Augustin Tin Ujević, hrvatski esejist, književni kritičar, prevoditelj, jedinstveni genij jezika i stiha, rođen je 1891. godine. Svoj život posvetio je književnosti, s onu stranu građanskih konvencija i karijere, a posjedovao je neiscrpnu erudiciju, kojom je prožet sav njegov ogromni opus.Najvažnije Ujevićeve knjige poezije su sljedeće: Lelek sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno zvono, Rukovet, Žedan kamen na studencu, Mamurluci i pobješnjela krava, Mudre i lude djevice (pjesničke proze), te knjie eseja: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Živio je u Parizu, Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. U Zagrebu, Ujević i umire 1955. godine.
Zapis na pragu
Ove pjesme, to nisam ja, iako sam ih napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao
Moj pravi život, ja sam samo disao.
Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.
Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O ja! o ja! ja sam od sebe i manji i veći.
O ja! o ja! moj drugi i moj treći.
Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga: ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine,
i moja divna sloga.
Igračka vjetrova
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti k'o listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti k'o lišće što vir ga vije,
za let si čuo, dušo, stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
S svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena,
I svi ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša je krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti samo o mojoj biti?
Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam piljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajan u braći.
Dunjalučar 