Kad sjenke progovore (esej o romanu Gost Ivana Nikolajeviča)

Roman Gost Ivana Nikolajeviča, autora Božidara Stanišića, govori o malom čovjeku koji je stao nasuprot Velike Historije, o čovjeku koji je spoznao fragmentiranost svijeta što ga okružuje i time zakoračio u središte kovitlaca „kalendarske zbrke“ gdje se postavljaju pitanja šta je to uopće vrijeme, pamćenje,život i smrt. Atmosfera cjelokupnog romana podsjeća na neki izrazito snažan san, ili pak bjesomučno hodanje u snu, ispovijest mjesečara kojemu je pošlo za rukom da stvori pukotinu u zidu kojeg je gradio u sebi i oko sebe.

Nepropusni zidovi, okamenjena prošlost i pamćenje kao nepomična skulputura, mehanizmi su Velike Historije protiv kojih se bori glavni lik ovog romana, te svaki put kada pogleda u pukotinu koja razbija cjelovitost i okamenjenost,poziva svog „ponoćnog gosta“, radoznalog pacova koji se plaši vlastite sjenke. To je gost koji, kako objašnjava sam Ivan Nikolajevič, dolazi iz vremena, a ne iz neke tamo krvi, koje se plašio moj otac, i ja, koji sam isti strah prenio na svog sina? Onaj strah, da čovjek u sebi ne probudi svog pacova. Jedinu životinju koju praotac Noe nije pozvao na Arku.Na taj način roman Božidara Stanišića djeluje poput mozaika u kojem svaki pojedinačni dio ima vlastitu logiku, ali je istovremeno uklopljen u jedan jasan okvir, a to je poigravanje sa pitanjem ispravnosti hronologije i dijahronijskog presjeka,kojima se suprotstavlja načelo slučajnosti.Kako živjeti nakon smrti svojih najbližih? Kako živjeti nakon rata? Kako se suočiti sa vlastitom prošlošću? Kako se suočiti sa različitim traumama? – pitanja su koja postavljamo na nivou svakodnevnice, izrazito aktuelna i prisutna, ali ih roman Gost Ivana Nikolajeviča oneobičava, postavlja na jedan drugačiji način i putem niza intertekstualnih veza, prije svega sa Čehovljevim djelima,onemogućavada postanu mehaničko ponavljanje.

Roman počinje opisom starca Ivan Nikolajeviča koji spava u svojoj fotelji, u Veneciji 2007. godine. On spava, ali nam pripovjedač govori šta bi sve učinio i rekao da je u tom trenutku budan i da sluša ponoćna zvona venecijanskih crkava čiji se zvuk javlja u različitim razmacima. To je zvuk koji označava vrijeme, oglašava se u tačno određenom trenutku, ali zvona koja se javljaju u nepravilnim razmacima nagovještavaju miješanje različitih trenutaka i prostora, kalendarsku zbrku koja tvori specifičan hronotop ovog romana. Čitatelj se ubrzo susreće sa dječakom Ivanom Nikolajevičem koji šeta parkom bolnice Koševo u Sarajevu, sa svojim ocem, Nikolajem Petrovičem Sorinom, 1953. godine. Potom ga vidimo kako razgovara sa staricom Anom Petrovnom na moskovskoj željezničkoj stanici 1989. godine, i govori joj o ratu koji će početi tri godine nakon toga, 1992. godine. Pri tome će Ana Petrovna prvi put čuti riječ Ahiret, koja će je podsjetiti na ime mitske rijeke bola Aheron, preko koje Haron prevozi duše umrlih u zagrobni svijet.Kao što se Proustov junak pomoću mirisa čaja i ukusa kolačića vraća u prošlost oživljavajući  je u  njenoj punini, tako Ivan Nikolajevič pije iz šalice u kojoj čaja nema – ima samo sjećanja na miris ruskog čaja, one jeseni, u Moskvi.Na taj način se miješaju vremena, mjesta i prostori u kojima je živio glavni lik romana, a ono što ih povezuje jeste njegov odnosprema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sjećanju, pamćenju i nadanju.

U svim izdvojenim trenucima iz prošlosti, Ivan Nikolajevič i kao dječak, i kao mladić i starac, priča o vremenu. U razgovoru sa ocem dolazi do zaključka da događaji Historije nisu Kirka i ne pretvaraju ljude samo u obične svinje.U razgovoru sa Anom Petrovnom spoznaje da, kao što rijeka koja oplića iza sebe ostavlja kamenje različitih veličina, tako i vode vremena iza sebe ostavljaju kamenje od kojeg je gradio zidove,što ga natjera da se prisjetiMostara, Neretve i kamenja koje ona ostavlja iza sebe, sina Sergeja i unuka koje su ga nekada sa ljubavlju grlile. Tada se Ivan Nikolajevič prisjeti Čehovljeve drame Tri sestre, gdje se pita da li su Olga, Irina i Maša čekale odlazak u Moskvu ili odlazak u smrt. Na taj način roman Božidara Stanišića u našu svijest priziva samu atmosferu koja vlada u drami Tri sestre, gdje se uzvik pun iščekivanja i nade –U Moskvu!, pretvara u očajnički krik, iznevjeravajući pri tom čitateljev horizont očekivanja. Božidar Stanišić ide korak dalje od površinskog intertekstualnog povezivanja, stoga saznajemo kako je Ivan Nikolajevič u amaterskom teatru glumio Tuzenbaha, jedinog lika kojije u drami Tri sestre umro, a koji nije bio umoran i preopterećen sadašnjim trenutkom.

Sve je slučaj, samo slučaj postoji, Ivane Nikolajeviču u milijardama lica. Ko to govori ovom ni-Rusu, ni-Italijanu, ni-jugoslovenu – ili samo apatridu? ili samo  invalidu? – koji bi da zapita nepoznatog da li onda ne postoji ni bolest koja ima vrlo jednostavno ime: sjećanje.Ponoćni gost, pacov koji se plaši vlastite sjenke koja je veća i zubatija od njega samog, predstavlja splet različitih pitanja koja bdiju nad Ivanom Nikolajevičem, to je glas koji ga razumije na svim jezicima, a kojeg istovremeno priziva i pokušava otjerati od sebe. Na samom početku romana stoji epigram koji nam, dok čitamo i nakon što pročitamo roman, pobliže objašnjava prirodu gosta Ivana Nikolajeviča, a to je citat iz Ničeovog djela Putnik i njegova sjenka:Tako mi Boga i svega na svijetu/ u šta ne vjerujem, pa to moja/ sjenka govori, čujem je a ne mogu/ da vjerujem da je to ona!Kao što pacov ne može da povjeruje da je velika, strašna sjenka njegova, tako se i Ivan Nikolajevič bori protiv činjenice da je pacov zapravo njegov gost kojeg je sam pozvao kao sjenu putnika što izvire iz kovitlaca kalendarske zbrke. Zbog toga se osjeća kao mali čovjek koji želi napisati historiju koja će izgledati poput pisma što uvijek i iznova nastoji započeti, a umjesto toga ostavlja prazan papir na čijem dnu stoji post scriptum.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Božidar Stanišić: Gost Ivana Nikolajeviča.
Anton Pavlovič Čehov: Tri sestre.
Friedrich Nietzsche: Putnik i njegova sjenka.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂