Melanholija plavog

Blaženstvo u mom sablasnom oku
Poljubi me
Na usne
Na oči
Naša imena će biti zaboravljena
U vremenu
Niko se neće sjećati našeg rada
Naši će životi proći poput tragova oblaka
I biti razneseni poput
Magle koju gone
Zrake sunca
Jer naše vrijeme je prolazak sjenke
I naši životi će proći kao
Iskre kroz strnište.
Postavljam delfinijum, Plavo, na tvoj grob.

– Blue (scenario filma).

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Melanholija plavog (esej o filmu Blue, Dereka Jarmana)

Blue (1993.), posljednji film britanskog umjetnika i režisera Dereka Jarmana, predstavlja specifično oblikovanu ispovijest čovjeka na samrti. Film govori o Jarmanovom životu, njegovom odnosu prema smrti, samoubistvu, prema umjetnosti, historiji, društvu, ljubavi, nježnosti i strasti, a čini ga samo jedan kadar: plava boja koja dopušta gledateljima da, u skladu sa vlastitom maštom, vizualiziraju sve ono što naratori filma, među kojima je i sam režiser, opisuju. Jarman je bolovao od side, preminuo je usljed njenih komplikacija, a vid mu je pred kraj života bio toliko oštećen da je svijet mogao vidjeti samo u nijansama plave boje. Dakle, njegov svijet bio je obavijen neobičnom plavičastom maglom koja je onda prožela i njegovu prošlost i budućnost. Zbog toga Blue funkcioniše poput pjesme čije su sve pjesničke slike obojene plavom, bojom neba, mora i okeana, ultramarinom, indigom i svjetlucavim lapisom, pa je i sam početak filma neka vrsta poziva plavetnilu da preplavi ono što će nam biti ispričano.

Plavo kao melanholija, osjećaj izgubljenosti, saznanje da postoji problem koji se ne može riješiti, te bespomoćnost koja iz toga proizilazi, na filmu je, između ostalog, utjelovljena i u liku jednostavno nazvanom Plavi:

Kažeš dječaku da otvori oči
A kada otvori oči i ugleda svjetlo
Natjeraš ga da se isplače govoreći
O Plavi, priđi
O Plavi, ustani
O Plavi, uzleti
O Plavi, uđi.

Melanholiju čine tačke u kojima dolazi do preplitanja želje za životom i hitanja ka smrti, ali i tačke u kojima se, neposredno prije sudara, ispoljavaju njihove pojedinačne odlike, gdje Eros i Thanatos zavode jedno drugo. Galen iz Pergama smatrao je da tzv. crna žuč ljude dovodi u stanje melanholije, neku vrstu neizlječive depresije, beznađa koje istovremeno djeluje poput otrova i lijeka, pa tako i film Blue obilježava upravo ambivalentnost osjećaja, sukob tradicije i želje, društva i pojedinca, čežnja za životom i koračanje ka smrti. Termin melanholija će se prvi put upotrijebiti 1691. godine u knjizi Roberta Burtona Anatomija melanholije, gdje autor, također, u prvi plan stavlja ambivalentnost ovog osjećaja, govoreći da je čovjek istovremeno i najrazvijenije biće u prirodi, on je deo congruens, biće koje je stvoreno „na sliku božiju“, ali je i miserabilis homuncio, biće koje pati.

Jarman je svoju borbu sa bolešću zapisivao u formi dnevnika koji predstavlja okosnicu filma, dok je sama ideja za snimanje jednog nepokretnog kadra nastala iz Jarmanove oduševljenosti slikom Blue Monochrome, slikara Yvesa Kleina. Sliku čini samo plava boja, međutim, to je nijansa koja ne postoji u prirodi, Klein ju je napravio 1961. godine. Iako nepokretan, kadar uronjen u ovu boju djeluje dinamično poput fluida, sa sobom nosi priču o jednom čovjeku i njegovom putu ka smrti. Na prvi pogled bi se moglo reći da Blue zanemaruje čulo vida na kojem film kao umjetnost i počiva, međutim, on napada sva gledateljeva čula, tjera nas da film „gledamo cijelim tijelom“, da osjetimo jednostavnost, a iz nje iskrenost i jačinu Jarmanovog poetskog izraza. Rudolf Arnehim u svojoj knjizi Film as Art, za crno-bijeli film kaže: Thus film, like the theater, provides a partial illusion. Up to a certain degree it gives the impression of real life. On the other hand, it partakes strongly of the nature of a picture in a way that the stage never can. By the absence of colors, of three-dimensional depth, by being sharply limited by the margins on the screen, and so forth, film is most satisfactorily denuded of its realism. It is always at one and the same time a flat picture post card and the scene of a living action.Blue odlazi u drugu krajnost, na ekranu se ne prikazuje radnja, ne počiva na specifičnom sudaranju kadrova, montažnom formiranju pjesničkih slika. Tako ne osjećamo nedostatak događajnosti na ekranu, već težinu plavetnila koje samo naglašava i podstiće važnost mašte, kao i poziciju bespomoćnog čovjeka koji leži u bolničkoj postelji.

Narator (Jarman) objašnjava kako je svoju sobu punio glasovima drugih, njihovim odjecima, pa i njihovim tijelima, u mašti se bezbroj puta vraćao u prošlost, iznova susretao svoje prijatelje, sa njima razgovarao i kretao na putovanja, jednostavno, živio. Njegova pozicija je pozicija drugog i drugačijeg jer on, prije svega, pripada gay populaciji, boluje od side, vid mu je skoro pa uništen, promatra svoj svijet iz jednog specifičnog ugla, ili bolje rečeno, iz ugla jedne sobe.U nekoliko navrata u filmu će biti spomenute historijske bitke i ratovi, pa tako i rat u Bosni i Hercegovini, masovna stradanja i sveprisutna smrt, sa kojom će Jarman kao čovjek koji zna da neće pobijediti vlastiti rat sa bolesti, pokušati saosjećati. U skladu sa svojim ispovijednim tonom, film počiva na aktivnosti onih koji tu ispovijest slušaju, Jarman nam se obraća direktno, objašnjava kako nam je u jednom pandemonijumu slika, predstavio univerzalno Plavo, kao poklon, kao otvorena vrata ka duši, beskonačne mogućnosti, kao plavo koje postaje skoro pa opipljivo.