Descartesovo raspravljanje o methodosu

Rene Descartes (1596. – 1650. god.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Descartesovo raspravljanje o methodosu

U opštem značenju riječju metoda (grč. μέθοδος) označuje se način, put, odnosno postupak kojim se vodimo prilikom postizanja određenog cilja. Ili put, način i postupak kojim se koristimo prilikom dolaska do određene spoznaje s ciljem otkrivanja i izlaganja istine. Razvoj nauke, filozofije i općenit razvoj i napredak ljudskog mišljenja doprinio je i tome da metode autori različito razvrstavaju. Odatle s obzirom na njihove razlike postoje i:
opšte metode (one koje su primjenjive na svim područjima i svim znanostima,
specijalne metode (one koje se mogu primjeniti samo na nekim područjima i određenim znanostima),
filozofske metode (one koje se primjenjuju samo u filozofiji – dijalektička, transcedentalna, fenomenološka),
naučne metode (one koje se primjenjuju u nauci – prirodnonaučne, sociološke, psihološke, biološke…),
metode naučnog istraživanja – heurističke (one koje se upotrebljavaju u procesu naučnog istraživanja – analiza, sinteza, indukcija, dedukcija, promatranje, eksperiment, brojenje, mjerenje, analogija, hipoteza…),
metode naučnog izlaganja / eksplikacije – metode gotove spoznaje (one koje služe za izlaganje i obrazlaganje već stečene spoznaje – definicija, divizija, klasifikacija, dokaz),
– pedagoške metode (one koje služe za prilagođeno izlaganje naučnih spoznaja u nastavnom procesu – akromatska, erotematska, deiktička…).

Descartesova se filozofija smatra uz filozofiju engleskog filozofa Francisa Bacona početkom i osnovom novovjekovne moderne filozofije. Svoje djelo – Rasprava o metodi dobrog vođenja svoga uma i istraživanja istine u naukama, Descartes je objavio 1637. godine, izlažući svoju novu znanstvenu metodu zasnovanu na metodskoj skepsida se u početku (istraživanja) valja u sve sumnjati. Descartesova sumnja se u svojoj osnovi misaono podudara sa polaznom tačkom Bacona – koji s iste pozicije u borbi protiv skolastike i njena krivo shvaćenog i tumačenog autoriteta – Aristotela, obračunava se sa srednjovjekovnim predrasudama i zabludama u svojoj analizi četiriju vrsta idola / varki, što su, nagomilane tradicijama, zamračivale istinu i spoznaju i onemogućivale stvaranje prave naučne metode za direktno proučavanje prirode.

Raspravu o metodi Descartes dijeli na šest odjeljaka:
– prvi odjeljak sadrži posmatranje i analizu ondašnjeg stanja nauke,
– drugi odjeljak sadrži najvažnija pravila nove naučne metode,
– treći odjeljak sadrži nekoliko moralnih pravila,
– četvrti odjeljak sadrži razloge koji dokazuju egzistenciju Boga i ljudske duše (osnove metafizike),
– peti odjeljak sadrži red kojim se trebaju raspravljati pitanja fizike,
– šesti odjeljak tretira koristi nove naučne metodu – naročito u odnosu na fiziku i medicinu.

Sumnja kao kritički pratilac svakog spoznajnog akta postaje konstitutivni element descartesovske metode. Descartesvska sumnja koja je okrenuta svojim oštricama prema svemu što je problematično u negativnom smislu te riječi se izgrađuje kao moćno rušilačko oružje i jedini modus određene napredne društve pozicije. Sumnja je osnovni metodski instrument spoznaje, kao proces koji se kreće od apsolutne negacije do postavljanja osnovnih pozitivnih istina, na kojima će Descartes izgraditi čitav svoj sistem. Na taj je način sumnja i neodvojivi dio i sastavni element svakog dijalektičkog kretanja spoznajne kritičke misli uopšte.

Descartesovvska sumnja kao početak spoznaje, poslužila je Descartesu da postavi i formuliše četiri osnovna pravila svoje nove naučne metode. U prvom pravilu Descartesove metode fokus je na kritičkom – skeptičkom prilaženju svemu što se proučava i razmatra – utemeljeno na sumnji kao osnovnom elementu metode i spoznavanja uopšte. To predstavlja polaznu tačku, preduvjet svake sigurnosti i jasnoće, kriterij i konstituens svake istinitosti. Prvo je pravilo bilo da nikada ništa ne prihvaćam kao istinito, a da jasno ne spoznam da je takvo, da najbrižljvije izbjegavam svako prenagljivanje i neprovjereno donošenje suda, i da u svojim sudovima obuhvaćam jedino ono što je za moj duh jasno i razgovjetno, da nema nikakva povoda u tome sumnjati.

Drugo pravilo Descartesove metode predstavlja analitički momenat metoda, a čiji je cilj svesti neodređena i složena pitanja na određena i prosta. Drugo, da svaku od teškoća, koju bih proučavao podijelim na onoliko dijelova na koliko je to moguće i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rješenja.

Treće pravilo Descartesove metode glasi: Da svoje misli upravljam izvjesnim redom, polazeći od najjednostavnijih i najrazumljivijih predmeta, da bih se postepeno uzdizao do spoznaje najsloženijih, pretpostavljajući red čak između onih, koji po prirodi ne prethode jedni drugima. Ovim pravilom Descartes postavlja i sintetički dio svoga metoda. Analiza i metoda se metodski dopunjuju, provođenje na osnovu i po uzoru matematičkog i geometrijskog reda, koji će postaviti temelje cjelokupnom Descartesovom filozofiranju.

Četrvto pravilo metode jeste dopuna za prva tri pravila i njihov korektiv i sastavni dio koji je neophodan u svakom naučnom istraživanju kao momenat provjeravanja postignutog i kao garant sigurnosti, sređenosti i potpunosti razmatranog materijala, i ono glasi: I posljednje, da posvuda sve tako postupno pobrojim i načinim opće preglede, da mogu iti siguran, kako nisam ništa izostavio.

Metodskim skeptičkim raščišćavanjem svega nejasnog i nesigurnog i odbacivanjem nepouzdanog Descartes dolazi do svoje osnovne istine, koja je po njegovu mišljenju potpuno pouzdanja. Ta ja istina poznata njegova postavka: Mislim, dakle jesam (Cogito, ergo sum).

U trećem odjeljku Rasprave o metodi Descartes iznosi privremeni moral koji je sebi stvorio radi što sretnijeg života, koji se sastojao od četiri maksime:

– Prva maksima nalaže da se pokoravamo zakonima države, kao i religije u kojoj smo vaspitani, te da slijedimo nazore najrazboritijih ljudi.
– Druga maksima zahtjeva da budemo čvrsti i odlučni u svojim djelatnostima koliko god da je moguće
– Treća maksima je da uvijek nastojimo pobijediti sebe negoli sudbinu i da radije promijenimo svoje želje nego red u svijetu i da se priviknemo na to da ništa nije potpuno naše, osim naših misli.
– Četvrta maksima se sastoji u tome da svoj život posvetimo izobraženju svoga uma i otkriću naučnih istina.

Rasprava o metodi se također poglavito bavi i razlozima koji dokazuju egzistenciju Boga i ljudske duše. Prema Descartesovim riječima, Bog je vječna, svemoguća i nezavisna supstancija, a čovjek je samo ograničeno biće koje nijedno od tih velikih svojstava ne posjeduje, te je stoga i jasno da mi ne možemo biti tvorci i uzorci naše ideje o Bogu. Shodno tome, uzrok te ideje je izvan nas, to jeste u samom Bogu, koji nam je tu ideju usadio u naše duše. A to i znači da Bog postoji. Time Descartes zaključuje da iz naše ideje o Bogu, utvrđena i dokazana egzistencija Boga. Sama egzistencija Boga dovoljan je razlog da ne možemo sumnjati u ono što jasno i razgovjetno spoznajemo. Bog nam je usadio prirodno svjetlo uma. Shodno tome, zablude o egzistenciji Boga proizilaze iz naše nesavršenosti, a istinite spoznaje iz Božijeg savršenstva.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Rene Descartes: Rasprava o metodi.
Rene Descartes: Meditacije o prvoj filozofije.
Milan Kangrga: Racionalistička filozofija.
Vladimir Filpović: Filozofijski rječnik.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala 🙂