Izbor iz proze: Franz Kafka

Franz Kafka rođen je 1883. godine u Pragu, u obitelji njemačkih Židova, a umro je 1924. godine u austrijskom mjestu Kierlingu, nedaleko od Beča. Zasigurno jedan od najznačajnijih književnika dvadesetog stoljeća za života je objavio samo nekoliko pripovijetki i knjigu proznih minijatura. U svojoj je oporuci kao posljednju želju prijatelju Maxu Brodu ostavio obvezu da sve njegove rukopise spali, što Brod, na sreću, ipak nije učinio. Posmrtno objavljena Kafkina djela “Proces”, “Dvorac” i “Amerika”, te dvije knjige priča, tačnije cjelokupan opus Franza Kafke, ubrajaju se u kanonska djela svjetske književnosti koja i danas pobuđuju golemo zanimanje kako kritike, tako i publike. Među filmskim adaptacijama Kafkinih djela izdvaja se “Proces” u režiji Oraona Wellesa iz 1962. godine” koji je dobrim dijelom sniman u Zagrebu.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Odluke

Uzdići se nad bijednim stanjem – to mora biti lako čak i kad se energija na silu ulaže u to. Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razmrdaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osjećanju, burno ću pozdravljati A. ukoliko sada naiđe, ljubazno ću trpiti B. u svojoj sobi, a sve što bude rekao C. upijaću dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.

Ali čak i ako tako bude, ipak će pri svakoj grešci, koja ne može izostati, dolaziti do zastoja u cjelini, i u onome što je lagano i u onome što je teško, i ja ću biti prinuđen da se vrtim u krug.

Stoga, ipak, kao najbolji savjet ostaje: primati sve onako kako je, ponašati se kao teška masa, pa makar se sam osjećao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nešto namami na pogrešan korak, posmatrati druge životinjskim pogledom, ne osjećati kajanje, ukratko – sopstvenom rukom pritiskati ono što je od života još ostalo kao avet, to jest još uvećati posljednji grobni mir i ne znati više za postojanje ičega drugog osim njega.

Karakterističan pokret takvog stanja jeste prelaženje malim prstom preko obrva.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Prolaznici koji trče

Kad šetamo noću nekom ulicom i kad neki čovjek, vidljiv već izdaleka – jer ulica pred nama se penje, a uštap je – natrči na nas, mi ga nećemo šćepati, čak ako je i slab i u ritama, čak ako neko i juri za njim i viče, nego ćemo ga pustiti da trči dalje.

Jer noć je, i mi uopšte nismo krivi što se ispred nas penje ulica obasjana mjesečinom; osim toga, možda se njih dvojica jure zabave radi, možda obojica gone nekog trećeg, možda je prvi nevino progonjen, možda drugi želi da ubije, pa bismo postali saučesnici u ubistvu, možda njih dvojica i ne znaju jedan za drugog, nego svaki na sopstvenu odgovornost trči u svoju postelju, možda su to mjesečari, možda je prvi naoružan.

I, najzad, zar mi ne smijemo biti umorni, zar nismo popili toliko vina? Sretni smo što više ne vidimo ni onog drugog.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Želja da postaneš Indijanac

Kad bi samo mogao da postaneš Indijanac, za tren oka spreman, i kad bi na konju koji juri, iskošen u vazduhu, svaki čas osjećao kratak drhtaj nad uzdrhtalim tlom, sve dok ne ostaviš mamuze, jer nema mamuza, sve dok ne odbaciš uzde, jer nema ni uzda, i čim predio pred sobom počneš još samo da nazireš kao pokošenu pustaru, da već ostaneš bez konjskog vrata i konjske glave.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Putnik u tramvaju

Stojim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svijetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umio reći kakve bih zahtjeve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. – Istina, to niko i ne zahtjeva od mene, ali to je svejedno.

Tramvaj se približava stanici, jedna devojka staje blizu vrata, spremna da siđe. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odjevena je u crno, nabori na suknji se gotovo ne pomeraju, bluza joj je pripijena uz tijelo i ima okovratnik od bijele guste čipke, otvorenom lijevom šakom se oslonila o zid, kišobran u njenoj desnoj ruci dotiče drugi stepenik odozgo. Lice joj je preplanulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i širok. Ima mnogo smeđe kose i lelujave kratke vlasi na desnoj slepoočnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i vidim cijelu poleđinu desne ušne školjke i sjenku pri korenu.

Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne čudi sebi, da drži usta zatvorena i ne kazuje ništa o tome?

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!
🙂