Proza: Luka Bošković, poglavlje III “Vlasnik”

Luka Bošković

Vlasnik

Sjedio je i doručkovao svoju cigaru i kafu, njegova svakidašnja jutarnja ceremonija, u restoranu svog hotela i promatrao goste i svoj sluh koristio da posluša njihove razgovora, njegove jutarnje novine koji su i preciznije govorile o dešavanjima u gradu gdje se skrasio sa svojim bogatstvom. Naime, svoj talenat u opažanju drugih ljudi, njihovih osjećanja i misli, je izuzetno dobro koristio u svojoj mladosti kada je fakultet i knjige plaćao zaradom u pokeru. Dovoljan je bio jedan pogled u prste, oči, krajičke usana i obrve da sazna da li je protivnik uvjeren u karte koje drži. A on je uvijek bio nasmijan i vedar, i kad je imao loše i kad je imao dobre karte, te njega nisu nikada mogli pročitati. Bilo je nevjerovatno da neko može biti nasmijan dok gleda u gubitničku ruku.

I prije samog kraja fakulteta je skupio dovoljno novca da odmah poslije ceremonije dobivanja diplome ode i kupi sebi kafić. Nastavio je igrati pokera, nastavio je pobjeđivati, i nastavio je skupljati velike svote novca. Nije ni morao iskoristiti znanje stečeno na fakultetu, a već je bio bogataš i vlasnik kafića, restorana, hotela, motela, hostela i apartmana. Za svoj 40. rođendan je odigrao posljednju partiju pokera, namjerno je izgubio da jedan siromašan nesretnik u dugovima pobijedi i otplati koliko može dugova.

Deset godina kasnije je pronašao grad Tanat, kupio hotel i tu ostao da do kraja života svoje talente ne koristi za pobjeđivanje, već da prosto upozna svijet oko sebe. Tanaćani su uvijek važili kao posebni ljudi zbog kojih su samo hrabri i znatiželjni turisti mogli da steknu bilo kakav pozitivan dojam o svom boravku tu. Njemu su ti ljudi bili dovoljno interesantni da uživa u upoznavanju njihovih navika, mišljenja i ukusa u plodove života. A pored toga, ima i to groblje o kojem svi govore.

„Oj, nikad ti se nisam požalila na onog sveštenika. Dolazio je on meni često, stalno se raspitivao oko mojih porculanskih figura. Dvanaest figura sa postoljem, govorio je on, a dvanaest grobova. Vidim ovo postolje nema figuru. Šta je sa njom bilo, on bi propitivao. Ja bih mu govorila da je to samo slučajnost, moja baka je te figure donijela odnekle s istočnih granica svijeta. Dolazila sam mu ja na misu samo da vidim hoće li i te figurice ikad pomenuti, ali on uvijek bazdi onu istu priču.“

„Hahahahahaha! Ja mu na mise idem samo da vidim hoće li kad zabrljati ili uvijek riječ do riječ ponavlja. Hahahah!“

„Čuo sam Bibliotekarka malo skrenula u zadnje vrijeme. Nije viša ista kao prije.“

„Ja čula poludjela od onih ljubavnih romana što čita. Frajer joj neki zapao za oko i ganja ga.“

„Ha! Pogrešno si čula. Bio sam ja taj koji je nju zadnju vidio normalnom. Uzimao neku knjigu sebi da čitam o biljkama. Znaš, ono moje sa vrtom napreduje, a ne znam dovoljno kako da održim cvijeće. Pozdravio se sa njom nekad tamo samo što smjena nije završila, kad je neka crvenokosa ušla iza mene. Sutra, eto, Bibliotekarka došla bez punđe na posao. Kosa neuredna. Šta god je ta tražila i htjela, to je nju dovelo u trenutno stanje.“

„Crvenokosa, kažeš? Je li imala neku crnu ogrlicu? Ako jeste, mora da je ona što dolazi na misu.“

„Pa ako jeste ona, ti si prvi koji ju je vidijo u gradu.“

„Što onda Bibliotekarka nije ništa rekla o njoj. Ja se baš zanimao za nju. Zgodna žena, prvi put ovdje, mora joj neko dobar pokazati kako se ovdje dobro uživa!“

„Ma, kao da je Bibliotekarka ikad razgovarala sa bilo kim. Ona je samo one svoje ljubavne romane čitala i čekala da je neko odvede na bijelom konju.“

„Upisah ti ja kurs slikanja neki dan. Učiteljka je baš fina žena. Vidi se da zna tehnike i oko boja. Žao mi je što ne slika više. Moglo bi od njenih slika biti neka izložba.“

„Daj, šuti, ti samo razmišljaš kako novac steći. Čula sam kako je ona doživjela neku traumu zbog koje ne slika. Ne može se vraćati u to, a želi naslikati.“

„Mah, ne čini mi se ona kao neko ko je doživio traumu. Previše se staloženo drži, i previše mirno govori. Vjerovatno ne zna šta da slika, pa sad zarađuje za hljeb učeći. Drago mi je da samo u mom terminu nema djece. Ne može se fino učiti kad dječurlija okolo se deru.“

„Jesi li kakvu sliku završio tokom časova?“

„Jesam, drago mi je što pitaš. Slikao sam onaj kip gdje Posrednik svako jutro vijesti bitne prenosi. Naravno dao sam kipu odjeću da malo pristojnije izgleda. HAHA! Ali me Umjetnica natjerala da oko kipa naslikam zgrade i one đavolčiće. Reče mi da i njih uslikam, ali da ih izmjenim onako kako ih ja vidim. Kaže ako sam već uzeo kip koji vidim i mogao dodati odjeću po svojoj mašti, mogu i te ukrase po zgradi malo po mašti izmijeniti. Svaki da bude drugačiji, dobro će ti doći ta vježba, kaže ona.“

„Samo nemoj da poslije tražiš od Gradonačelnika da organiziraš dodavanje novih ukrasa i izmjene. Hihi!“

„Ma, ne brini, taj ti neće dati ni da nacrtaš crticu, onu najmanju, po bilo kakvoj zgradi. Hoće da Tanat ostane za sva vremena nepromijenjen.“

„Nećeš mi vjerovati! Kako si rekla za misu i za onu ženu. Znaaaaš! Nije ta crvenokosa jedina pojava nova u ovom gradu.“

„Ma šta kažeš? Nije ti ništa ovdje čudno osim te žene, a i ona se jednom u sedmici pojavi i nestane.“

„Govorim ti, ali nećeš mi vjerovati! Jesi ikad vidjela osobu sa ljubičastom kosom?“

„Ljubičasta? Haha! Kosa? Haha! Ma ili lažeš ili si se baš sašila svojim alkoholom. HAHAHA!“

„Govorim ti, možda se cura farbala, možda nije. Koćega znati na ovom svijetu šta svega ima. Kažu da je Umjetnica vampir, vala, ako je ona vampir i ta cura može imati ljubičastu kosu.“

„Možeš ti vjerovati koliko hoćeš u te budalaštine. Čuj, neko vampir. HAHAHA! Popraviš  mi svako jutro sa takvim pričama. HAHAHA! Evo, već zaboravila da mi u rodbini neko boluje od Pada žute boje.“

„Ma proći će to, napuhane su opasnosti od te bolesti. Ali, slušaj! Govorim ti, neku noć se vraćam iz svoje avanture. Hihi! To ti pričam nekad kad nema ovoliko ljudi okolo, pa da zgriješe svoje uši. Hihi! I vidim kako po krovovima skače neka cura ljubičaste kose.“

„HAHAHAH! Skače?! PO KROVOVIMA!?! Ti se sa mnom malo šališ? Hahaha! Haj, dobro, ako već svake nedjelja ona žena dođe na misu, može i ta tvoja ljubičasta (hahaha) da skače po krovovima.“

„Dobro jutro, Vlasniče!“, tok prisluškivanja je prekinuo malo stariji mladi čovjek zlatne kose i zelenih očiju, „Vjerovatno su Vas Prosvjetljeni i Gradonačelnik obavijestili o mom dolasku. Ja sam Ostoja, drago mi Vas je upoznati.“

Bilješka o autoru:

Luka Bošković, rođen u Sarajevu kao Blizanac u podznaku Lav, je student arheologije i historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim studiranja, bavi se pisanjem (pretežno pjesama koje objavljuje na FB stranici: Lux Noctis – Poezija), učenjem jezika (trenutno uči kineski jezik) i skupljanjem knjiga. Trenutno izvršava funkciju predsjednika Studentske asocijacije studenata Filozofskog fakulteta. Također, član je MENSA-e.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!  🙂