Čiča Gorio: oblikovanje i transformacija lika

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Čiča Gorio: oblikovanje i transformacija lika

Rolan Bart u svojoj knjizi Književnost, mitologija, semiologija, govori o tome da kod Balzaka postoji čitava široka mreža ličnosti koje su neznatne kad se gleda njihov domašaj, ali važne zbog trajnosti njihovih činova, odaje egzistenciju jednog sveta zasnovanog na Istoriji. Čiča Gorio je jedna od tih ličnosti čiji lični domašaj ne govori mnogo, ne poručuje mnogo, ali upravo u njegovom odnosu prema drugima iz tog mnoštva ili bolje reći odnosom drugih prema njemu i njegovom položaju u društvu, dobivamo sliku cjelokupnog društva, sliku njegovog odnosa prema pojedincu, ideologiju i nit vodilju. Čovjek je biće koje komunicira sa onima oko sebe i onog momenta kada prestanemo komunicirati sa svijetom na onaj način na koji to čine oni oko nas, tada smo ili umrli ili smo jednostavno drugačiji, kao Don Kihot koji komunicira viteški u jednom neviteškom svijetu, kao Čiča Gorio koji je brižan otac kćerima koje za to ne mare, u društvu koje za to ne mari.

Tomaševski u svojoj studiji Tematika, kada govori o karakterizaciji lika, kaže kako lik može biti predstavljen, tj. njegove osobine mogu biti predočene od strane autora, ili od strane nekih drugih likova, što Tomaševski naziva neposrednom karakterizacijom. Drugi tip karakterizacije lika Tomaševski naziva posrednom, kada na osnovu postupaka samog lika shvatamo njegov karakter. Mi podatke o Čiča Goriou saznajemo prije svega neposredno kroz pripovjedačeve riječi, ali i kroz razgovore drugih likova. Sa druge strane, na osnovu postupaka Čiča Gorioa možemo mnogo zaključiti o njegovoj ličnosti, o onome što njega određuje kao lika, a to je činjenica da je on otac. Život balzakovske ličnosti je jedno pokoravanje, vernost budućnosti prošlosti i želje samoj sebi; želje koja je iza bića da ga podstakne, a ispred njega da ga zaustavi.Balzak se poigrava sa onim pričama, sa bajkama koje govore o ocu koji je imao tri kćeri. Znamo da je u bajkama ta treća kćer ona koji voli svog oca, dok su prve dvije kćeri nezahvalne i zlobne. Čiča Gorio ima dvije kćeri, a ne tri, treća kćer nedostaje, nedostaje ona koja bi voljela svog oca.

Karakterizacija Čiča Gorioa ne teče samo na ta dva plana,  podatke o njemu saznajemo, kao što je u uvodu rečeno i kroz prostor koji ga okružuje, ali i kroz njegovo imenovanje. Ličnost koja dobije najjaču i najizrazitiju emotivnu boju zove se junak. Iz samog naslova ovog narativa jasno nam je da je Čiča Gorio glavni lik, lik na kojeg je usmjerena posebna pažnja, što nam govori da imenovanje lika ima važnu ulogu u ovom narativu.Svako biće je skup obeležja, gestova, ponašanja. Ono je u boji očiju, u izvijenosti usta, u nagibu hoda. Ono je u ispupčenju lobanje i u kroju odela. I još više: u nameštaju, kući, porodici, zanimanju. Balzak pokazuje povezanost čovjeka sa prostorom koji ga okružuje. Karakterizacija je uspostavljena naizmjeničnim opisima lika i prostora u kojem se on nalazi. Međutim, lik Čiča Gorioa nije predstavljen samo kroz fizički izgled i kroz izgled onoga što ga okružuje, on je između ostalog predstavljen i svojim imenom, tj. nadimkom. Balzak nam daje do znanja, tj. na početku narativa saznajemo da su Čiča Gorioa nekada zvali- gospodin Gorio. Imenovanjem se može, kako navodi Uspenski u gore navedenoj knjizi, analizirati odnos likova naspram imenovanog lika, jer svi ti likovi zauzimaju jednu ideološku tačku gledišta naspram tog lika.  Pošto je sve u ovom narativu, kao što je u uvodu rečeno, podređeno imovinskom stanju, tj. novcu, gospodinom su drugi likovi zvali Gorioa onog momenta kada je imao novca, a onog momenta kada izgubi novac, kada izgubi svoj položaj on postaje Čiča Gorio, dakle, transformacija lika je jasno uočljiva i na tom nivou. U takvoj izmjeni imena, tj, nadimka jasan je odnos društva prema  tom liku, ali i općenito odnos društva prema jednom te istom čovjeku onda kada ima, i onda kada nema novac.

Što god da se događa događa se ne samo nekome nego i negdje.  Sve što se događa, događa se u nekom prostoru, tako je i društvo u ovom narativu smješteno u jedan jasan prostor, u pansion gospođe Voker. Taj prostor omogućava grupisanje ljudi iz najrazličitijih društvenih slojeva, u tom pansionu je predstavljena raznolikost društva i upravo taj prostor omogućava predstavljanje odnosa drugih prema liku Čiča Gorioa. Stvari same po sebi nemaju nikakvog smisla, pa ni djelo ako ih umnožava. Tek čovjek u njih unosi smisao i iznalazi ga. Prostor i predmeti koji se nalaze u njemu sami od sebe ne govore ništa, prljavi i masni stolnjaci, poderan namještaj, tapete koje se odljepljuju sa zidova, ništa od toga nema značenja sve dok likovi ne uđu u taj prostor i dok ne vidimo podudaranje njihovog stanja sa stanjem prostora, dok ne vidimo njihovu masnu i poderanu odjeću. Jedan lik ne pokazuje samo sličnosti i razlike sa ostalim likovima. Često postoji veza između lika, stanja u kome se nalazi i njegovog prostornog okruženja. Za analizu ovog lika, potrebno je napraviti jasan uvid u prostor u kojem se on nalazi, i tada postaje jasno do koje mjere je novac taj koji vlada svakim komadićem tog svijeta. Pansion gospođe Voker nalazi se u ulici koja liči na bronzani okvir koji jedino i odgovara ovoj priči za koju treba dobro pripremiti čitaoce sumornim bojama i ozbiljnim mislima; isto kao što poslije svake stepenice, kada putnik silazi u katakombe, svjetlost postaje sve slabija a glas vođin sve manje zvonak.

Dakle, već nam je iz opisa ulice u kojoj se nalazi pansion rečeno o kakvoj se tu atmosferi radi, o ljudima koji tu žive, o njihovim sudbinama. To je prostor u kojem je glas razuma sve slabiji, prostor u kojem vlada tama, a takvi su i likovi. Dalje je bitno napomenuti da je spratnost pansiona, ujedno i raslojenost društva, spratnost među likovima, tj. likovi su raspoređeni u vertikalnom ustrojstvu zgrade, i u tom raspoređivanju likova po spratovima jasno nam je da su oni na najnižim spratovima ti koji su najimučniji, dok su iznad oni koji su lošijeg imovinskog stanja. Gospođa Voker sve likove vrednuje na osnovu njihove sposobnosti plaćanja. Lik Čiča Gorioa je specifičan po tome što se njegova transformacija, njegovo siromašenje, ogleda i kroz njegovo prelazak na više spratove, on je u potpunosti predstavljen kroz ono što je materijalno. Na početku narativa je predstavljen kao omiljeni stanar gospođe Voker, neko ko je redovno davao novac za svoju stanarinu i svoju potrošnju. On je bio neko koga je gospođa Voker smatrala dobrom prilikom za svoju udaju, a sve to jer je tada imao novac. On je lik koji u društvu ne ide ka gore, ne radi ono što i student Ežen de Rastinjak, koji se trudi obogatiti i ući u visoke slojeve društva.

Čiča Gorio ide ka dolje, on gubi svoju imovinu, gubi novac, i  onda kada ostane bez novca, bez svojim čistih košulja koje je mijenjao svakog dana, ostaje i bez ugleda, odlazi na treći sprat, u sobu koja odgovara njegovom tadašnjem stanju. Nekada je imao ormare pune srebrenog posuđa, najljepša odijela, ali on se mijenja, pa se mijenja ono oko njega. Dakle, on ide na treći sprat, penje se ka gore, a zapravo odlazi ka dolje i njegovo stanje je sve gore. To ustrojstvo pansiona možemo uporediti sa Danetovim vertikalnim ustrojstvom pakla, gdje su likovi raspoređeni prema jačini svojih grijeha,  gdje je prvi krug najmanje zakrivljen i u njemu su oni čiji su grijesi najmanji. Kako navodi Muhamed Dželilović u svojoj knjizi Slaveni o Danteu, Dante ide ka gore, a zapravo silazi do najnižijih slojeva pakla i do onih najgrešnijih, a na isti način funkcioniše i prostorna organizacija pansiona gospođe Voker. Prostoru pansiona suprotstavljeni su prostori salona bogatih članova društva, a tu stranu društva, tj. pristup tom društvu ima student Ežen de Rastinjak, čija će se sudbina preplesti sa sudbinom Čiča Gorioa. Ežen de Rastinjak je taj koji će omogućiti i nama da vidimo raskoš bogataških salona, pa da u sljedećem trenutku vidimo sobicu Čiča Gorioa, i tek tada, tim oštrim kontrastom shvatamo težinu položaja Čiča Gorioa.

Sava Penčić u svojoj knjizi pod nazivom Realizam, kaže kako je Balzak verovao u zakonitost ljudskog razvoja, u zakonitost formiranja određenih sudbina i karaktera. Lik Čiča Gorioa ima prošlost koja ga određuje u budućnosti, tj. prošlost se postepeno otkriva i nagovještava budućnost. Sve što znamo o njemu saznajemo postepeno, svjedoci smo njegovog kraha i svakodnevnih podrugivanja. Čiča Gorio postaje, a to nam kaže sam pripovjedač, onaj pojedinac kojem se svi u društvu smiju. Prošlost ne možemo mijenjati, tj. fabula ne može ići unazad, ali siže može. Siže kao koncepcija vremena unutar same priče pokazuje nam i prošlost koja se pamti, ali i budućnost koja se naslućuje.

Čiča Gorio pamti svoju prošlost i na osnovu nje shvatamo da ga ne možemo, kao ni jednog od likova u ovom narativu u potpunosti etiketirati i reći da li je apsolutno dobar ili loš lik. Ono što čini ovog lika glavnim likom, tj. junakom narativa, jeste činjenica da su upravo kroz njega predstavljeni ljudski odnosi, njihova suvislost i tragedija. Glavni je cilj realističkog romana psihološki: izučavanje karaktera, ali karaktera u vezi sa sredinama i društvenim stanjem.Čiča Gorio je ostao bez novca jer je svojim kćerima omogućio uspon u društvu, i on žudi za njihovom ljubavlju. Njegova tragedija je u tome što je on otac koji previše voli, on je čovjek koji se zakleo da neće prodavati poklon koji mu je poklonila supruga i da će radije kopati zemlju svojim noktimanego to učiniti, a ipak će prodati taj poklon, jer on donosi novac, koji je njegovim kćerima, kao i cjelokupnom društvu koje Balzak oslikava, najvažniji.

Željeni predmet postavljen je s one strane rastojanja, na sopstvenom mestu kome treba prići. Čiča Gorio želi ljubav svojih kćeri, ali je neće dobiti, ta želja je prosto previše udaljenja, ona obitava u onim blještavim salonima visokog društva, dok je on u pansionu gospođe Voker, na trećem spratu. Nastojanje likova da dođu do onoga što žele u Balzakovim romanima, kako navodi Žorž Pule u svojoj knjizi Čovek, vreme, književnost, prerasta u jedan ozbiljan rad, rad koji na kraju iscrpi čovjeka, likovi osjete neizmerne ponore između sebe i onoga što žele. Čiča Gorioa će taj ponor progutati, razvoj lika pratimo do njegove smrti. I kroz tu smrt nam je opet predstavljeno društvo i ono što društvo smatra najvažnijim- novac i ugled. Kćeri Čiča Gorioa će poslati svoje kočije na očevu sahranu, ali one neće biti u kočiji, jer je u jednom takvom društvu bitno da se vidi samo porodični grb. Smrt je kod Balzaka, kako navodi Pule, jedno od načina na koje čovjek dolazi do saznanja o vlastitom životu. Tada samrtnik sebe shvata kroz svoju prošlost, kao što biće određeno željom sebeunapred vidiu svojoj budućnosti.  Čiča Gorio je biće koje je djelovalo podstaknuto željom da vidi sebe u budućnosti sa svojim kćerima, dok će u trenutku smrti shvatiti sebe u prošlosti, sebe kao biće koje činilo sve, za nešto što misli da će se desiti u budućnosti.

Na taj način prostor i vrijeme nisu razdvojeni, to su dvije dimenzije koje podjednako važno djeluju na lik Čiče Gorioa njegova transformacija je vidljiva u i u prostoru i u vremenu.To je lik čije se ime promijenilo, čiji se fizički opis promijenio, lik čija se bijeda ogleda i u prostoru koji ga okružuju, to je lik koji gubi svoj ugled, gubi poštovanje, i sve to, ta tragična sudbina, u jednom takvom društvu, ne može voditi ničemu drugom osim ka jednom tragičnom kraju i smrti.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Bal Mike: Naratologija: Teorija priče i pripovedanja
Bart Rolan: Književnost, mitologija, semiologija.
Dželilović  Muhamed: Slaveni o Danteu.
Focht Ivan: Istina i biće umjetnosti.
Lešić Zdenko: Teorija književnosti.
Milačić Dušan: Realizam i naturalizam u književnosti.
De Balzak, Onore: Čiča Gorio.
Poulet Georges: Čovek, vrijeme, književnost.
Penčić Sava: Realizam.
Tomaševskij Boris Viktorovič: Teorija književnosti: poetika.
Uspenski Boris: Poetika kompozicije i semiotika ikone.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala  🙂