj gdje su i klasne razlike i suprotnosti toga vremena bile najzaoštrenije. Preteče prosvjetiteljskog načina mišljenja su Francis Bacon, Rene Descartes, Barch de Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz, Christian Wolff. U Francuskoj prosvjetitelji pripadaju različitim filozofskim strujama, iako su svi oštro suprotstavljeni feudalnom društvenom sistemu i teologiji. Uz Montesquieua, Voltairea, Rousseaua, krug enciklopedista bio je filozofski najradikalnji (Helvetius, Holbach, Diderot). U Njemačkoj su najznačajniji prosvjetitelji u 18. stoljeću bili Lessing, Nicolai, Reimarus, Lichtenberg.

Zajednička karakteristika prosvjetiteljskih mislioca bila je pretjerano povjerenje u moć razuma, odatle se pod prosvjetiteljskim stajalištem i načinom razmišljanja podrazumijeva svako ono koje smatra da je prosvjećivanje, idejna djelatnost dovoljna za ljudsku i društvenu transformaciju. Progresivan način mišljenja ocrtava njihovu borbu za prevladavanje onih društvenih odnosa koji koče slobodniji i svestraniji razvoj čovjeka. Progresivni društveni odnosi koje se imaju postići u prosvjetiteljskom umovanju dovode do daljnjeg oslobađanja čovjeka, koje osnažuje budući razvoj materijalne i duhovne kulture čovjeka i društva.

U svome tekstu Odgovor na pitanje: Šta je prosvjetiteljstvo (Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?) iz 1784. godine, Immanuel Kant prosvjetiteljstvo određuje kao izlazak čovekov iz stanja samoskrivljene nezrelosti / malodobnosti (Unmündigkeit). Nezrelost dalje Kant kazuje treba razumijevati kao nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vođstva nekog drugog. Postavlja se pitanje kada je nezrelost samoskrivljena – odnosno kada je čovjek odgovoran za vlastito stanje nezrelosti / malodobnosti? Nezrelost je po mišljenju Kanta samoskrivljena onda kad njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. Odatle i samo geslo prosvjetiteljstva glasi: Sapere aude! (Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom!)

Uprkos prirodnoj slobodi čovjeka, čovjek kako Kant kazuje dobrovoljno do kraja svoga života ostaje nezreo, a glavni uzroci tome su lijenost i kukavičluk, odatle drugima uopšte nije teško da se nametnu za njihove tutore i životne vodiče. Čak je i udobno biti nezreo – stvarajući na taj način svojevrsnu zonu komfora, uzimajući ono što se nudi, ne pristajući na participiranje u vlastitoj i društvenoj odgovoronsti, i iznad svega ne oslanjajući se na prosudbe vlastitog razuma. Odatle Kant navodi niz primjera: ukoliko imam knjigu koja misli umesto mene, dušebrižnika koji umesto mene ima savest, lekara koji mi propisuje dijetu, itd., onda, zacelo, nije potrebno da se sam trudim. Odsustvo mišljenja i razmišljanja je ono što karakteriše stanje nezrelosti, za bilo koji životni i misaoni poduhvat dovoljno je platiti, unajmiti, zamoliti nekoga drugoga, rješavajući sebe tegobne muke razmišljanja i truda.

Izlazak iz stanja nezrelosti je kako Kant kazuje težak i mukotrpan posao, budući da je nezrelost postala skoro pa čovjekova priroda. Prema nezrelosti čovjek osjeća i određenu vrstu simpatije (prethodno spomenuto stanje komfora), i nije za sada stvarno sposoban da se služi svojim sopstvenim razumoj, jer mu nikada nije bilo dopušteno da taj pokušaj učini. Savršeni okovi neprestane nezrelosti koji sprječavaju svaki pokušaj da se čovjek samostalno usudi na upotrebu vlastitog razuma su pravila i formule – ta mehanička oruđa umne upotrebe. Rješavanje okova nezrelosti ne znači i da se čovjek oslobodio tutorstva drugog, nego obično onaj ko ih zbaci napravi samo nesiguran skok preko uzanog šanca, budući da nije naviknut na tako slobodan pokret. Odatle se oslobađanje čovjeka treba voditi pravilima uma i slobodnog djelovanja negovanjem svoga duha kako bi svoj hod učinili sigurnim. Prosvjetiteljstvu je neophodna sloboda pojedinca u svome privatnom i društvenom djelovanju (koje je uistinu teško razlučiti jedno od drugog). Stoga sloboda za Kanta kako Danilo N. Basta kazuje: znači da niko ne može drugoga da prisili da na njegov način bude srećan, već da svako može svoje blaženstvo da traži na onom putu koji se njemu samom čini dobrim, samo ako slobodi drugoga da stremi ka sličnoj svrsi ne ide na uštrb. Prema Kantu, sloboda pripada pojedincu kao čoveku, ukoliko je on biće koje je sposobno za pravo.

Prosvjetiteljstvo na taj način ocrtava pravi smisao i društvenu bit Novog vijeka koji počinje Renesansom. U svojoj biti ono je borba protiv dogmatskog autoriteta srednjeg vijeka, koji ne poštuje neopozivo pravo čovjeka da razumski prosuđuje o zbiljnosti svijeta, te da sam odlučuje o svojoj sudbini. Svete tekstove objave kao najviši autoritet o znanju i mudrosti zamjenile su egzaktne znanosti (matematika i fizika). Čovjek se na taj način postavlja kao najviše biće, svrha svijeta i predmet vlastitog znanstvenog proučavanja i bavljenja – čovjek kao kriterij i mjera istine.

Kako je u uvodu rada navedeno, prosvjetiteljstvo svoj vrhunac dostiže u Francuskoj odakle se širilo u druge evropske zemlje. Uz prethodno navedene filozofe francuskog prosjvetiteljstva Montesquieua, Voltairea, Rousseaua, Diderota, Helvetiusa i Holbacha, misaoni doprinos širenju ideja prosvjetiteljstva dali su i drugi mislioci i filozofi: Bayle, D’ Alembert, Condillac, Lamettrie, Fontonelle, Buffon, Condercot i drugi. U svome misaonom razvitku prosvjetiteljstvo je prošlo kroz tri etape. Prva etapa je označena kao deističko – naturalistička, i nju uz Baylea predstavljaju Montesquieu, Voltaire i Rousseau. Druga etapa razvoja prosvjetiteljske misli započinje Diderotom i završava Condillacom, a označuje prijelaz od deizma ka senzualizmu i materijalizmu. Diderotov misaoni opus čini prijelaz iz druge etape u treću etapu razvoja prosvjetiteljstva koja je obilježena materijalizmom i ateizmom, a zastupali su je Lamettrie, Helvetius i Holbach.

Danilo Pejović naglašavajući značaj i uticaj prosvjetiteljstva i njegovih misaonih dometa na vremena koja su uslijedila nakon perioda francuskog prosvjetiteljstva kazuje da misaoni svijet i duhovni pokreti 19. stoljeća su izrasli i razvili se na tlu prosvjetiteljstva i u opreci prema njemu. Uticaj francuskog prosvjetiteljstva prisutan je u Kantovoj filozofiji, i filozofiji njemačkog klasičnog idealizma, dalje je uticao i na ideje i učenja francuskog socijalizma – a preko njih je dvostruko uticao i na samog Karla Marxa. Suprotstavljanje metafizičkim i teološkim istinama – koje je imalo za cilj rehabilitaciju fizičkog svijeta i života nalikuje na Nietzscheovu borbu protiv cjelokupne zapadno – kršćanske tradicije kao platonizma za puk. Prethodno rečeno kako i Pejović zaključuje još jednom potvrđuje snagu (prosvjetiteljstva) i osigurava mu značajno mjesto u historiji evropske filozofske misli i kulture uopšte.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Immanuel Kant: Odgovor na pitanje: Šta je prosvećenost?
Danilo Pejović: Francuska prosvjetiteljska filozofija.
Vladimir Filipović: Klasični njemački idealizam.
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂