Sokratov metod

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Sokratov najveći doprinos filozofijiji i nauci je kako Aristotel kazuje upotreba induktivnih dokaza i opštih definicija. Njegovo traganje za opštim definicijama, odnosno za postizanjem čvrstih i sigurnih pojmova imalo je oblik dijalektike, ili razgovora. Stupao bi u razgovor sa sugovornikom nastojeći da dobije sugovornikovu pažnju i mišljenje o određenom predmetu ili pojmu. Frederick Coplston, nas izvještava o nizu pitanja koja bi uslijedila po stupanju u razgovor: On bi izjavljivao da ne zna šta hrabrost stvarno jeste, i tražio bi od drugog da mu taj to malo razjasni. Ili bi poveo razgovor u određenom pravcu, pa kada bi njegov sugovornik upotrijebio riječ hrabrost, Sokrat bi ga pitao šta je hrabrost, priznajući svoje vlastito neznanje i želju da to nauči. Budući da je sabesjednik upotrijebio navedenu riječ, morao bi da zna šta se pod njom razumijeva. Kada bi Sokratu bila data neka definicija ili opis, on bi izražavao svoje veliko zadovoljstvo, ali bi uvijek natuknuo da tu postoje jedna ili dvije teškoće koje bi volio da njih dvojica otklone. Stoga bi postavljao pitanja, puštajući uglavnom drugog da govori, ali držeći tog razgovora pod svojom kontrolom; na taj način bi razotkrivao neprikladnost predložene definicije hrabrosti. Sagovornik bi tada predlagao novu ili izmijenjenu definiciju, i tako bi se odvijao ovaj postupak, sa ili bez konačnog uspjeha.

Dijalektika kojom se Sokrat služio, išla je dakle, od manje primjerene definicije ka prikladnoj definiciji, te od problematiziranja pojedinačnih primjera kao opštim pojmovima i definicijama. Sokratova metoda, ponekad nije davala rezultate, ali je cilj u svakom razgovoru i ispitivanju bio isti; postići istini i odrediti opštu definiciju. Hegel smatra da je najvažnija karakteristika njegova cjelokupnog filozofiranja upravo njegov metod dolaska do sigurnih i pouzdanih istina. Kako kazuje Damir Marić Sokratovo ispitivanje nije ostalo ograničeno na pitanja vrijednosti filozofskih argumenata, već je u pitanje stavio, kao što su to učinili i kinici, čovjekov život.

Najkarakterističniji metod kojim se Sokrat služi u ranim Platonovim dijalozima jeste elenhos. Elenhos Marić na tragu Richarda Robinsona razumijeva dvojako: u širem smislu znači ispitivanje osobe u pogledu njenih iskaza, tako što joj se postavljaju pitanja tražeći dalje odgovore kako bi se pomoću njih moglo odrediti značenje i istinosna vrijednost njenog prvog iskaza, dok elenhos u užem smislu znači oblik unakrsnog ispitivanja ili pobijanja. Sokratovo pobijanje sabesjednika vrši kako i on sam kazuje logos, te da on nema kontrolu nad njime. Logos iz tog razloga pobija i samog Sokrata, jednakom nepristranošću i neumoljivošću. Elenhos treba razlikovati od ersitike, koju su kao metodu koristili učenici Euklida iz Megare, koja predstavlja vještinu raspravljanja, a često i prepiranja, koja se sastojala u vještoj, a ponajviše dvosmislenoj upotrebi riječi, da bi se dokazala tačnost vlastite teze. Karakteristika elenhosa, i ono po čemu se kao metoda razlikuje od erističkog raspravljanja i ubjeđivanja, jeste istraživanje, koje nije samome sebi cilj, a za Sokrata je to istraživanje filozofija, kojoj nije cilj potraga za bilo kojom istinom, već za istinom sa područja morala.

Svrha elenhosa se u Platonovim dijalozima može tumačiti na tri načina. (1.) U Menonu elenhos onome koji ne zna daje na znanje da ne zna, te tako stvara kod njega želju da sazna. (2.) U dijalogu Sofist elenhos je oblik edukacije koji treba preferirati u odnosu na druge oblike. Elenhos se poredi sa medicinskim očišćenjem, što znači da on ne donosi gotova saznanja, nego potpuno uklanja prepreku znanju koja je prisutna u čovjeku, a to je uobraženost da se već posjeduje znanje. (3.) U Apologiji Sokrat kaže kako mu je bog naložio dužnost da ljudima pokaže kako nijedan čovjek nije mudar. Njegov zadatak je da posrami ljude što žive pogrešno i da se okrenu onome što je najvažnije, a to je vrlina. Odatle je krajnji cilj elenhosa da ljude učini boljima, a ne da daje određenu vrstu teoretskog intelektualnog obrazovanja.

Sokratovo služenje elenhosom u razgovoru sa sabesjednicima kako kazuje Vlastos može imati mnoštvo različitih oblika, ali se u svima njima može prepoznati jedan obrazac:
1. Sugovornik tvrdi tezu P koju Sokrat smatra lažnom i koju namjerava opovrći;
2. Sokrat obezbjeđuje suglasnost za sljedeće premise npr. Q i R. Sokrat ne argumentira za Q i R, ali će argumentirati pomoću njih;
3. Sokrat dokazuje i sugovornik se slaže da Q i R zahtijevaju ne – P;
4. Sokrat tvrdi da je dokazao da je ne – P istinito, a P lažno.


Sokratova filozofija je kako Marić naglašava bila u formi dijaloga, te je proces dolaska do konačnih i pouzdanih istina tekao u razgovoru sa ljudima. Odatle je elenhos kao njegova metoda, koja pretpostavlja unakrsno ispitivanje i odvajanje neistine i istine, uznemirilo njegove sugrađane, a njega osudilo na smrt. Njegova filozofija ide u pravcu brge o vlastitoj duši i dušama Atenjana. Cilj mu je bio da otkrije istinu, a ne da u razgovorima ponižava sagovornika ili da izazove njihov bijes. Njegovo poricanje vlastitog znanja, imalo je za cilj da uz razgovor nauči šta znači voditi vrlovit i dostojanstven život. Njegova ironija o vlastitom neznanju, imala je za cilj da pozove ljude da mu se pridruže u istraživanju istine putem dijalektičkog metoda pitanja i odgovora. Vlastos kazuje da, onda kada se Sokrat odriče znanja, on nam govori da pitanje istine svega što on vjeruje može uvijek biti svjesno ponovno otvoreno; da svako ubjeđenje koje ima stoji spremno da bude ponovno ispitano u društvu iskrene osobe koja će postaviti pitanje i pridružiti mu se u istraživanju.

Plod Sokratove ironije je i njegovo tvrđenje da posjeduje babičke vještine porađanja znanja iz svojih sugovornika – tzv. majeutička vještina porađanja znanja. Sokratovo nazivanje ove vještine babičkom vještinom, ima za cilj da podstakne druge da, s obzirom na ispravno delanje, razumom dođu do istinitih ideja. U Platonovom dijalogu Teetet Sokrat u razgovoru sa Teetetom kazuje o toj svojoj vještini:

Sokrat: Ti imaš, dragi Teetete, trudove jer nisi prazan nego trudan.
Teetet: Ne znam, Sokrate! Govorim samo ono što osjećam.
Sokrat: Smiješni mladiću! Zar nisi čuo da sam ja sin vrsne i cijenjene primalje Fenarete?
Teetet: Već sam to čuo.
Sokrat: A jesili i to čuo da se ja bavim istim umijeće?
Teetet: Ne, nikada.
Sokrat: No dobro znaj da je tako, ali ipak nemoj me izdati drugima jer je, dragi moj prijatelju, tajna da posjedujem to umijeće. Budući da ljudi ne znaju, ne govore o meni to nego da sam vrlo čudan i da dovodim ljude u sumnju.
Moja primaljska vještina odgovara uostalom onoj primalja, razlikuje se time što se izvršava na muškarcima a ne na ženama i što pazi na njihove duše, koje rađaju, a ne na tjelesa. No najvažnije u mojom vještini je to da može na svaki način ispitivati da li duša mladića rađa utvaru i laž ili čestito i istinito. Naime i ja imam zajedničko sa primaljama to da sam sterilan u mudrosti, a što mi već mnogi prigovoriše da druge ispitujem, a sam ne dajem nikakav odgovor zato što nemam nikakve mudrosti, pravo mi prigovaraju. A razlog tome je ovaj što me bog prisiljava da budem primalja, ali me je zapriječio rađati. Stoga ja sam nisam baš ni u čemu mudar niti je iz mene potekao neki pronalazak kao plod moje duše. oni pak koji se sa mnom druže, jedni se u početku čine posve neuki, ali s nastavkom drugovanja svi kojima bog dopušta izvanredno napreduju kako se njima samima i drugima čini. No i to je jasno da od mene nikada ništa ne naučiše, nego su samo u sebi mnogo toga lijepog našli i to rađaju.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Aristotel: Metafizika.
Platon: Sofist.
Platon: Sokratova odbrana i smrt.
Platon: Menon.
Platon: Teetet.
Damir Marić: Sokrates i kinici.
Frederick Copleston: Istorija filozofije.
Gregory Vlastos: Introduction: The Paradox of Socrates.
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂