Renesansna misao: svijet romana “Gargantua i Pantagruel“

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Renesansna misao: svijet romana Gargantua i Pantagruel

Svaki udarac starom svetu pomaže rađanju novog; kao da se vrši carski rez kojim se majka usmrćuje a dete oslobađa. Rableov roman Gargantua i Pantagruel predstavlja jednu veliku parodiju srednjovjekovne misli. On predstavlja afirmaciju i veličanje renesansnog čovjeka. Rable ne samo da veliča, on preuveličava. Tijela nisu obična ljudska, ona su divovska tijela sa divovskim potrebama. Likovi su neobuzdani divovi, otac i sin, Gargantua i Pantagruel. Svijet je njihovo igralište, njIhova gozba, njihovo ratište, njihov toalet. Taj svijet nastaje iz onoga što je dolje, iz onoga što je nisko, što je narodno. H. W. Janson u svojoj Historiji umjetnosti, kaže kako je renesansa prvi period u istoriji koji je bio svjestan svog postojanja i koji je sam sebi iskovao ime. Renesansa, renesansni čovjek postaje svjestan svog postojanja, počinje razmišljati o sebi i izvan okvira molitvene misli. Taj čovjek je dio svijeta, njegova koža je propusna, svijet ulazi u njega i on ulazi u svijet, aktivno učestvuje u njemu, mijenja ga, oblikuje po svojim ljudskim mjerilima. Impulzivan i senzualan sav od krvi i živaca, brz i strahovito sujetan, čovjek od ovog sveta, kome je sva briga da svestrano iživi svoj život i usavrši sve darove kojim ga je priroda obdarila, ponosan na ugodnost koju je stvorio i na lepotu kojom se okružio.

Mihail Bahtin će Rableov roman nazvati romanom grotesknog realizma. Svijet u ovom romanu ima svoju logiku na koju se veoma lako navikavamo, on je realističan jer postoji samo tu i nigdje drugdje i samo tada. Čitajući mi se smijemo, ali to nije onaj obični, svakodnevni smijeh na koji smo navikli. To je onaj iskonski, prastari smijeh, koji proizilazi iz ozbiljnosti, oslobađanja od stega i problema, to je smijeh koji donosi suze u oči, koji iza sebe nosi nešto strašno. Taj svijet je i strašan i smiješan, u njemu se isprepliću i prikazuju rođenje i smrt,  rat i mir. Rable zaista opisuje ljudski život, svu njegovu materijalnost, ali u jednoj prenaglašenoj formi, predstavlja vraćanje tijela u razgovor o umjetnosti, i direktno suočenje sa tjelesnošću kao sa stvarnošću. To materijalno, kako navodi Bahtin u svojoj knjizi Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse, nije nešto što je izdvojeno od ostalih aspekata života. Materijalnost nije sama, kao kod Dantea, ona je ovdje nešto što je univerzalno i opštenarodno. Svijet je spušten na horizontalu. Na njoj ne mogu biti pojedinci, tu nema mjesta za pojedinca. On je mogao postojati na vertikali, jedan je mogao biti iznad drugog, dok je na horizontali jedan pored drugog. Na njoj nije pojedinac, niti buržoaska egoistička individua, nego narod, i to narod koji  u svom razvitku večito napreduje i obnavlja se. Narod postaje biće, postaje jedan divovski organizam sa svim potrebama koje ima i pojedinac. Ono na što Bahtin upozorava jeste činjenica da to parodiranje srednjeg vijeka i njegovih simbola potiče upravo iz igre onoga gore i dolje, gdje oni imaju apsolutno i strogo topografsko značenje. Gore znači i nebo, ali i čovjekovo lice, dok dolje znači zemlju, ali i čovjekov stomak, stražnjicu, organe reprodukcije. U tom svijetu oborenom na horizontalu, čak ni dalje spuštanje ka dolje, i odlazak na zemlju ne znači ništa negativno. Bahtin naglašava da je jedna od osnova Rableovog djela, to što ono sa sobom nosi jedan pozitivan pogled na svijet, u kojem spuštanje ka dolje ne znači odlazak u grijeh. Tako da on znači sjedinjenje sa zemljom, znači jedinstvo sa prirodom, jedinstvo sa onim što daje život. Dok u kontekstu tijela, to spuštanje svega ka dolje, predstavlja i čovjekovu posebnu povezanost sa onim što je dolje na njegovom tijelu, sa činovima kao što su snošaj, začeće, bremenitost, rađanje, žderanje, pražnjenje crijeva. Ova igra pojmova gore i dolje, igra tijela i njegovih funkcija, se najbolje očituje za vrijeme karnevala. Karneval se ne posmatra- u njemu se živi, i u njemu žive svi, pošto je on po svojoj ideji opštenarodan.  Karneval predstavlja pucanje i apsolutno padanje bilo kojeg oblika vertikale. On jeste život, slavi život u svim njegovim nijansama, hijerarhija koja vlada mimo karnevala je sada potpuno izokrenuta, ono što je bilo gore i onaj ko je bio gore, sada je dolje. Ta karnevalizacija svijeta je pojačana do maksimuma, cijeli roman je jedno veliko slavlje života, jedan veliki karneval.

Rable opisuje sve aspekte ljudskog života, opisuje sve učesnike karnevala, ne izostavljajući nikoga i ništa, obarajući se strelama satire na srednjovjekovno i skolastičko obrazovanje, on je pokazao kakvo treba da bude obrazovanje.  Gargantua će Pantagruelu napisati pismo u kojemu vidimo težnje, misli i želje renesansnog čovjeka. Gargantua govori kako će i nakon smrti on ostati tu, u životu, ali na koji način? Ostat će u životu preko svoga sina, preko njegovog tijela, jedan njegov dio će nastaviti živjeti sa Pantagruelom. On se javlja kao smrtan budući, koji će besmrtnim u neku ruku postati i u prolaznome životu ime i seme svoje ovekovečiti, umrijet će i napustiti veličanstven oblik koji je čovjeka oličio. ( knjiga II, VIII ) Moli Pantagruela da se bavi naukom, nauci je vraćena snaga, svi jezici su obnovljeni, moli ga da uči i grči, jevrejski i latinski jezik. Žan Delimo u svojoj knjizi Civilizacija renesanse, govori kako je biti homo trilinguis postao dosta raširen ideal u svetu humanista. Rable svojim romanom podučava čovjeka, predstavlja nam čovjeka koji sudjeluje u životu i iz toga uči, a sa druge strane pokazuje nam kratkovidnost skolastičkog učenja i crkvenih predstavnika. U njemu je opisao gotovo sve aspekte francuskog društva, od seljaka do akademika, od trgovaca i odvjetnika do dvorjana.

Likovi se miješaju, oni u sebi nose i sreću i tugu, i smrt i život, ne zna se ko je ko, ne zna se ko je bio gore, a ko dolje, sad su svi tu, svi su isti, to je prostor apsolutne slobodne. Apsolutnu slobodu traži renesansni čovjek. On želi da živi apsolutnim životom, a život i sloboda su mogući za vrijeme karnevala, gdje se nose maske iza kojih uvek stoji nepresušnost i mnogolikost života, kada se ruše sve granice i pretvaraju u prah. Prostor na kojem se odvija karneval, koji predstavlja cenar narodnog života je trg, on kao da se koristio pravima eksteritroijalnosti u svetu službenog poretka i službene ideologije, on je uvijek ostajao za narod. Ono po čemu se razlikuje Danteovo djelo od Rableovog, jeste prije svega prostor, prostorna koncepcija, ustroj svijeta.

Dante nam je u Božanstvenoj komediji, pokazao onaj svijet, ono što dolazi nakon života, dok će Rable pokazati ono što se dešava na ovom svijetu, ono što se dešava na jednom horizontalnoj liniji na kojoj je narod. Tamo gdje je narod, je i mjesto okupljanja, mjesto održavanja karnevala, slavlja, plesa, života. Taj ples života više nije onaj grešni ples Frančeske i Paola, ljubavnika koje će vjetrovi strasti bacati po stijenkama Pakla u jednom kažnjeničkom ritmu. Sada je to ples tijela oslobođenog od svih sumnji, čovjeka koji slavi, oslobođen od svih nadanja za neki drugi svijet, za koji nije ni uvjeren da postoji, ali je uvjeren da postoji ovo sada i ovo ovdje. Rableova knjiga je jedna divlja kritika društva, ona je velika nečista knjiga, u kojoj Pakao postaje mjesto kojem treba težiti, o čemu ću govoriti nešto kasnije.

Rable nam pokazuje mnoštvo karnevalskih prostora, pretvarajući cijeli svijet u jedan veliki trg, sa svim popratnim ulicama, koje vode do tog trga na kojem buja život. Ovdje je vladao poseban tip opštenja- slobodno familijarno-ulično opštenje.  Ulični momenat je jako važan za ovaj roman. Rable pokazuje sve aspekte uličnog života, ne izostavlja ni psovke, ni kletve, ni bilo koju vrstu spuštanja ka dolje, kako doslovnog tako i apsolutnog spuštanja. Na samom početku ovog romana, u Prologu, nas dočekaju psovke i kletve koje također imaju ulogu, kako kaže Bahtin, u procesu spuštanja. Rable se obraća nama čitaocima, gdje nas moli, ali i upozorava, kune nas, želi da i mi idemo ka dolje, da opustimo svoje tijelo, da jedemo i pijemo, želi od nas da učestvujemo u tom svijetu:

Dakle, mili moji i ljubavi moja, radujte se i razdragano čitajte sve što je još ostalo, i to bez naprezanja tijela, a na korist bubrezima. Ama slušajte, čuvide magareće, – dabogda vas čir pojeo!- setite se da pijete u moje zdravlje u svakoj takvoj prilici, a ja ću vam otpiti malo posle.( I knjiga, Prolog )

Kod Dantea smo vidjeli govor koji je uzvišen, vidjeli smo epizodu sa Farinatom, za koju Auerbach kaže, da na momente dobija ton grčke tragedije, a taj ton može biti samo uzvišen, dok Rable donosi na scenu jednog novog i drugačijeg čovjeka, čovjeka kojemu ništa nije strano, poznati su mu svi aspekti vlastitog bića i njih se ne stidi.  Pošto je pojedinačni čovjek – a ne samo njegova anđeoska idealizacija, ili dijabolička karikatura, dostojan zanimanja, umetnici su počeli da predstavljaju sami sebe. Rable je, kako navodi Bahtin, poznavao tu vrstu života, tako da je uspio da ga prikaže vjerno i sa posebnom ubjedljivošću, na isti način na koji je i Dante unosio pojedine aspekte ovog svijeta, čulne aspekte, komadiće svog iskustva i svog sjećanja, koji čine svijet njegovog djela realističnim.

Život ima svoj početak i svoj kraj, tako da i Rable pokazuje život i smrt, pokazuje likove koji žive, ali i umiru, pokazuje nam tekući život naroda. Na karnevalu se odvijaju gozbe, a gozbe predstavljaju događanje za vrijeme kojih se jede i pije, zadovoljavaju se osnovne potrebe tijela. Ni te gozbe nisu nešto, kao što kaže Bahtin, što je zatvoreno i privatno, i one su dio naroda, to su gozbe u kojima jedu i piju svi. Snažna tendencija prema izobilju i svenarodnosti prisutna je u svakoj slici jedenja i pijenja kod Rablea, ona određuje oblikovanje tih slika, njihov pozitivni hiperbolizam njihovsvečano-veseli ton.Tendencija ka izobilju se najbolje očituje za vrijeme gozbe, ali hiperbola koja je konstantno prisutna, obuhvata sve, obuhvata cijeli svijet.

Već smo rekli da su glavni likovi divovi, jedu i piju nevjerovatne količine hrane i pića, njhovo hiperbolizirano tijelo treba poseban hiperbolizirani tretman. Bahtin naglašava da su svi aspekti tog svijeta organski povezani, gdje pojedini dijelovi izviru jedan iz drugog, podrazmijevaju jedan drugog. Velike narodne gozbe, podrazumijevaju ogromne količine hrane i pića, jedna takva gozba podrazumijeva divove, a jedan takav svijet podrazumijeva horizontalno prostorno uređenje. Roman počinje jednom velikom gozbom, na kojoj se rodi Gargantua. Njegovo rođenje je parodija onog centralnog događaja oko kojeg se vrti svijet Božanstvene Komedije, njegovo rođenje je parodija Isusovog bezgrešnog začeća i rođenja. Gargantua će se roditi kada se njegova majka prejede škembića, i rodit će se na njeno lijevo uho. Nije slučajan izbor jela kojeg će se njegova majka prejesti. To jelo jesu iznutrice, unutrašnjost bića. Iznutrice, stomak, creva – to je trbuh, utroba, to je unutrašnjost, to je – život čovjeka.

Renesansnog čoveka rodila je renesansna žena.Gargantuino rođenje je čudo, igra sa srednjovjekovnim simbolima, tu se citira Biblija, a ujedno se jede i pije. Pije se vino, simbol Isusove krvi,  jede se hljeb, simbol Isusovog tijela. To je groteskna slika tijela koja jedu druga tijela, tijela koja rađaju druga tijela. Gargantuin uzvik – Daj da se pije, pije, pije!!- , je uzvik koji će odjekivati kroz cijeli roman, vino će se piti u svim prilikama, na gozbama, na putovanjima, na pauzama između bitki, što je opet jedna hiperbola i parodiranje života srednjovjekovnog čovjeka, žednog uživanja.  Poziv na piće kako kaže Bahtin, na jeziku rebleovskih slika znači pozivom da se primi istina.

Na ovoj epizodi Gargantuinog rođenja, njegovog odijevanja i djetinjstva, potrebno je zadržati se još neko vrijeme, jer se na osnovu nje mogu objasniti i druge promjene koje dolaze sa renesansom. Muškarci i žene nosili su čipku, a ujedno i svilene čarape. Svi ti novi elementi, davali su poleta i mašti,rublje je od tkanine koja je prošarana biserom, a na njoj izvezene ptice, cveće, voće i amblemi. Čovjek će se pogledati u ogledalo i skinuti srednjovjekovne grtače crne boje. Rable ne samo da opisuje Gargantuinu odjeću, on opisuje i njegovo tijelo. Opisujući ga on stvara jednu živahnu skulpturu kolosalnih razmjera, gdje hiperbola opet dolazi u prvi plan, bogatstvo ukrasa, materijalno bogatsvo, dragulji, zlato, dijamanti, damaskna svila, upotpunjuju sliku tog veličanstvenog tijela, a Rable ne bježi od opisa onog prizemnog, onog što je dolje na čovjekovom tijelu, plodnosti, koja je toliko važna i koja je daleko od onog čisto erotskog, a povezana je sa zemljom, sa kruženjem materije, sa obnavljanjem života, sa rađanjem.

Žan Delimo u svojoj knjizi Civilizacija renesanse, kaže da je renesansa zacelo bila putena. Ona je otvorila vrata antičkim prikazima tijela, međutim, u svemu tome ona nije, kako kaže Delimo, zaboravila na religiju. Većina slikara prikazivala je sa uverenjem biblijske prizore i mitološku nagost, hriščanstvo nije više nužno značilo asketizam. Uticaj antike, tj. antičke misli se vidi i u Rableovom romanu, gdje je čovjek, baš kao i u antici, stavljen u centar svijeta, sve je prilagođeno čovjeku, taj čovjek učestvuje u oblikovanju svijeta, on pomjera kosmičke granice, Pantagruel obavi nuždu i na tom mjestu nastane topli izvor. Kod samog Rablea ( druga knjiga romana) svi topli lekoviti izvori u Francuskoj i Italiji nastali su od vrele mokraće bolesnog Pantagruela. Čovjek je taj koji mijenja svijet, iz njegovog bolesnog tijela nastaje nešto ljekovito, taj čovjek je uzvišen, ali sada mu se daje sloboda. Čovjek je i u antici zaglavljen negdje između heroja i bogova, opet je na nekoj vrsti vertikale. Antika je težila harmoniji, apolonijskom principu savršenstva, težila je apsolutnoj ljepoti, a taj princip smo vidjeli i u okviru srednjeg vijeka, gdje je on modifikovan okvirima monoteizma, na način da čovjek teži apsolutnoj nematerijalnoj ljepoti i savršenstvu, sfernim oblicima nebesa.

S druge strane renesansa i renesansni umjetnici zanimali su se za čovjeka, njegovo telo, njegovo lice, čak i kada je ružno otkrivali su pejzaž. Čovjeka posmatrajući iz svih uglova, iz svih perspektiva, renesansa postaje jedna epoha koja je gledala ka nazad a kretala se ka naprijed, pronalazeći ljepotu u onom dionizijskom. Rable je pokazao takvog čovjeka i takvo tijelo, ogromno i mitsko, ali ono sa sobom nosi jednu novi težinu, nosi srednjovjekovnu tradiciju sa kojoj se poigrava, nosi narodnu kulturu koju i predstavlja, utjelovljuje grotesku, nešto strašno i smiješno, i lijepo i ružno.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Bahtin Mihail Mihajlović: Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse.
Delumeau Jean: Civilizacija renesanse.
Garin, Eugenio: Čovek renesanse.
Janson Horst Waldemar: Istorija umetnosti, pregled razvoja likovnih umetnosti od praistorije do danas.
Johnson Paul: Renesansa- kratka povijest.
Konstantinović Zorica: Kako prepoznati umjetnost- renesansa.
Pantić Miroslav: Renesansna književnost.
Rable: Gargantua i Pantagruel.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!  🙂