Amela Mustafić

Osman

U selu ga zovu Labud,
kao veliku bijelu pticu.

Reče mi:
“Napiši mi pjesmu.”

Voljela bih da znaš,
kako je teško slike pretvarati u riječi,
riječima slikati tvoju bol

upola srazmjernu onoj,
na koži, tvojoj.

Pjesma bi trebala opisati
hirurški zahvat slijepog crijeva,
u kojem ti je UNPROFOR izvadio,
i crijeva, i bubreg,
devedest četvrte.

Otišao u rat,
u zavojima,
misleći da će tvoji bubrezi
biti hladniji od šuma.

Kad se rat završio,
snimak je naslikao
samo postojanje jednog.

“Advokat traži dvije hiljade maraka,
a doktor onaj,
našao sam ga,
kaže: nemoj, mogu me zatvoriti, bez posla mogu…”

Tako bi trebala završiti pjesma.

Mogu ga zatvoriti,
bez posla ostati,
mogu ga zatvoriti…

A ne smijem te pitati,
o čemu misliš,
dok si spušten na hladnu zemlju,
i dozivaš ovce da se vrate,
dok gledaš u mrko nebo
i čuvaš žito
od krmka,
misliš li,
zemlja je hladna,
šta ako,
šta ako,
stane?

Velika bijela ptico.

(Osman je stvarni lik, kome su izvadili bubreg, i rekli da je operacija slijepoga crijeva bila teška. Nikad niko nije odgovarao za to.

Bilješka o autorki:

Amela Mustafić je rođena 1994. godine u Srebrenici. Završila je Odsjek za Književnosti naroda BiH i Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Poezija joj je objavljivana i nagrađivana po časopisima, portalima: Strane, Avlija, Zvona i nari, zajedničim zbirkama te antologijama. Pobjednica je nagradnog natječaja kulturne suradnje „Kulture snova“ iz Zagreba i „Rrom Produkcije“ iz Beograda, te joj je 2017. godine štampana i prva samostalna zbirka poezije „Umiranje djetinjstva.“ 2018. godine, objavila je i drugu zbirku poezije “Umiranje imena”.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂