Izbor iz poezije: Omer Hajjam

Omer Hajjam – perzijski naučnik, filozof, pjesnik i astronom. Hajjam je rođen 18. maja 1048. godine u gradu Nišapuru, u perzijskoj oblasti Horasan, jednom od tadašnjih kulturnih središta Istoka. Za vrijeme svoje naobrazbe stekao je izvrsno znanje iz medicine, filozofije, matematike, geometrije i astronomije. Trud i prirodan talent i slobodan duh, načinili su od Hajjama nesvakidašnjeg i samostalnog mislioca i pjesnika, stoga ga je i engleski orijentalist Thomas Hyde nazvao i kraljem mudraca i čudom svoga vremena. Omer Hajjam je umro u 84. godini života, 4. decembra 1131. godine. u Nišapuru.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Ljubav

Samo jedan hljeb od čiste pšenice
jedan krčag vina, komad pečenice,
i ja pokraj tebe puste sred ravnice, –
šta su spram te slasti sultanske granice?!

U knjizi života…. htjedoh svom znamenju doći,
a tad jedan mistik, žarkih grudi, odmah skoči:
Blago onom što na krilu drži drago biće,
lijepo kao mjesec, jedne beskraj duge noći!

O moj saki, spram tvog lica… Džemov pehar nij’ divota,
umrijeti za te je bolje, ah! od vječnoga života;
zemlja ispod tvoje noge obasjava moje oči,
svaka praška njena bolja… no sto sunčevih milota!

Da dilber – ko jad moj – poživi u vijeku!
Danas mi učini opet ljupkost neku:
za čas baci pogled na me pa nestade,
misleć Čini dobro pa baci u rijeku!

Kako da razapnem drugoj strani krila,
pored tebe da me vuče druga vila?!
Moje oči i ne vide drugo lice:
toliko je sa njih suza za te lila!

Zbog ljubavi tvoje neka me ne plaše
neiskusni njene snage ne poznaše;
napitak ljubavi, to je za ljude,
neljudi se nisu dotakli te čaše!

S dragom ljepšom nego najsvježije ružice,
sjedi s čašom vina, ljubi dragoj usnice,
jer će vjetar Sudbe duhnuti i raznijeti
ruho našeg žića kao ruži latice.

Dilber koji mi je srcu jad zadao,
sad je i sam negdje u nevolju zapao;
kako da se trudim tražeć sebi lijeka
kad je i moj ljekar bolesti dopao?!

Ne daj tijelo brizi zbog krute sudbine,
ne daj dušu brizi kad šta već umine,
ne daj srca lako sem kad draga trepne
ne budi bez vina, ne trati godine!

Šta koristi da se čovjek zalud brine?
Nebo diže tisuć ljudi da ih kine!
Brzo puni čašu što mi je u ruci,
da ispije s dragim prije no što sve mine.

Od rastanka s tobom mene tuga ubi,
kad ti kreneš tvoje skute jadnik ljubi;
od rastanka s tobom sto srdaca puca,
od čežnje za tobom sto se duša gubi!

Saki ima usne od rubna svježih
srcu zada brige, al’ mu duša teži;
ko preživi kao u Nojevoj barci
potop svih tih briga, živ na odru leži.

Ljubav! To je sunce neprestanog sjaja,
to je ptica sreće, blagoslov iz raja!
Ljubav nije kao slavuj tugovati,
ljubav je umrijeti a bez uzdisaja!

Ja ću jednu tajnu sada javno reći,
od dvije riječi nije sadržaj ništa veći;
sa ljubavi tvojom ja ću u grob leći,
sa ljubavlju tvojom iz njega u raj preći!

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Zagonetke svijeta

Tajne svijeta kako u mom mozgu stoje,
ne mogu se reći ma kol'ko se roje:
kod tih neznalica jednog vrijednog nema
da bih kazat mogo sve te misli moje.

Iza vela tajni niko… neće prodrijeti
pravo stanje niko…. neće prozrijeti,
osim groba nema nama nigdje odmora…
Vino pij, jer s pričom takvom… kud ćeš dospjeti?!

Kad nam istina i stvarnost nisu dani,
ne nagađaj cijelo vrijeme, nego stani;
bolje ne puštajmo grozdov sok iz ruke,
već veselo pijmo, ni trijezni ni p'jani!

Oni što su more znanje obuhvatili,
pred drugima luču nauke izdizali,
ipak ne nađoše izlaz iz pomrčine,
pričali su nešto, i onda svi zaspali!

Mada mene lice i kosa na glavi
rese kao lala, i ko čempres pravi,
ne znam zbog čega me umjetnik vječnosti
u vremena baštu kao ukras stavi.

Oni koji sav svijet za najbolje cijeni,
rekoše Buraku misli: nebu kreni!
Ali tražeč bitnost Tvoju ostadoše
kao nebo pogrbljeni, pogruženi…

Što me nebo dade, kakvu korist od tog prima?
Što će da me uzme, kakvu slavu za to ima?
Nikad ni od koga… moje uši još ne čuše.
rad’ čega me daje, a rad’ čega baš uzima?!

Tajne pravječnosti… ne doznade – ni ti ni ja,
zagonetke svijeta ne odade – ni ti ni ja;
za zavjesom šta je… nagađamo – i ti i ja,
kad zavjesa padne, ne ostade – ni ti ni ja!

Oni što sav svijet pod nogom imali,
na kopnu i moru sve istraživali –
ja ni za njih ne znam da su nakon svega,
o stvarnosti svijeta šta više saznali.

Ovom krugu u kome živimo i mremo,
ni početka niti kraja naziremo.
Niko ni da pisne pravu riječ o tajni:
otkuda smo došli, kuda li idemo?

Oni koji biser mudrosti nizaše,
o božijem biću nadugo pričaše,
ali bitnost tajni niko nije saznao
najprije nagađaše, na koncu zaspaše.

Kad na ovom pustom svijetu… nema nama stalnog stanka,
bez vina i drage biti – znači griješit bez prestanka.
Dokle ću se brinut o tom: je l’ svijet posto il’ je vječan?
Kad ja odem sve jedno je: posto ili bez postanka!

Nikad ja ne nizah čislo ni obrede Tvoje,
nikad ja ne brisah prah od grijeha s glave svoje,
al’ ne gubim nade ni u milost Tvoju,
jer ne rekoh nikad što je jedno da je dvoje!

O ti, čije naš um ne pojima bitnosti,
ti ne trebaš naše griješnosti ni prisnosti,
ja sam p'jan od grijeha, ali trijezan od nade,
siguran i svjestan Tvoje stalne milosti.

Ko je jedan pehar skladno… iz dijelova sastavio,
gleda da se ne razbije, makar kako pijan bio;
a gle! Bog je sam toliko finih glava, nogu slio,
kom’ za ljubav ih je slio, kom’ uprkos rastavio?!

Kad stvari u svijetu posmatram potanje,
vidim da je sav svijet – ništa il’ još manje;
slava bogu, al’ u sve što posmatram
vidim samo svoje vlastito – varanje!

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!
🙂