Diogen iz Sinope – građanin svijeta

Diogen iz Sinope (404. -323. god. p.n.e.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Diogen iz Sinope – građanin svijeta

Kinička sokratovska škola je ime gimnazije posvećene Heraklu, kojega su kinici smatrali određenom vrstom boga zaštitnika i pokrovitelja svoga vježbališta. Naučavali su da svaki čovjek može postići sreću i blaženstvo tako da živi sa što manje potreba. Osnivač kiničke škole – Antisten, je naučavao da je traženje zadovoljstva neprirodno, te da to predstavlja bolest. Antisten je isprva bio učenikom sofiste Gorgije, da bi poslije postao pristaša Sokrata i bio mu veoma odan. Sokratu se, pre svega, divio zbog samostojnosti njegovog karaktera, koji ga je navodio da dela u skladu s ubeđenjima, bez obzira na posledice. Njegov nastavljač bio je Diogen iz Sinope, koji je smatrao da Antisten nije živio u skladu sa vlastitim načelima, te ga nazivao trubom koja ne čuje ništa drugo osim sebe.

O životu Diogena iz Sinope je sačuvano više anegdota, kao i ona da je živio u buretu, zbog čega ga nazivaju često i Diogen iz bureta / bačve, ili zbog njegovih stalnih svađa sa Atinjanima još i mahnitim Sokratom. U povijesti filozofije kako Damir Marić kazuje, Diogen je često smatran za potpuno sporednog lika, koji i nema neku filozofiju, nego je njego doprinos, ako se o takvom nečemu uopće može govoriti, više u tome što je pokazao drukčiji način života. Zapadna filozofijska tradicija koja je označeno i kao čista teoretska djelatnost odstranjuje na margine sve one mislioce koji su držali da je živjeti dosljedno svoju misao važnije od izgradnje pojmovne konstrukcije koja se može braniti jakim argumentima, koja u sebi ne sadrži proturječnosti i koja je sama sebi dovoljna bez obzira na to da li je njen autor u stanju po njenim principima živjeti i da li on time postaje dobar i sretan čovjek. Ipak, vremenom se izgubila i vjera u čistu pojmovnu filozofsku misao, odvojenu od života, a time su filozofi – mudraci ponovo dobili na značaju, a kao jedan od najoriginalnijih predstavnika filozofa – mudraca uz Sokrata svakako jeste i Diogen iz Sinope.

Upravo je Sokrat smatrao da svaki čovjek posjeduje mogućnost da razliku dobro i zlo, ali da je uzrok tome zašto ljudi čine zlo ništa drugo nego neznanje. Odatle se i nameće zadatak filozofije koju pred nju stavljaju i Sokrat i Antisten. Čovjek treba da svoje djelovanje usmjeri prema onome šta je ispravno, a da bi bio siguran da djeluje ispravno neophodno da je svoj um očisti od neznanja i dima (tifosa). Diogen kao baštinik Sokratove i Antistenove filozofije, učenja svojih prethodnika radikalizuje, i njegova borba protiv neznanja i tifosa postaje gotovo nerazlučiva od ostatka njegovog učenja.

Ignorancija i tifos su prema mišljenu Diogena ovladali svim oblastima ljudske djelatnosti, počevši od njihove svakodnevnice gdje su se odali težnji za zadovoljstvima i bogatsvima, u političkom životu gdje dominiraju političari koji su, bilo da se radi o demokratiji ili tiraniji, opijeni težnjom za moći sprenmi učiniti svaki zločin, u religiji Diogen smatra ljudi bivaju upućivani u njene tajne, ali ih to ne poboljšava niti čini sretnijim, u obrazovanju – gdje je glavni cilj mlade ljude napuniti znanjima koja ne vode vrlini, dok je u filozofiji, koja jedina može ljudima da donese vrlinu i sreću preovladala vjera u čistu pojmovnu spoznaju i mogućnost spoznaje vječnog nepropadljivog i nadosjetilnog svijeta.

O njegovoj borbi protiv neznanja i tifosa političara i moćnika kazuje i anegdota o susretu Diogena i Aleksandra Velikog (koji se pojavljuje kao ličnost kome je težnja za moć i vlast u potpunosti zamračila pamet). Prema svjedočanstvima Diogena Laertija, Aleksandar je jedne prilike došao do Diogena iz Sinope i kazao mu: Ja sam Aleksandar, veliki kralj, a Diogen mu je na to odgovorio: Ja sam Diogen, pas. Potom mu je Aleksandar kazao, dok se ovaj sunčao: Zatraži od mene što god želiš! Diogen mu je na to odgovorio: Skloni mi se sa sunca! Poslije su se prepričavače i riječi Aleksandra, kako bi volio da biti Diogen iz Sinope, da se nije rodio kao Aleksandar. Ove anegdote o Diogenu i Aleksandru nam kazuju kako za Diogena, čak ni veliki car kakav je Aleksandar nije ništa drugo nego objekat koji mu zaklanja sunce. Aleksandrovo htijenje da bude Diogenom da nije već Aleksandar, autori smatraju Aleksandrovom ambicioznošću, jer postoje dva načina da se bude nadmoćnim nad svijetom, da se poput Diogena odrekne svega ili da se vlada svime kao što je pokušao Aleksandar.

Druga anegdota kazuje o njegovom susretu sa Filipom, kada ga Filip Makedonski pita šta je to što je najljepše među ljudima, Diogen mu odgovora da je to paresija (parrhesia). Riječ paresija označava pravo građana da iskažu sve što misle na način koji smatraju primjerenim. U kiničkoj filozofiji paresija znači govor u kojem se kaže sve, bez skrivanja iza višemislica ili pokušaja da se sugovornik obmane. Diogen je ovakvu vrstu slobode govora smatrao nužnom kako bi se moglo ukazati na lažne vrijednosti, te da pokaže kako se boriti protiv onog što čovjeku onemogućava postizanje vrline i sreće.

Diogenova borba protiv religioznog praznovjerja bila je javna, te je jednom čovjeku uzviknuo kada ga je vidio da se polio svetom vodicom: Nesretniče, zar ne znaš da se polivanjem ne možeš osloboditi grijehova, kao što se ne možeš osloboditi ni gramatičkih grešaka? Atenjanima je zahvaljivao što su podizali hramove bogovima, jer je jedina korist od njih bila ta što je on tu mogao prespavati. Ona znanja koja ne vode ka putu vrline, sreće i blaženstva treba odbaciti kao beskorisna. Stoga oni koji se bave muzikom, matematikom, astrologijom i sličnim stvarima nisu postali kreposniji zato što posjeduju znanja i vještine iz tih oblasti. Muzičari kako naučava Diogen mogu podesiti ispravno žice na liri, a da njihova duša ostane u disharmoniji, matematičari i astrolozi promatraju nebo i neebska tijela, a da pri tome ne vide ono što im se nalazi pred nosom, kao i što retoričari govore o pojmu pravednosti, a da pravično nikada ne djeluju.

Filozofija je također prema mišljenu Diogena zamračena neznanjem i tifosom, a ipak ona je jedina koja čovjeku može donijeti dobar i kreposan život. Filozofija se usljed svoje vjere u čisto pojmovnu spoznaju okrenula ispitivanju onog što prevazilazi granice našeg iskustva potpuno zanemarujući ono što joj je glavni zadatak, naime , da ljudima pokaže put ka vrlini i sreći. U svjedočanstvima o Diogenu, Platon je primjer filozofa kojem je duh zamračen tifosom i neznanjem. Kada je Platon držao predavanje i definirao čovjeka kao dvonožno biće bez perja, Diogen je donio očerupanog pijetla i uzviknuo: Ovo je Platonov čovjek! Za Diogena su Platonova predavanja bila gubljenje vremena, a sam Platon je pokvarenjak koji zloupotrebljava Sokratovo ime.

Da bi se izašlo iz sjene neznanja i tifosa, neophodno je odbaciti sve ustaljene predrasude, uvriježena mnijenja, konvecnionalni moral i nasljeđene običaje. Ovakav zahtjev, kakav je postavio i Antisten, mnogi su istraživači tumačili kao Diogenovo prevednovanje vrijednosti. S tim se vezuje i Diogenov odlazak u proročište u Delfe, gdje je pitao šta treba da učini da postane najugledniji, gdje je dobio odgovor: Gledaj s onu stranu popularnog mnijenja, i preoblikuj, ne istinu, nego sadašnja gledišta. Drugi autori daju i drugi prijevod riječi proročica iz Delfa: Staviti novi pečat na običaje ili uoibčajene načine života. Odatle je i Diogen svoju filozofiju odredio kao nazivanje stvari njihovim imenima, te je svaku laž ili pokušaj da se istina zavije u pojmovne nejasnoće smatrao za još gore uplitanje u neznanje i tifos.

Diogen je smatrao većinu ljudi ludim, budući da se ne brinu za onim što je čovjeku glavni zadatak. Tijelo i tjelesne funkcije su Diogenu pokazale ono šta znači življenje u skladu sa prirodom. Sve zahtjeve tijela, Diogen je izvršavao javno kako Demetrine, tako i one Afroditine. Za Diogenea je priroda uvijek ljudska priroda i čovjek je u centru interesovanja, kao što je to i za sofiste, Sokrata i Antistena. Želju većine ljudi određuje običaj, te stoga ljudi čitav život jure za onim što im u njihovoj suštini nije potrebno. Odatle da bi život u skladu sa prirodom bio moguć neophodno je izaći iz sjene neznanja i tifosa. Da bi čovjek ostvario svoju potencijalnost – mogućnost da stvari nazove njihovim (stvarnim) imenima, neophodno je da se suprotstavi sjeni ignorancije i tifosa. Odatle se Diogen zalagao za zajednicu građanina svijeta – kozmopolitizam, stanovišta prema kojem svi ljudi jednako vrijede kao sudionici jednog jedinstvenog prirodnog i univerzalnog svijeta.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Diogen Laertije: Životi i mišljenja istaknutih filozofa.
Hermann Diels: Predsokratovci (Fragmenti).
Branko Bošnjak: Grčka filozofija.
Frederik Koplston: Istorija filozofije.
Damir Marić: Sokrates i kinici.
Željko Kalušerović: Rana grčka filozofija.
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala 🙂