Meša Selimović (1910. – 1982. god.)

Ljudski otpor u romanu Tvrđava Meše Selimovića

Šta je to zapravo ljudski otpor? Kako i u čemu jedna individua može pronaći otpor, odnosno snagu da se odupre vrtlogu zvanom život i nametima koje postavlja određeno društvo I određeno vrijeme?

Upravo u djelu “Tvrđava”, bosanskohercegovačkog književnika Mehmeda Meše Selimovića, koje je objavljeno 1970. godine i u kojem glavni lik, Ahmet Šabo, ali i svi ostali likovi koji su prikazani u romanu, prolaze kroz određene teškoće uzrokovane vremenom i društvom u kojem se radnja odvija. Tematika ovog rada jeste ljudski otpor u već spomenutom djelu, koji se ne oslikava samo u glavnom liku, već i u svakoj individui koja je spomenuta u romanu, jer naprosto životne situacije svakog čovjeka primoraju da pokaže određeni stepen otpora, prkosa ili neslaganja, bilo to u unutrašnjosti svojih misli ili pak direktnim djelima otpora, poput javnog iskazivanja svojeg mišljenja koji se, u većini slučajeva, suprotstavlja trenutnom sistemu ili ostalim mišljenjima većine. To se ogleda u glavnom liku ovog djela, Ahmetu Šabi.

Međutim svaki otpor je, kao što je i spomenuto, nužno izazvan nekim događajem, stoga je veoma važno analizirati sam uzrok kako bi se na najbolji način protumačio ljudski otpor koji je usljedio. U romanu “Tvrđava” uzrok ljudskog otpora jeste oružani sukob, odnosno rat.

Rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima – u citatu pruskog generala I vojnog teoretičara, Karla von Clausewitza, je sadržana sama suštinska definicija rata. U ovom djelu možemo i vidjeti to da je rat sama politika u kojem samo strada nevini i obespravljeni narod, koji i nakon završetka rata vodi rat, ali samo protivnik postaje sistem i život.

Roman započinje sa riječima Ahmeta Šabe o njegovom viđenju rata i sama bol, te zgroženost se može osjetiti u sljedećim riječima:
“Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedI pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.”

Međutim, Ahmet ne zaboravlja, nije u mogućnosti da zaboravi toliku količinu zla koji rat donosi i koju je on osjetio na vlastitoj koži, ali i vidio kako to zlo razara tuđe živote, oduzima mladost i sprečava svaki vid sreće. Rat je nemoguće zaboraviti, jer onaj koji preživi takvo zlo, nastavlja ga osjećati čak i kada to zlo nestane. Ahmet Šabo, ali i drugi likovi romana koji su preživjeli i prošli kroz rat, nastavljaju se boriti sa svojim mislima, sa svojim sjećanjima, ali i sa društvom koje ne slavi one koji su ginuli na prvim frontovima I borili se za komade zemlje za neke tuđe više ciljeve i prljave ambicije.

Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Ahmet ne zaboravlja, Ahmet mora da se prisjeća i mora da vodi borbe sam sa sobom, jer scene i slike rata u njegovoj glavi su mu sada stvarnije, nego što je bio sam rat. A jednoj individui je teško da svoj krik zadrži u svom srcu, svojoj duši i svojim mislima, jer u suprotnom upravo taj krik bi ga preplavio izgubio bi se u bici zvanoj život. Zato Ahmet govori, jer u suprotnom, kako kaže, smatralo bi se da ništa od toga nije postojalo, te je on primoran da svoj krik pusti.

Ali šta se dogodi kada čovjek usljed nemoći od borbe sa svojim sjećanjima, pusti krik otpora I nezadovoljstva zbog nametnutog sistema u kojem jedan obespravljeni pojedinac ne postoji, niti ima pravo glasa? Onda se dogodi nestanak, jer sistem postoji za određene, te ako tvoje riječi i tvoji postupci se ne poklapaju s mišljenjem određenih, sistem te ubije. Ali ne smrću, već nevidljivošću i isključivanjem iz svakog aspekta društva.

Autorka: Elma Mujić

Upute na tekst:

Meša Selimović: Tvrđava.

Bilješka o autorki:

Elma Mujić – rođena 2000. godine u Zenici. Studentica na Filozofskom fakultetu u Zenici, odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost. Urednica i voditeljica emisije „Krik“ na prvom community radiju „Active“ i dopisnica za web portal activezenica.com.Volonterka udruženja „Naša djeca“ Zenica već 6 godina. Vršnjački edukator u oblasti prava djece, akcijskog planiranja, zagovaranja i praćenja politika vezanih za djecu. Spisateljica poezije, eseja i književnih kritika, te na taj način pokušava da pusti krik svog unutrašnjeg duha.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂